U jučerašnjoj pobjedi Karlovčana 6:5 nad Splićanima u središtu pažnje ipak je bio samo jedan igrač. Dario Latković odigrao je 600. utakmicu i ujedno se oprostio od aktivnog igranja baseballa.
Na pitanje je li čekao baš tu okruglu brojku, ili se slučajno tako poklopilo, odgovara da o broju nastupa nije imao ni pojma, ali onda su priču pokrenuli klupski statističari…
– Ja sam zapravo mislio da sam se već oprostio (smijeh). Zapravo, prošlu sezonu sam odradio do kraja, a taj kraj je bio zaista fantastičan, preokrenuli smo u finalnoj seriji vodstvo Splita 3-0 u pobjedama i na kraju sa 4-3 došli do naslova prvaka Hrvatske i mislim da je to bio idealan trenutak za kraj karijere. Želim se posvetiti radu s djecom i mladima, to je ono što me privlači i okupira u daljnjoj baseball karijeri i ove godine dosad nisam niti igrao utakmice i nisam ni mislio da ću se vraćati na teren.
Pa, kako onda?
– Kruno Karin je kriv! Haha, u klubu su svodili neke statistike, radili liste nastupa i slično, i nazove mene Kruno jedan dan i kaže “jel znaš ti koliko imaš utakmica za klub”? Ja kažem – nemam pojma. A on mi odgovara – 599! Samo četiri igrača u povijesti kluba su došli do 600 utakmica, klupske legende i već umirovljeni Branko Nenadić i Mladen Krpanec, ali i još uvijek aktivni Damir Karin i Slobodan Gales. I, eto, kad je već tako, lako smo se dogovorili da ipak zaigram još jednu utakmicu.
Samo jednu? Misliš da je stvarno sad kraj?
– Mislim da je i vjerujem da je i da je ovo stvarno oproštajna utakmica, ali ne mogu to reći stoposto, jer i sama pozicija na kojoj igram je specifična i ja sam i dalje u klubu, ako se ne daj Bože dogodi da moram uskočiti jer je bezizlazna situacija, ja sam tu. Ali vjerujem da toga neće biti, uostalom, imamo i sve više mladih igrača koji dolaze i polako ulaze u seniorski sastav, tako da sumnjam da će se baš dogoditi da ne mogu bez mene sklopiti momčad.
Djece i dalje ima?
– Ima, djece uvijek ima na baseballu, s nekim sportovima se ne može usporediti, ali s druge strane neki puno razvikaniji i na našim prostorima popularniji sportovi bi bili i sretni da stalno imaju barem 30-40 klinaca. Interes postoji, jedino što postoje neke razlike u tome kako pristupaju sportu nekad i danas…
Kakve razlike?
– Mislim da danas dosta djece želi postići što više sa što manje truda. Mi u klubu pokušavamo to maksimalno srediti i utjecati na promjenu načina razmišljanja i svakako uvijek postoje i klinci kod kojih vidiš da su izuzetan potencijal i sportski, ali i mentalno, da su zaista posvećeni igri, ali vremena su se promijenila i puno je onih koji nisu tako posvećeni kako smo mi bili.
A, kako je bilo kod vas, tvoje generacije, kad si ti krenuo?
– Ja sam krenuo s 10 godina, odrastao sam u Grabriku i to je isto dobra stvar što je naše igralište odmah pored škole i klinci se jednostavno zainteresiraju. Tako sam i ja, od prvi puta kada sam vidio baseball bilo mi je to jako privlačno i zanimljivo. Onda sam se odvažio doći na trening i tu je počela priča koja se, eto, na neki način pretvorila i u životnu. Prvo te mlađe kategorije, onda sam sa 14-15 godina ušao i u seniorsku momčad i bio sam tada četvrti catcher, to je isto razlika između klinaca onda i klinaca sada. Nisam te sezone odigrao niti jednu utakmicu, ali meni je to što sam bio u bullpenu i dio ekipe bilo kao da igram. Danas nitko ne želi biti na klupi, ako ne odigra u sezoni nijednu utakmicu odmah odlazi.
Nije te to pokolebalo?
– Ma kakvi, pa meni je to tada bila čast. Meni je baseball odmah užasno puno značio, reći ću ti sad nešto što mislim da nikom nisam pričao, možda su me skužili, a možda i nisu… Ako bi padala kiša pa bi teren bio mokar onda ne bi bilo treninga i ja sam hrpu puta dolazio sat vremena prije svih i puljkao tu vodu samo da možemo imati trening. I kasnije kad sam radio kao poštar, pješačio po 10 kilometara dnevno, znao sam doći kući mrtav umoran, ali opet bih išao na trening. Ako se stvarno dogodilo da jedan dan nikako ne mogu, nisam mogao spavati zbog toga, osjećao sam se krivo. Možda je nekom to ludo, ali takav sam i nisam bio jedini u svojoj generaciji. Danas je takve “nabrijanosti” ipak puno manje kod klinaca.
Rekao si i sam da je catcher vrlo specifična pozicija, s laičke strane djeluje i zdravstveno teška za koljena, kičmu… jesi li imao problema?
– Prvenstveno koljena, ali ja srećom ne. Koljena su klasična ozljeda ili problem catchera i zapravo sada kada razmišljam ne mogu se sjetiti niti jednog kolege po poziciji koji nije imao problema s koljenima, čak i ozbiljnih. Ali ja stvarno nikad, gotovo nevjerojatno. Međutim, imao sam dugo problema s ramenom, to se vuklo veći dio karijere, znao sam igrati utakmicu pod pet ibuprofena, jer nisam želio propustiti utakmicu, a bez toga ne bih mogao ništa. Jasno, uvijek ima i onih ozljeda u trenutku, kada te pogodi loptica nezgodno i slično, ali to nije problem nikome tko igra baseball, čak te ta bol na neki način motivira, to je “sportska” bol, kad si pun adrenalina, samo te nabrije da igraš još bolje.
Koliko si zadovoljan karijerom? Jesi li cijelu proveo u Karlovcu?
– Zadovoljan sam, kako ne bih bio zadovoljan. Igrao sam u odličnom klubu koji je postigao puno, imamo puno naslova državnih prvaka, kupova, Interliga, a i dva europska Kupa CEB. To je zapravo jedino što nisam igrao za Karlovac, jedan od tih kupova je sa Zagrebom, ali to je bilo samo na tom turniru, nas par je pojačalo Zagreb i to su jedine utakmice koje sam odigrao za neki drugi klub. U reprezentaciji sam isto prošao sve, sva ta velika međunarodna natjecanja, nemam se što žaliti.
S kojom kategorijom danas radiš?
– Zapravo trenutno nikoga ne vodim kao trener, već radim baš s catcherima kroz sve kategorije od najmlađih na više, prvenstveno s kadetima i juniorima, ali pomognem i s najmanjima. Uz to, radim i kondicijske treninge s par prvotimaca, trenutačno s našim strancima kojima sam i inače na usluzi, pomažem im da se bolje snađu u našem gradu, vodim ih na razna događanja i tako, pravi sam im domaćin haha.
Ali, vodio si ranije i razne kategorije, čak i reprezentativne?
– Pa i sada sam zapravo izbornik U15 reprezentacije, nas vrlo brzo očekuju kvalifikacije za EP u Budimpešti i bit će to jako težak zadatak zato jer kod nas te kategorije isključivo igraju na manjem terenu, dok je većina suparnika već isprobala i baseball na velikom terenu. To će nam biti hendikep, ali nadam se da ćemo proći dobro, uz mene su kao pomoćnici također naši Damir Karin i Tomislav Bosanac, a u reprezentaciji je i pet naših igrača, odnosno četiri igrača i jedna igračica.
Baseball je tu na neki način već “probio” neke barijere, Eowyn Marjanović je zaigrala za seniorsku postavu Olimpije, znači nastavljate tim putem?
– Kod nas su djevojčice apsolutno ravnopravne, s tim da u određenoj dobi ipak počinju do izražaja puno više dolaziti razlike u čistoj fizičkoj snazi. Eowyn je uspjela zaigrati i za seniore, ali se što je razumljivo sada ipak više okrenula softballu. A, na EP u Budimpeštu ide baš njena sestra Loryen, koja u ovoj dobi potpuno ravnopravno igra s dječacima i zasluženi poziv u reprezentaciju to i dokazuje.
Jesi li imao kada neka sportska praznovjerja?
– Uh, uz to postoji jedna nevjerojatna priča, a vezana je baš i uz ovo s mladima. Vodio sam i selekciju U13 na europskom turniru Little League World Series u Kutnom u Poljskoj. Ono što je u baseballu izuzetno bitno, u sportu općenito, jest mentalni stav i trudimo se s djecom raditi i na tome. I s tom ekipom smo imali jednu “igru” s grahom, odnosno imali smo hrpu graha i nakon svakog treninga svaki je igrač sam trebao odrediti koliko se taj dan trudio i angažirao, od 1 do 10 zrna graha. Ako misli da je bilo za 8 – stavi osam zrna graha. I tako smo s vremenom napunili jednu staklenku do vrha i to je bio i naš simbol truda i posvećenosti momčadi i koliko možemo zajedno. I igrali smo izuzetno dobro na tom turniru, prošli smo skupinu, imali neke velike pobjede i onda smo u četvrtfinalu igrali s Austrijom, vodili 5:2 do njihovog posljednjeg napada, sve je bilo savršeno, naš prvi pitcher je odbacao svoju kvotu od 85 pitcheva i imao sam spremnog “closera”, sjajnog dečka iz Zagreba. I Bosanac koji je isto tada bio pomoćni trener je cijelo vrijeme držao tu staklenku s grahom i pred taj njihov zadnji napad ispadne mu i staklenka se razbije, a sav grah se rasipa. I jednostavno nevjerojatno, ali potpuno se rasipamo i raspadnemo i mi, od prvog do zadnjeg! I Austrijanci pobijede sa 6:5.
Odustao si od graha?
– Nisam, samo sljedeći puta će biti u plastičnoj boci (smijeh).
Kako si zapravo završio baš kao catcher, sam si odabrao ili su te na treninzima “gurnuli” prema toj poziciji?
– Sam, od početka su mi catcheri bili najveći zakon i htio sam baš to. Taj obrambeni dio mi je uvijek bio jako važan i puno privlačniji.
Često si i haklao mali nogomet i tamo bio golman?
– Da, izgleda da mrzim kada lopte i loptice prolaze kraj mene (smijeh). Nakratko sam se oprobao i kao rukometni golman, čak su me iz HRK Karlovca zvali da dođem na treninge i jedno dva tjedna sam i išao, ali jednostavno nisam mogao izdržati bez baseballa, a oboje nije išlo…
Obrambeno si, dakle, napravio puno, a imaš li koji home run?
– Imam, dva! (smijeh) Napad mi nikad nije bio neki veliki adut, ali svi imaju svoje, za catchera je home run kada je napadač na trećoj bazi, a pitcher baci lošu lopticu a ti je svojim tijelom zaustaviš i spriječiš da ode iza tebe i da protivnik osvoji bod. Zato je baseball predivan, jer svi imaju svoje zadatke i svoje načine da postanu heroji neke utakmice.
Sjećaš li se neke utakmice na kojoj si baš jako zeznuo u važnom trenutku?
– Pa, nekih jako važnih pogrešaka na mjestu catchera nije bilo. Pogrešaka je, naravno, bilo, i svaka od njih bi me jako mučila i onda bih navečer to vrtio i nisam mogao zaspati, ali srećom nisu bile u nekim jako važnim utakmicama. Ono što me najviše da tako kažem pogodilo je zapravo bilo u napadu, u jednoj finalnoj seriji protiv Splićana kada smo gubili, ali smo imali pune baze i ja sam bio na udaranju i ispao na strikeout. Da sam tada nešto napravio vjerojatno bismo dobili tu utakmicu, a možda na kraju i naslov koji je te godine pripao njima.
Dugo je to rivalstvo Karlovca i Splita, što očekuješ ove godine, iako vjerojatno nećeš biti na terenu?
– Pa, ja vjerujem da bi mi trebali biti prvaci. Ali jako je zanimljivo da nakon punih 10 godina finale neće biti između Olimpije i Nade, jer poklopilo se tako da s njima igramo već u polufinalu. To je svakako dobro za baseball, jer bilo je potrebno malo osvježenja. Naravno, nadam se da smo mi ti koji će u finale, a vjerujem i da imamo najjaču momčad. Na našoj strani je i to novo “homegrown” pravilo, po kojem jedan dan u vikendu mora bacati domaći pitcher, mi smo tu svakako daleko najjači s Antoniom Horvatićem.
Imaš li kakvih neostvarenih želja?
– U baseballu ne, ali da se opet vratim na to da volim spriječavati da stvari prođu pokraj mene, žao mi je da nikada nisam imao prilike igrati hokej, naravno tamo bih isto bio golman!
Razgovarao: Darko Lisac