Karlovačke odbojkašice pravi su sportski hit u gradu na četiri rijeke. Sjajno igraju u Superligi, a ujedno su i najgledanija ekipa u državi.
Jedan od važnih “kotačića” u ekipi je Manuela Pavlaković, za koju će trener Goran Zec, ali i ona sama, ustvrditi da je u Karlovcu zaista igrački “procvala” nakon nešto težih trenutaka u zagrebačkom Dinamu.
Jesi li očekivala ovakav start? Iz uprave su najavljivali da je jedini cilj ove sezone izboriti ostanak u Superligi…
– Iskreno, nisam očekivala baš ovako nešto. Pogotovo nakon što smo na startu prvenstva izgubile doma od Splita, ali kasnije se pokazalo da su one jako dobre, tada još nismo očekivale da će one imati 6-0 i bile smo pomalo utučene, no sada se vidi da je to odlična ekipa. Iako, neću lagati, i mi smo bile loše na toj utakmici. Ne mogu reći da sam očekivala baš ovakav niz pobjeda, ali iskreno rečeno ja se nisam bojala niti se bojim za naš ostanak u Superligi, znam da ćemo ostati. To ne znači da se smijemo opustiti, ova liga je jako jako izjednačena i praktički svatko svakoga može dobiti, no ako smo mi prave neće biti brige.
No, da se vratimo na početak. Kako si i kada odabrala odbojku? Dugorešanka si, sigurno si prvo imala stolnoteniski reket u rukama?
– Haha, nisam! Sa stolnim tenisom sam se susrela tek na fakultetu, ali kao mala sam prvo trenirala gimnastiku nekih dvije godine, no vidjela sam da to baš i nije za mene. Prva četiri razreda sam išla u područnu školu u Belavićima, a kad sam u petom došla u školu u Dugu Resu onda su nam predstavili razne sportove kojima bi se mogli baviti i meni se svidjela odbojka. Odlučila sam probati i… evo me, još sam tu. Zgodna stvar je da je moja suigračica i prijateljica Jelena Grgić prošla isti put kao i ja – u isto vrijeme smo počele u Plavom zmaju, zatim u isto vrijeme otišle u Dinamo i na kraju u isto vrijeme u Karlovac!
Znači, ako idete dalje idete skupa?
– Tako ispada! Ali, moram reći da trenutačno ne vidim ni razlog niti imam želju da odem iz Karlovca. Zanimljivo mi je sada kada se sjedim golemog rivalstva koje je postojalo između Plavog zmaja i Karlovca, za tu utakmicu smo živjele, to je bila napetost mjesecima prije, da me tada netko pitao hoću li preći u Karlovac rekla bih da nikad i da to ne dolazi u obzir, ali sada je situacija potpuno drugačija. Ne mogu reći da nikada više neću zaigrati za neki klub, tko zna što se može dogoditi, ali dok je u Karlovcu ovako kako je sada, s ovakvim trenerom, ja stvarno ne znam gdje bi mi moglo biti bolje.
Trener je zaista veliki adut kluba?
– Je, trener je fantastičan. Nitko još nije tako sa mnom radio na svemu, ne samo sa mnom naravno nego sa svim curama, sve smo postale bolje igračice zbog njega. Ali i cijeli klub je tako posložen, kažem, bila sam u Dinamu koji je tada već igrao Superligu, ali to je bila sasvim druga priča.
Tamo se nisi baš nametnula?
– Nisam, ali to ne kažem zbog toga, naprotiv. I tamo je bilo lijepih stvari, dobila sam priliku prvi puta raditi s djevojčicama što je nešto čime ću se možda baviti u budućnosti, no to je klub koji uzima gotove igračice i kojem je to orijentacija, a meni je trebao netko tko će sa mnom raditi, tko će me naučiti kako da popravim ono što mi ne ide, ali toga jednostavno nije bilo. Pa onda zbog toga nisam previše ni igrala, ušla bih na nekoliko poena po utakmici i to je to.
Spomenula si i nekadašnje rivalstvo karlovačke i dugoreške ženske odbojke. Pratiš li danas odbojku u Dugoj Resi? Što misliš zašto je pala na tako niske grane?
– Voljela bih da imam što pratiti. Možda zvuči malo grubo, ali žalosti me u kakvoj je situaciji danas. Vidim da se radi s djevojčicama i nadam se da će jednom one izrasti u neku solidnu ekipu, ali užasno mi je žao kad se sjetim kako je klub bio dobar i jak, gdje smo bile, a gdje je danas (na dnu četvrte lige bez ijednog boda ove sezone, op.a.). O razlozima ne bih, niti ih znam, ali sigurno da nije pomoglo to da su postojala dva kluba koji su isto imali neke svoje međusobne napetosti, a sad na kraju priče jedan više ne postoji, a drugi je nažalost jako jako nisko.
Vratimo se mi na Superligu, spomenuli smo već izuzetan start u sezonu, kakva su ti ukupna očekivanja ove sezone?
– Pa teško mi je govoriti o tome, jer kao što sam već rekla ovdje stvarno svatko svakoga može pobijediti. I moram priznati da se cijelo vrijeme bojim da će nam se dogoditi kao i prošle sezone da ćemo upasti u neku “crnu rupu” i zaredati porazima. Ali isto tako znam da možemo jako puno ako ćemo ostati na ovoj razini. Osobno bih voljela da budemo na kraju plasirane još malo bolje nego prošle sezone i vjerujem da to možemo napraviti.
Velika pomoć je i publika?
– Jako velika, moram im se i ovim putem zahvaliti i reći da smo sve stvarno jako sretne što imamo takvu podršku, puno nam to znači.
Nema treme?
– Možda ima malo na samom početku, pogotovo nakon one dvije sezone s pandemijom kada su bile prazne tribine ili puno manja posjeta, prekrasno je izaći pred velik broj gledatelja i to nas nosi, nije nam teret.
Već ste dva puta bile i u izravnom televizijskom prijenosu, igrale ste sjajno, dakle nije bilo straha?
– Ma ne, kažem, treme možda bude prije utakmice, razmišljaš o tome da si na TV-u, da će te svi gledati, ali mislim da smo dosta dobro i mentalno pripremljene i jednostavno kad utakmica krene ne misliš više na ništa drugo, jednostavno igraš i u tome si.
Kao ekipa djelujete jako povezano, čini se barem s tribina da ste sve iskreno sretne kada vam ide, da nema nekih klanova i slično, jednako se veseli prva postava i rezerve?
– To je isto stvarno nešto posebno i još jedan razlog zašto kažem da mi je u Karlovcu sada zaista prekrasno. Gdje god sam bila, a i čujem za druge klubove od cura koje tamo igraju, uvijek postoje nekakve grupice, nije to nužno nešto strašno, ali da, često je slučaj da jednostavno ima par grupa koje su ipak malo odvojene. Ali mi smo stvarno sve jako jako dobre i povezane i sve te cure smatram svojim prijateljicama, mene su super primili kad sam došla, sada kada dođu druge cure iz nekog drugog grada isto se odmah uklope i dočekamo ih, ono, raširenih ruku.
Izlazite skupa?
– Haha, izlazile bi kada bi imale vremena! I ne šalim se previše, jer često i nemamo baš prilike i mogućnosti, ali da, kada je prilika izađemo često baš zajedno. No, malo je prilika, petkom prije utakmice ne bi bilo baš dobro, a u subotu poslije utakmice je malo vremena, igramo u 20 sati, dok sve završi je barem 22, 22:30, pogotovo posljednje dvije godine kada je zbog pandemije sve i bilo otvoreno samo do ponoći praktički uopće nismo izlazile.
Zapravo, tu je i dodatni element koji je vjerojatno naporan – putovanja na treninge?
– Da, nas šest putuje svaki dan iz Zagreba u Karlovac na trening i vraća se poslije u Zagreb. To je klub zaista jako dobro sredio što se tiče prijevoza, jer uvijek je u odbojci bio problem da puno cura kada ode na faks ili odustane ili se uključi u neki zagrebački klub. Ovo nam je omogućilo da ostanemo u klubu, ali da je naporno – je.
Dođe li ti nekad da preskočiš trening?
– Lagala bih kada bi rekla da ne dođe. Ali, uvijek si nekako posložiš stvari u glavi i shvatiš da ti je korisnije da odeš.
Studiraš na Kineziološkom fakultetu, planiraš u profesorice tjelesnog ili trenere?
– Stvarno ne znam, imala sam to iskustvo u Dinamu s treniranjem djevojčica i svidjelo mi se, ali nisam još ništa odlučila definitivno. Voljela bih na neki način ostati u odbojci, ali je opet pitanje hoće li to biti dovoljno za nekakvu životnu egzistenciju.
Kako si prošla na odbojci na fakultetu? Jedan rukometaš mi je jednom pričao kako je imao problema s rukometom…
– Haha, dogodi se to, da. Rukomet je dosta težak na faksu, ovisi to malo i o profesorima. Ali ja s odbojkom nisam imala nikakvih problema.
Razgovarao: Darko Lisac