Jedan od voditelja Glazbenog centra "Buka", mnogima poznat kao konobar, ali i kao hakler u Šancu - Goran Bunčić po struci je, pak, nešto sasvim deseto.
I ne samo po struci, već i inače čuva “u rukavu” nekoliko iznenađenja, možda čak i za one koji ga dobro poznaju, ali ipak idemo redom, jer razgovaramo u Urbanom parku, samo sat-dva prije prve glazbene produkcije Glazbenog centra Buka, dok se prvi polaznici nestrpljivo šeću ili isprobavaju instrumente pred svoj prvi javno nastup.
– Uzbuđeni smo i mi, kao i oni, možda i malo više od djece (smijeh). U svakom slučaju, jako smo zadovoljni kako je to sve ispalo, vjerujem da će i publika čuti da su napredovali puno. Jasno, svemu treba pristupiti realno, bit će greškica, ima još puno puno prostora za učenje i za napredovanje, ali nemojte smetnuti s uma da većina naših polaznika nikada nije ozbiljno svirala, neki su sada i prvi puta dotaknuli instrument, a sve ono što će prikazati naučili su u samo 15 satova.
Koliko je zapravo bilo polaznika u prvoj “sezoni” Buke, koliko ste zadovoljni?
– Prezadovoljni smo, odaziv je premašio sva naša očekivanja. Imamo tri grupe s ukupno 60 polaznika i to je stvarno jako jako dobra brojka i pokazuje da je ovako nešto bilo potrebno u gradu. Grupe su također ravnomjerno podijeljene pa imamo 20 “minionsa” odnosno mališana predškolskog uzrasta, 20 osnovnoškolaca i 20 srednjoškolaca.
Kako je podijeljen rad?
– Predškolski uzrast ima glazbene radionice, oni su se u prvom turnusu uglavnom upoznavali s glazbom i uz to se zabavljali i ponešto naučili. Osnovnoškolci su također uglavnom mlađe dobi, od 6 do 9 godina i oni su također imali glazbene radionice, ali i prve susrete s instrumentima, isprobavali su što im najbolje odgovora, gdje se vide. Za srednjoškolce i starije namijenjeni su pravi glazbeni sati pojedinih instrumenata, kao i bendovske radionice na kojima je nastao i bend koji će publika imati prilike čuti na našoj prvoj produkciji. Obradili su tri stvari, a ova mlađa grupa je smislila i himnu centra “Buka je u modi”!
Što se sve nudi i tko radi s polaznicima?
– Kada su u pitanju instrumenti tu imamo klasičnu bendovsku postavu, dakle gitara, bas, bubanj, klavijature i vokali. Poučavaju ih Zoran Stojaković, Bruno Vuljanić, Matija Kovačić, Zdravka Golubić, Filip Subotić i Nikola Crnković, Ines (supruga, op.a.) i ja uglavnom radim na glazbenim radionicama, ali dobra smo ekipa i svi su spremni uskočiti u nešto drugo kada treba pomoći, Ines radi i jako popularne radionice afričkih bubnjeva.
Kako će stvari ići dalje, na jesen?
– Svi oni koji to žele, a prema prvim informacijama svi žele, nastavit će rad, a primit ćemo i nove polaznike, ali zbog kapaciteta i naših mogućnosti nećemo moći primiti opet 60 polaznika nego recimo dvadesetak. Tako da pozivam i ovim putem ljude da se prijave ako su zainteresirani, jer krenuli smo s prijavama, a prošli puta je zaista jako brzo sve popunjeno i uvijek nam je žao kada nekoga moramo odbiti, ali ne bi bilo u redu da se nakrcamo i onda ne radimo dovoljno kvalitetno i posvećeno.
“Buka” ti je i posao? Pitam, jer si zbog nje prekinuo dugogodišnji konobarski posao u Kostanjcu…
– Ne, nije, ali iz Kostanjca jesam otišao zbog posla. “Buka” je potpuno volonterski rad, no nakon pet godina konobarenja samo u Kostanjcu, a bilo je toga i prije, ipak sam se zaželio promjene i prije četiri mjeseca zaposlen sam na projektu Šumske škole u okviru Klijanca i Pupa, jednog također jako zanimljivog projekta Eko Pana. I tu je riječ o radu s klincima, ali kako i ime govori, baš o pravoj maloj šumskoj školi, s eko radionicama, “zelenim” vještinama… i tu je završen prvi turnus, a na jesen kreće novi, kao i nastavak za polaznike prvog.
Kažeš da si dugo konobario, to ti je struka?
– Ma ne samo konobario, svašta sam radio, valjda sam tridesetak poslova promijenio (smijeh). Malo tko zna što mi je zapravo struka, a to je – veterinarski tehničar!
Kad si svašta mijenjao, jesi li onda radio i u struci?
– Jesam, u početku sam radio nekoliko godina i u Zagrebu i u Karlovcu, volim taj posao, zato sam i odabrao školovanje u tom području, ali u jednom trenutku htio sam isprobati nešto drugo i istovremeno osloboditi vrijeme za druge interese koje imam. Taj posao je zahtjevan i uzima puno vremena i htio sam malo istražiti i druge stvari.
Tu je, pretpostavljam, na prvom mjestu glazba?
– Pa da, kao i rad s djecom, prvo sa svojom, Davidom koji je završio prvi razred osnovne škole i Lunom koja još ide u vrtić, a onda i kroz Šumsku školu i Buku.
Što se tiče glazbe, koji ti je bio prvi bend?
– Uh, zapravo mislim da je prvi bio Dado i kajdanke, koji je kasnije ljudima bio poznatiji u jednom drugom cover izdanju. Najviše sam u početku zapravo svirao u Zagrebu po nekim underground bendovima, a sada sam već neko vrijeme u Moon Ricochet, dobra smo klapa i dobri prijatelji i zapravo svi oni su među ljudima koje sam ti nabrojao da rade s klincima u našem centru.
Moon Ricochet je objavio nekoliko zapaženih stvari, ali nikako da vas čujemo kako svirate?
– Haha, a da, stvarno smo imali malo i peh s nekim stvarima, baš tu u Urbanom parku smo trebali nedavno svirati pa se dogodilo da je jedan član dobio koronu. No, 1. srpnja trebali bismo zasvirati kod Knjižnice za mlade, baš na otvorenom u Banjavčićevoj i jedva čekam.
Jeste li uopće svirali za vrijeme pandemije?
– Jesmo, štoviše preko nekakvog projekta nam se poklopilo da smo svirali u Zagrebu u Močvari koncert u vrijeme kada se praktički ništa drugo nigdje nije odvijalo. Ali definitivno je i nama pandemija bila zeznuto vrijeme i puno toga je otpalo i jako malo se sviralo. Nadam se da sada dolaze mirniji i stabilniji dani.
Igraš i košarku redovito na Ljetnoj HAKL ligi u Šancu?
– Da, za Laviće i slobodno poruči svim suparnicima da je ove godine liga naša! Volim košarku, trenirao sam je i kao klinac, čak dosta dugo, iako me kasnije odvukao rukomet. Zapravo, trenirao sam i nogomet, baseball, sve sam ja probao, opet kažem, ja bih sve, a ne možeš sve… ali u sportu skoro da sam sve probao, valjda jedino veslanje nisam.
Evo sad imaš i drugi klub u gradu, još stigneš!
– Haha da da, možda im se još i javim.
Veterinarstvo, košarka, glazba, konobarenje… pa naravno obitelj, djeca… imaš li još uopće vremena za još neku zanimaciju?
– Teško! Ali čekaj, imam, jesam ti rekao da sam i vatrogasac?
Nisi! Vatrogasac?
– Da da, član sam DVD Karlovac od malih nogu, to je i obiteljska tradicija, još djed je bio vatrogasac, ujak je i danas, evo i ja s njim.
Ideš baš na intervencije?
– Idem na šumske požare, bio sam nekoliko puta na takvim intervencijama. I, naravno, zovu me kad nešto treba teglit, prenijet i slično (smijeh).
Razgovarao: Darko Lisac