Građanski aktivist ili političar? Dvojba oko Nikole Badovinca postojala je i kod ideje o intervjuu, jer ova rubrika dosad je ipak zaobilazila političare.
No, presudio je Nikolin angažman oko brojnih stvari koje muče Karlovčane, ali i činjenica da političar ipak – nije. Čak i ako ponekad djeluje na tom planu. Pričali smo i o boksu, biciklijadama, Dinamu i, nezaobilaznoj Baniji.
Jesi li cijeli život na Baniji?
– Jesam, i ne samo ja, nego obitelj živi već pet generacija na Baniji.
Na istom mjestu?
– Da. Odnosno, obitelj da, ja ne, ja sam se preselio, ali samo malo dalje. Naša obiteljska kuća je preko puta Plodina i tamo smo već pet generacija. Kada sam odlučio da je vrijeme da se osamostalim otišao sam – do Vrazove!
Ne daš se s Banije?
– Pa, iskreno, gledao sam ja stanove i kuće i po drugim kvartovima, ali nekako me sve to činilo nervoznim, izgleda da stvarno ne mogu otići s Banije.
Kažeš da si lokalpatriot, ali čiji? Banijanski ili karlovački?
– Haha, oboje, ali ako me pitaš što mi je na prvom mjestu, ipak Banija! No, osjećam se i karlovačkim lokalpatriotom, volim ovaj grad.
Jednom si mi rekao da misliš kako je Karlovac odličan grad za život. Pa, ipak, stalno prigovaraš! Neki bi mogli pomisliti da si jako nezadovoljan?
– Rekao sam ti to i stojim iza toga, Karlovac je stvarno odličan grad za život. Ali znamo i ti i ja da puno toga može biti i bolje. Ako gledamo samo grad kao takav pa to je stvarno predivno mjesto, ja s Banije mogu doći praktički bilo gdje – kroz parkove i drvorede. To je nešto stvarno vrijedno. A, prigovaram stvarima za koje mi nije jasno da se ne rješavaju, smeta me društvena nepravda, protiv toga ću se uvijek boriti. Ljudi misle da to radim jer ne volim HDZ. Pa, ono, nije da ih volim, ali ako sutra netko drugi bude na vlasti ne mislim prestati. Meni je u Karlovcu ugodno i jako lijepo, želim da tako bude svima.
Jesu li svi prigovori bili na mjestu?
– Nisu, nekad i ja fulam, ali trudim se reagirati tamo gdje stvarno ima razloga i povoda.
Zasmetaju li tebe nekad prigovori drugih?
– Volim kada su ljudi aktivni i kada se trude da poboljšaju život u svojoj sredini. Jedino što ne volim je kad se potpuno bezveze prigovara oko stvari koje apsolutno ne stoje. Jedna od najgorih stvari mi je kada netko kaže “u Karlovcu se ništa ne događa”. To je presmiješno, jednom sam nekom odgovorio – “ne, u Karlovcu se svašta događa, ali se ti ne događaš u Karlovcu”!
Haha, dijelimo iritaciju tim prigovorom, upotrijebit ću ovo jednom!
– Slobodno. Zaista, to mi je najgluplji mogući prigovor. Samo se treba informirati, a i kada se zaista ništa ne događa, trebaš ti sam biti stvarno dosadan pa da ti bude dosadno u Karlovcu uz njegove parkove, rijeke, ako ćemo baš tim putem i kafiće…
A, kad smo kod tvojih “prigovora” i upita, kako reagiraju na njih gradske službe? Je li neka služba ili tvrtka za posebnu pohvalu ili posebnu pokudu?
– Pa, dosta je to sve slično, odgovore oni, ne mogu reći da ne, bilo je povremeno i promptnih reakcija na neke probleme, a sad, imam li dojam da nisu baš uvijek najsretniji s mojim upitima – imam. No, uglavnom su korektni, osim što me moj dragi Hrvatski radio Karlovac uredno ignorira u svakom obliku, za njih kao da ne postojim (smijeh). U ovom kontekstu ne mogu nikoga posebno pohvaliti, ali mogu u jednom drugom, mislim da je fer reći i vidjeti da je Karlovac jako čist i uredan grad. Evo, prije intervjua smo pričali o problemima u Zagrebu sa smećem, a nedavno sam bio u Puli i blago je reći da sam se šokirao kako neki dijelovi izgledaju i to samo 200-300 metara od Arene. Kod nas je situacija dobra.
Kada sam krenuo raditi seriju ovih intervjua rekao sam da neću zvati političare pa sam i oko tebe dvojio. Sada si građanski aktivist, ali te mnogi još uvijek smatraju i političarom… misliš li se vraćati u politiku?
– Ne znam, ne mogu reći da sto posto neću pa da onda ispadne da sam lagao. Ali trenutačno se ne vidim u tim vodama. Nisam se nikada ni smatrao nekim pravim političarom, jednostavno zato jer meni politika nikada nije bila izvor egzistencije, niti sam u njoj bio da bih gradio karijeru i tako si stvorio život. Imam svoju struku, svoj posao, politika mi je koristila zapravo za ovo što i sad radim, ukazujem na neke gradske probleme, na neke nepravde u društvu…
A spomenuta struka je…?
– Završio sam za strojara u Tehničkoj školi, a zatim na Veleučilištu strojarstvo, konkretno strojarske konstrukcije. I od početka radim u struci, prvo u Energoremontu, a danas u Tvornici kliznih ležajeva.
Strojarstvo je u Karlovcu dosta zahvalan smjer?
– Je, ali ne kao što je bilo. Nažalost je bilo jedno razdoblje u kojem je sve bilo dosta krizno, kada je General Electric preuzimao Alstom puno je inženjera strojarstva dobilo otkaze, znam i osobno mnoge kvalitetne ljude koji su se morali zaposliti u Zagrebu.
Prijavljivanje na natječaje za direktore gradskih tvrtki više je bilo svojevrsni performans, koji je ukazivao na to da se sve od ranije zna… što bi napravio da su te negdje prihvatili za direktora?
– Haha, plakao bih! Ali, to je bio performans, ali svemu sam ozbiljno pristupio. Jednom sam se stvarno i prepao da bih čak mogao i postati direktor, što mi zapravo nije bio cilj. No, to ne znači da sam bio neozbiljan, naprotiv, svaki puta sam napravio ozbiljan program i da se zaista dogodilo da negdje prođem na natječaju, na kraju bih prihvatio izazov.
Pa i u Inkasatoru?
– Pa da, i u Inkasatoru, tamo bi još bilo najlakše i najbrže, jer je moj program bio gašenje te tvrtke koju smatram zaista suvišnom i nepotrebnom.
Osim posla i brige o gradskim problemima baviš se i sportom, od kuda ljubav prema boksu i borilačkim vještinama? Što ti je draže, boks ili MMA?
– Boks mi je draži za trenirati, MMA za gledati. A, ljubav je počela još od malih nogu s boksom i s Mikeom Tysonom. Bio sam odmah zaražen boksom, ali tada nije bilo kluba u gradu ili ja barem za njega nisam znao, kasnije te odvuku druge stvari i obaveze… Onda sam 2017. slomio kost u stopalu i zarekao se da ću početi trenirati boks kad se oporavim. I tako je i bilo…
Ubrzo si imao i boksački debi i to baš protiv Igora Mihaljevića?
– Da, prvi i vjerojatno jedini meč. Realno, Igor me tada mogao riješiti u pet sekundi, no i on je pristupio korektno meču, njemu je to bio lagani trening. Danas sam puno iskusniji i više me ne bi mogao baš u par sekundi riješiti. Naravno, opet bi pobijedio, ali ne tako lako.
Sada si osnovao i svoj klub?
– Da, NB Boxing, iako bi možda preciznije bilo reći da je to svojevrsni fitness boks. Naime, sada postoje u gradu dva kluba koji su natjecateljskog karaktera, a NB Boxing nudi nešto sasvim drugo, kod nas nema borbi nego se radi isključivo na boksačkim vrećama i fokuserima. To je jako privlačno ljudima od 30-40 godina, posebno ženama koje čine i većinu članstva. Dobro se ispucaju na treningu, a opet nema brige da ćeš se sutra pojaviti na poslu sa šljivom na oku.
Mogu li se svi pridružiti?
– Pa načelno mogu, ali nažalost moram reći da su nam sada svi kapaciteti puni. jako sam zadovoljan odazivom, ali s druge strane sada zaista nema mjesta. Naravno, svi mi se mogu javiti, dogodi se ponekad da netko zbog drugih obaveza ili nekog drugog razloga odustane, no ovog trenutka smo – puni.
Posao, aktivizam, treninzi… koliko spavaš?
– Ne spavam puno (smijeh). Najgore je zapravo u noći sa subote na nedjelju, jer sam zaista veliki fan borilačkih sportova i onda pratim sve evente koji se događaju u svijetu i gledam do jutra borbe. No, već sam se naviknuo, nadoknadim to nekako…
Jesi li se oprobao u nekom drugom sportu?
– Jesam, igrao sam košarku kao klinac, zapravo tu je rat utjecao da prestanem, jer su treninzi bili u Sokolskom domu, ja sam baš još bio klinac, mami nije bilo baš ugodno da idem sam preko cijelog grada… onda sam prešao na nogomet, a tu imam i obiteljsku tradiciju, tata je branio za Radnik, tako da Radnik zapravo smatram svojim klubom, iako sam nakratko igrao za Karlovac, a jedno vrijeme i u Ilovcu. Nogomet sam igrao taman negdje do seniorske kategorije, onda sam prestao.
Veliki si i Dinamovac, kažeš da je Radnik tvoj klub, što da se jednom sastanu Dinamo i, nadajmo se jednom, ponovno osnovani Radnik? Za koga bi navijao?
– Ipak Dinamo, Dinamo mi je svetinja od malih nogu. Evo i sedmomjesečna kćer već gleda sa mnom utakmice i polako postaje nova navijačica. Uostalom, čim se rodila sam je učlanio u Dinamo!
Uzgred, kako gažanski klub da je tvoj?
– Malo ljudi to zna, ali Radnik je zapravo klub s Banije! I prve prostorije su im bile na Baniji, na Gazi su privremeno (smijeh).
Jedan si od rijetkih koji nikada nije propustio prvosvibanjsku biciklijadu, čak i kada ih nije bilo?
– Da, to je isto i obiteljska stvar, jer tata je dugo kao povjerenik sindikata i organizirao biciklijadu. Ali i inače mislim da je to jako lijepo okupljanje, jedna stvarno vrijedna manifestacija i jako mi je bilo žao da je ove godine nije bilo. Nadam se da će Grad ispuniti obećanje da će je sljedeće godine obnoviti, kad već to nisu napravili sindikati. A, išao sam s par prijatelja svake godine, kada je lijevao strašan pljusak išlo nas je čak 13, čak i za vrijeme korone smo išli, skuhali smo grah doma i otišli. Volim tradicije.
Imaš još neku?
– Pa, imam, kažem, volim stvari koje su nekakva tradicija. Može to biti i skroz banalno i sitno, evo imam jednog prijatelja s kojim se uvijek vidim na Staru godinu. Ne propuštamo to nikad i uvijek se veselim tom druženju.
Kad smo kod tradicija, jesi li kao Banijanac vezan i uz krijes?
– Jesam, ali kao gledatelj. Nisam se nikada gurao u organizaciju, jer postoji ekipa koja to već jako dobro i uhodano radi. Jedino sam kada sam bio vijećnik u gradskoj četvrti malo pomagao oko nabavke paleta, no to je sve.
Mnogi ne znaju i da si pun tetovaža? Bio si i model?
– Jesam, dva puta sam bio model na tattoo konvencijama, ali dogovorno, radile su se tetovaže koje sam ja htio. A to da mnogi ne znaju, to je neki moj stav, nemam ništa protiv onih koji drugačije razmišljaju, no za mene je to nešto moje, što nije namijenjeno pokazivanju drugima, zato kad sam obučen nitko ne vidi niti jednu tetovažu.
Koliko ih imaš?
– Šesnaest.
Hoće li ih biti još?
– Ne znam, možda hoće još puno, možda neće više niti jedna. Svaka od ovih 16 je bila promišljena, tako će biti i s eventualnim budućima.
Razgovarao: Darko Lisac