Počeo je u Karlovcu, a malo prije kraja karijere i vratio se u matični klub, što je danas ogromna rijetkost za vrhunske igrače. A, Rajko Janjanin svakako je to bio...
Danas kada klinci kreću na treninge već kao predškolci, naš sugovornik je, moglo bi se reći, s nogometom počeo jako kasno.
– Odrastao sam na Drežniku pa je početak, znat će svi Drežničani, bio na našem popularnom igralištu Matrijalki. Od jutra do mraka smo naganjali loptu, ali dosta dugo je to trajalo tako neobavezno, čisto dječački. Na prvi nogometni trening sam otišao tek sa 11 godina…
U NK Karlovac?
– Ne! Tada je postojala pionirska nogometna škola “Slaviša Koščević” u Hrvatskom domu i na prijedlog prijatelja sam krenuo tamo, a ubrzo i moj stariji brat Željko. Onda kako to već ide, “snimio” nas je i legendarni Čavlek i pozvao u NK Karlovac i tu je počela prava nogometna priča.
Jednom ste rekli da je Čavlek najbolji trener kojeg ste ikada imali, iako je tu bilo i velikih trenerskih veličina?
– Pa je, Čavlek je legenda i on mi je jako puno značio kao trener. Meni je i najdraži i najbolji, ali daleko od toga da drugi nisu bili vrhunski. Biće Mladinić mi je jako drag, jer on me uveo u omladinsku reprezentaciju Jugoslavije kao klinca iz drugoligaškog Karlovca, zbog njega sam skoro završio u Hajduku, iako sam već imao čvrst dogovor s Crvenom Zvezdom, ali on me ozbiljno pokolebao, stvarno sam ga jako cijenio, malo sam se osjećao i kao dužnik. Mirko Bazić me u Dinamu, pak, kao praktički klinca odmah uveo u prvu momčad, Vlatko Marković je bio značajan, u Zvezdi Stanković, Zec…
No, idemo redom, u Karlovcu ste debitirali za seniore već sa 16 godina, kakvo je to bilo vrijeme karlovačkog nogometa?
– Sjajno, a uvjeti nikakvi. Imali smo taj stari stadion koji je bio poluruševan, slabe uvjete i za trening, ali bili smo klapa. Velika je to stvar bila, u ipak puno većoj državi i konkurenciji, mi smo skoro svi bili domaći dečki, nama je tad “stranac” bio netko tko je došao iz Duge Rese, ma iz Ilovca (smijeh). Ali igralo se srcem, bili smo i drski, nismo nikom htjeli priznati da je bolji. Morate znati da smo mi imali vrhunskih rezultata već u mlađim kategorijama, kao pioniri smo bili prvaci Jugoslavije pa to je pravo malo čudo. Kao omladinci smo bili prvaci Hrvatske, u finalu smo dobili Hajduka 3:2.
I onda stiže poziv u Dinamo?
– I prije smo bili “praćeni” da tako kažem, ne samo ja, bili smo sjajna generacija, uz ove nabrojane uspjehe znalo nas je i po nekoliko igrati kao gosti za Dinamo na nekim međunarodnim omladinskim turnirima. Mene su u tom trenutku tražili svi klubovi velike četvorke, sa svima je bilo kontakta, dolazili su doma roditeljima, nije bilo lako odlučiti uz sve te ponude i obećanja. Na kraju je presudila blizina Zagreba, a i to da je Karlovac ipak bio u najboljim odnosima s Dinamom pa je nekako bilo logično da odem u Maksimir. U Karlovcu je kraj bio malo klimav, ali ipak sretan, u zadnjem kolu smo izborili drugoligaški ostanak.
A, u Dinamu, odmah u “vatru”?
– Je, stvarala se tad dobra mlada ekipa i Bazić je imao tu hrabrost da nam pruži priliku što je dugoročno donijelo velike uspjehe kluba. U početku je bilo malo treme i impresioniranosti, ipak su tu bili dečki koje gledaš na televiziji, iako sam se možda malo i podcjenjivao, jer ipak sam bio mladi reprezentativac, igrao sam već sa svima njima, no kada dođeš u veliki klub ipak je to nešto drugo.
Tu je negdje i prvi veliki međunarodni uspjeh s mladom reprezentacijom?
– Ne, to je još u Karlovcu, 1974. smo igrali finale prvenstva Europe u Švedskoj, to je generacija u kojoj su igrali Kranjčar, Šestić, Šalov, branio je Vlak… Izgubili smo u finalu 1:0 od Bugara.
A, onda 1979. najveći reprezentativni i, trebao je biti najveći klupski uspjeh, ali sve je palo za “zelenim stolom”?
– To mi je i danas možda najveći žal, ta Dinamova titula. Odlično smo igrali, pošteno smo osvojili taj naslov, ali nam je oduzet. Drago Vabec i danas zeza igrače iz legendarne 1982. da smo imali više bodova od njih, a stvarno i jesmo. A, što se tiče reprezentacije osvojili smo Mediteranske igre u Splitu, to je svakako jedno lijepo sjećanje, u finalu smo glatko dobili Francuze, a to je bila i jedna od prvih utakmica ikada odigranih na Poljudu. Zapravo je to finale Mediteranskih igara trebala biti i zaista prva utakmica, po skupini i eliminacijama smo igrali u Zadru i Šibeniku, a samo finale je bilo na Poljudu, no ipak nije bila prva utakmica jer je u međuvremenu Hajduk po ždrijebu Kupa europskih prvaka par dana prije igrao domaću utakmicu pa su ga ipak “otvorili” oni protiv Trabzonspora.
Te MI se možda još više pamte po nevjerojatnoj tučnjavi s Alžircima u polufinalu?
– Uh da, to je stvarno bila brutalna tučnjava, odjednom su potpuno poludjeli, sudjelovali su skoro svi, ali ja nisam, ja sam se držao stative (smijeh).
Na kraju je ipak došao i trofej s Dinamom?
– Je, taman pred odlazak. Te sezone 1979/80 puno toga nije valjalo, možda je i taj oduzeti naslov utjecao na lošu atmosferu u momčadi, znalo se da dosta igrača odlazi, bili smo jako loši u prvenstvu, mislim da smo na kraju završili deseti ili tako nešto (dvanaesti, op.a.), ali u kupu nas je išlo i došli smo do finala sa Zvezdom. U Zagrebu smo ih dobili 1:0, Kranjčar je zabio gol, i to mi je zapravo bila oproštajna utakmica u Dinamu, jer u revanšu nisam igrao, a odigrali smo 1:1 i uzeli taj kup.
Malo ljudi danas zna da je i Dinamo igrao u trenutku Titove smrti?
– Istina, na Poljudu je na Hajduk-Zvezda bila ona specifična atmosfera i situacija i svi pričaju samo o toj utakmici, no i mi smo tog dana igrali na Maksimiru protiv Željezničara.
Kako je bilo?
– Pa, kod nas je bilo nekako mirno, nije bilo nekih posebnih otvorenih manifestacija tuge. Bilo je svakako mučno i teško, no u tišini smo otišli u svlačionice pa kući, tako i publika.
Nakon te sezone prelazite u Crvenu Zvezdu, spomenuli smo da je i Hajduk imao šanse?
– Je, Biće Mladinić je stvarno bio velik adut Hajduka, ali jednostavno sam se vremenski prije dogovorio sa Zvezdom i nisam htio to prekršiti.
Utjecale su i navijačke simpatije?
– Pa sigurno jesu malo, iako to s vremenom jenjava, ja jesam navijao za Crvenu Zvezdu kao klinac, ali kad ti postaneš ozbiljan nogometaš, kada ti je to posao, onda navijaš za klub za koji igraš. Ne možeš reći da za nekog navijaš, ako igraš za npr. Dinamo protiv njih i dao bi sve od sebe da ih pobijediš. Moglo se lako dogoditi i da ostanem u Dinamu, još prije smo imali neke dogovore oko novog ugovora, ali onda su oni malo na to zaboravili i bila je to ipak poruka da je bolje da mijenjam klub.
U Zvezdi je bilo puno trofeja, ali i dvije utakmice po kojima vas i danas svi pamte?
– Da, uzeli smo dva prvenstva i dva kupa, opet, jedna sjajna generacija, možda mi je samo žao što nismo više napravili u Europi, iako smo imali i dosta nesreće sa ždrijebom. I tu jesu i te dvije svima nezaboravne utakmice s Barcelonom i Benficom, a to je zapravo čudno, ja sam bio vezni igrač, moje glavne vrline bile su nešto drugo, ali valjda se golovi ipak najviše pamte. Benfica je bio jedan od tih dana kada ti stvarno sve ide od ruke, ušao sam na poluvremenu, gubili smo 0:2 i onda sam zabio tri gola i, eto, ostalo je povijest (smijeh).
I dva gola Barceloni s Maradonom… kako je bilo igrati protiv njega?
– Osjetilo se, stvarno se osjetilo da je to jedan čudesan igrač, da je nešto posebno. Eto, imao sam sreću da sam tri puta igrao protiv njega, jer baš prije te sezone smo igrali i prijateljsku s Barcelonom. Sve govori onaj njegov fantastičan gol u Beogradu, igraš europsku utakmicu, na stadionu 90.000 ljudi, gost zabije gol, a dojma sam da su svi na stadionu ustali i zapljeskali. Čudesan igrač.
Jesu li i po vama to vaše najbolje utakmice, najbolji golovi?
– Ne, to je uvijek zanimljivo kako te se svi sjećaju po nekim utakmicama, a ti osobno imaš neke svoje za koje nitko i ne zna. Ja mislim da je najbolja utakmica koju sam odigrao u karijeri jedna za juniore Karlovca protiv Dinama kada smo ih u njihovom najjačem sastavu dobili sa 5:1. Najdraži i najljepši gol, ili najljepša akcija, mi je za Karlovac u onoj čuvenoj utakmici protiv Zagreba na Maksimiru (1:1) u predigri utakmice Dinamo – Crvena Zvezda. Sjajna akcija s bratom Željkom, prvi puta igraš pred 50.000 ljudi, to je nezaboravno. Češće se sjetim toga nego Benfice ili Barcelone.
Ta prva polovica osamdesetih je, recimo, i špica vaše karijere, je li vam žao što niste dobili više prilika u reprezentaciji?
– To je komplicirano pitanje, i jest i nije. Igrao sam dva puta za A reprezentaciju, u prijateljskoj protiv Italije koju smo dobili 4:1 i Balkanski kup protiv Rumunjske, gdje smo, pak, izgubili 4:1. Svakako bi mi bilo jako žao da nisam nikada ponio reprezentativni dres, a da li sam mogao više… Ne znam, svjestan sam da je konkurencija u to doba bila strašna i s te strane ne žalim previše. Ako mi je nešto krivo onda mi je krivo što nisam išao na Svjetsko prvenstvo 1982. pa makar i samo sjedio na klupi. Jer, bio sam tada u širem izboru, među 28 igrača, na SP je na kraju išlo 22, eto, za to mi jest žao.
Bili ste i u dvije olimpijske selekcije, ali ne i na OI?
– Istina, igrao sam u olimpijskoj selekciji i prije Moskve 1980. no nisam išao na igre, a i 1984. sam u kvalifikacijama zaigrao, doduše u samo jednoj utakmici, to je inače generacija koja je na tim OI osvojila broncu, a u njoj je bio i naš Karlovčanin Boro Cvetković.
Boro Cvetković i vi ste se uspješno zaobilazili cijelu karijeru?
– Haha pa da, tako je ispalo, on je pet godina mlađi, kada je sazrio za Karlovac ja sam otišao za Dinamo, onda je on otišao u Dinamo taman kada sam ja otišao u Crvenu Zvezdu, a onda je i on prešao u Zvezdu kada sam ja već bio u Grčkoj. Ipak, jednom jesmo igrali zajedno i to baš u toj spomenutoj kvalifikacijskoj utakmici protiv Rumunjske za OI 1984. Tada je i Zvjezdan igrao.
U kontaktu ste? Općenito, bivši karlovački nogometaši koliko znam imaju česte kontakte?
– Imamo, ili bolje rečeno imali smo još bolje prije ove pandemije, svake godine smo se nalazili bez obzira gdje nas je odnio život ili ovi naši nesretni ratovi. Sada je to malo popustilo, no mislim da je svima uvijek jako drago kada se negdje sretnemo.
Nakon Zvezde – Grčka?
– Na kraju je ispalo sjajno. Iz današnje perspektive misliš da je možda moglo i bolje, ali druga su to bila vremena, nije se moglo u inozemstvo prije 28 godine, a onda si već ipak pomalo i star igrač, pogotovo za tadašnje kriterije. A, istovremeno u domaćem klubu od tebe očekuju da odeš – do 28. te nisu puštali, a sada ti je “dužnost” da odeš i doneseš nešto para u klub. Zato i mnogi veliki igrači s ovih prostora u to vrijeme nisu inozemne karijere imali u nekim posebno velikim klubovima. Meni je u angažmanu u Grčkoj pomogao Domagoj Kapetanović, koji je dugo radio i u Dinamu kao trener, a zatim i Velimir Zajec, koji je već pomalo imao status legende u Panathinaikosu i kojeg su prvo dobro ispitali. Zeko mi je zapravo dva puta pomogao, tada, a i kasnije kada me doveo u Panathinaikos kao trenera.
Grčka se zapravo pokazala kao pravi izbor, čak i životni?
– Je, prekrasno mi je tamo. Igrački je bio prvo taj OFI s Krete, zatim i AEK.
No, prije ovog trenerskog dijela da spomenemo i da ste se nakratko vratili u Karlovac kao igrač?
– Jesam, tu je pomogao i jedan nes(p)retan rasplet pregovora s Udineseom preko našeg poznatog menadžera Naletilića. U Karlovcu je tada igrao brat Željko i rado sam odigrao šest mjeseci za matični klub. Ta priča s Udineseom na kraju ipak nije zaživjela, ali sam odigrao još sezonu za talijansku Goriziju i tu je bio kraj.
Trenerska karijera, pak, gotovo je potpuno vezana uz Grčku, ali i uz funkcije pomoćnih trenera? Kako to, nije bilo ambicija za glavnog, ili je nešto drugo u pitanju?
– Najdulje sam bio u Panathinaikosu, gdje sam prošao praktički sve, od pomoćnog trenera, preko omladinskog pogona, do skauta. Zapravo sve osim glavnog trenera. Drugdje sam, a bilo je to uglavnom zaista u Grčkoj, uz kratak izlet na Bliski istok, odnosno godinu dana u Saudijskoj Arabiji, a godinu dana u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, također uglavnom bio pomoćni trener. Zašto? Mislim da zato jer je moja najjača snaga tehnički dio i tu mogu puno pomoći. Glavni trener treba imati i određeni bezobrazluk i nemilosrdnost, a ja jednostavno nisam takav. I ne smeta me, zadovoljam sam ovim što radim.
Sad ste opet na Kreti?
– Jesam, odnosno vidjet ćemo hoću li ostati. Završili smo sezonu u jednom drugoligašu iz Retimna, divan grad, na moru, no ugovor je istekao i nismo baš prezadovoljni trenutačnom situacijom tako da su sada u tijeku pregovori i dogovori, kako s njima, tako i s drugim klubovima. Nešto će se naći, a uvjeren sam da će to biti u Grčkoj, gdje i želim završiti karijeru. Kako sada stvari stoje, planiram još godinu-dvije i to je to, onda se povlačim.
Ostajete u Grčkoj?
– Jako lijepo mi je tamo, ali ne znam, jako lijepo mi je i ovdje, na selu, imam kuću u Gornjim Dubravama kojoj sam se malo više posvetio nakon dvije velike tragedije kada sam u samo petnaestak dana ostao bez svog brata Željka i bez majke. Sada sam tu uvijek na odmoru i uređujem pomalo, imam nešto trešanja, šljiva, bude za rakiju i pekmez. Blizu mi je Karlovac pa skočim malo do njega, blizu mi je Ogulin… A, i supruga i kći su zaposlene u Hrvatskoj, kći radi u grčkom veleposlanstvu tako da je i to jedan koristan rezultat mojih sportskih angažmana.
Pratite NK Karlovac?
– Pratim, ali pratim ja sve. Danas je i lako, sve na mobitelu nađeš, od Županijske lige na dalje, ali ja sam pratio i prije mobitela, uvijek me sve zanimalo, a Karlovac sigurno i malo više. Što da kažem, nisam sretan što je sada tako kako je, rekao sam kako smo mi sedamdesetih imali zapravo jako loše uvjete, nikakve, a bili smo dugo vremena standardni jugoslavenski drugoligaš. Karlovac danas ima izvrsne uvjete, ne mogu se požaliti da im išta nedostaje, stadion je odličan, prateći tereni i objekti, svi uvjeti su tu, ali rezultata nema.
Zašto je to tako, dolazite li nekad na utakmice?
– Dođem kada vrijeme dozvoli, obično za vrijeme sezone i ja imam svoje obaveze u Grčkoj, ali prošle godine sam bio na nekim utakmicama. Bio sam tu i s klincima Panathinaikosa na Čavlekovom turniru. A, zašto je tako… po meni je ipak ključ u domaćim igračima i omladinskoj školi. Znam da vremena nisu kao nekad, vjerujem da su i ljudi u toj omladinskoj školi ljudi koji znaju svoj posao, ali uspjeha nema ako ga ne gradiš na domaćim igračima. Često je to danas potpuno pogrešno postavljeno, ne samo u Karlovcu, evo i ti si mi spomenuo da juniori mogu u 1. ligu. A, ja na to kažem – koga briga? To nije cilj, to nije zadatak. Neka juniori od svih gube 5:0, ali stvore barem 2-3 odlična igrača za prvu momčad. Bolje to nego da pobjeđuju, a da prva momčad od toga nema ništa. No, danas to i u upravama klubova malo tko razumije.
Biste li se vi prihvatili nekog trenerskog mjesta u Karlovcu?
– Ma ne, nije više vrijeme za to. Ja sam na kraju svoje trenerske karijere, ne bi imalo ni smisla uzimati mjesto nekom mlađem. Samo treba pametno posložiti stvari. Po meni Karlovac mora imati stabilnog drugoligaša, ali onda ne žuriti. Imati klub koji je čvrsto u drugoj ligi i onda kada se ukaže prilika – iskoristiti je. Prošli puta, nažalost, svi znamo kako je prošlo, velikim dijelom baš zato što se htjelo više nego što se u tom trenutku moglo. Jesu druga vremena, ne moraju svi dečki biti domaći, ali cilj treba biti stvoriti npr. tog drugoligaša u kojem će okosnica biti domaći. Onda gradiš dalje…
Nogomet vam je uvijek bio jedina sportska ljubav?
– Ne, danas malo tko zna, ali bio je period kada sam skoro otišao drugim putem. Trenirao sam i košarku i premda sam nizak kažu da sam bio jako talentiran. Grad je tada bio lud za košarkom i u jednom trenutku sam se našao na raskršću, ali Čavlek je ipak bio znatno uporniji i vratio me nogometu.
Navijali ste za Željezničar?
– Uh, da navijao! Mama mi je šivala zastave s natpisima “Željo, Željo!”, izderao sam grlo na tim utakmicama kao nikad dosad, igralo se i po kiši u Šancu, ali utakmice se nisu propuštale. Kasnije dvorana, to je već bila prava udobnost, ali kad igra Željo to je bila svečanost. Šteta da danas toga nema, to je potrebno gradu. Vidim da rukometaši igraju u subotu za ostanak, nadam se da će uspjeti, čujem da su odbojkašice dobre… veseli me svaki uspjeh Karlovca, žalosti me što ih nije puno više.
Razgovarao: Darko Lisac