Predsjednik Udruge suvlasnika-stanara Alen Kristović u javnosti se pojavio u već pomalo zaboravljenim prosvjedima korisnika Toplane.
I danas ima nezadovoljnih situacijom u ovoj gradskoj tvrtki, kao i uslugama koje primaju, no Kristoviću to, barem izravno, to više nije problem…
– Da, s Toplanom više nemam problema, odvojio sam se i super mi je (smijeh). Dobili smo sudski proces s Toplanom koji nam je dao za pravo da pređemo na alternativne načine grijanja pa tako i ne bih išao previše u dubinu toga kako je danas onima koji se još uvijek griju tim putem. Vjerujem da ima ljudi koji to bolje znaju. Vidim da se radi projekt obnove vrelovodne mreže, nadam se da će biti uspješan.
No, tadašnji prosvjedi vezani uz Toplanu na neki način su te uveli u područje građanskog aktivizma, iz kojeg je zapravo i proizašla Udruga suvlasnika-stanara grada Karlovca?
– Da, jer se pokazalo da takvih problema ima i u drugim sektorima i da je jedna takva udruga potrebna. Treba reći i da iako smo u samom nazivu karlovačka udruga, zapravo djelujemo na području gotovo cijele Hrvatske, naime, osim u Karlovcu takva udruga postoji trenutačno samo u Rijeci i Zagrebu.
Što je zapravo vaš djelokrug? Čime se bavite?
– U smislu komuniciranja s građanima usluga je možda i najviše savjetodavna. Ljudi nam se često obraćaju pozivima, mejlovima, interesiraju se kako riješiti neke stvari. Moram reći da se dosta toga danas zaista može naći na internetu i bez savjetovanja, ali ljudi su često needucirani. Jasno, bilo bi idealno da su svi educirani, ali za obične stanare je to manji problem, no postoji dosta velik problem u tome da su i predstavnici stanara-suvlasnika poprilično needucirani, zato je jedna od stvari koju mi na neki način zagovaramo to da predstavnici moraju proći određeni tečaj. Nije to jednostavan posao niti jednostavan materijal, postoji 20-30 zakona i pratećih propisa koji se dijelom ili potpuno tiču stvari koje su izravno vezane uz ovo područje.
Koliko sami suvlasnici rade zajednički na poboljšanju nekih uvjeta, odnosno na uopće komuniciranju toga što žele? Imam dojam da su prije puno češće bili razni sastanci stanara po zgradama…
– Vjerojatno to ovisi od zgrade do zgrade, ali istina je da tu problema ima. Mislim da je jedan od problema i u tome da se mlađi ljudi dosta teško odlučuju na to da budu predstavnici, a ima i slučajeva da je predstavnik zgrade ili ulaza i netko tko je možda ljudima simpatičan i drag susjed, ali se ne zna koristiti ni e-mailom, ponekad čak ni mobitelom. A, suradnja stanara je itekako bitna.
Zašto?
– Evo, reći ću ti jedan podatak koji mi je rekao kolega koji se bavi procjenom vrijednosti nekretnina. On tvrdi da čak 60% vrijednosti stana danas određuju zajednički prostori. Dakle, sam stan se odnosi na manje od pola konačne vrijednosti ili cijene. Ostalo ovisi o tome kakva je zgrada, ima li lift, je li energetski obnovljena, kakav je položaj, kakav je okoliš zgrade, kako izgleda ulaz, kakav je parking… Dio toga i ne ovisi o stanarima, ali dio ovisi.
Udruga je nedavno za prvog većeg snijega ove godine podsjetila stanare i na obaveze koje oni imaju oko čišćenja snijega…
– Pa, da. Mi smo svi skloni očekivati da će neki drugi rješavati sve oko nas, možda znamo svoja prava, ali ne znamo svoje obaveze ili se pravimo da ih ne znamo. Da se razumijemo, ovo u ovom konkretnom slučaju nije ni slučajno nekakvo opravdanje ili olakotna okolnost za nadležne, jer koliko god je ranijih godina znalo biti i potpuno pretjeranih prigovora i nerealnih očekivanja, ove godine je ujutro bio zaista pravi kaos, ja se ne sjećam da je ikada bilo tako loše odrađeno. Ali, to i dalje ne znači da nema dijela odgovornosti i kod nas, zna se tko treba čistiti staze, tko nogostupe, a tko mora očistiti neposredni okoliš zgrade.
I, kakav je odaziv? Koliko ljudi čiste oko svojih zgrada?
– Čisti se, ali moram reći da je to najčešće vrlo neravnomjerno raspoređeno. Mi smo pozvali predstavnike da naprave raspored čišćenja, jasno izuzimajući stare i nemoćne osobe ili osobe s invaliditetom, no čišćenje snijega je obaveza svakog u zgradi. Nažalost, puno češće je da istih nekoliko ljudi uvijek čisti, dok se drugi ponašaju kao da ih se to ne tiče.
Stanari se često žale i na oronule fasade, ali ponegdje se ne mogu dogovoriti oko energetske obnove koja je ipak krenula?
– Je, krenula je, iako odmah moram reći da to može i treba biti i bolje. To je proces koji treba pojednostaviti, jer je danas po mom mišljenju isuviše kompliciran pa i strog. Također, treba odustati od načela “najbržeg prsta” u kojem ne vidim nikakav smisao.
Kakav je odnos udruge s upraviteljima zgrada, suradnički ili suparnički?
– Mijenja se na bolje. Evo, mogu ti reći da smo po prvi puta vrlo nedavno pozvani na sastanak Udruge upravitelja, koja također postoji, i to je bio sastanak na državnoj razini i pokazalo se da interesa za suradnju ima.
Kad smo kod zgrada, živiš u jednom od dva nebodera u Šestićevoj. Tu su zapravo trebala biti tri nebodera…
– Odmah te prekidam! Ne dolazi u obzir nikakvog zatrpavanje “bare”! (smijeh) Spadam u red onih koji su žestoko protiv toga, bez obzira na to što to jest umjetno stvoreno, što tu zaista jest trebao biti neboder i bara se stvorila u iskopanim temeljima, ali – stvorila se. I uz malo truda i volje, siguran sam i bez prevelikih financijskih sredstava, može se stvoriti jedna prekrasna prirodna oaza u Novom centru. Imam projekt Tomice Lasića, koji ću rado dati na uvid bilo kome zainteresiranom, a koji na jednostavan način predviđa zaista prekrasno uređenje ovog prostora. Novi centar zaslužuje takav prostor. I Karlovac u cjelini, naravno.
Jesi li više novocentraš ili Karlovčanin?
– Novi centar je glavni grad Karlovca hahaha. Ma, ja sam veliki Karlovčanin, volim ovaj grad sa svim njihovim prednostima i dobrim stvarima, a ima ih itekako, ali i sa svim njegovim manama kojih isto nažalost ima i za koje se svi skupa trebamo boriti da ih bude što manje i da ih se što više ispravi. Možda ni sam nisam uvijek na najbolji način to radio, ali mislim da je vrijeme da svi budemo malo konstruktivniji. Dosadile su mi kuknjave i prigovori bez stvarnih ideja. Veselim se kada čujem bilo kakvu argumentiranu kritiku, koju prati i neka dobra ideja. Tako treba djelovati. Kao sa zgradom i sa stanovima, svi skupa i trebamo i možemo raditi da nam bude bolje. Prvo u zgradi, onda u kvartu, onda u gradu.
Svi skupa ili je tu ipak potreban i neki pokretač?
– Svi skupa trebamo raditi za svoju sredinu, ali evo da me pitaš kome se, da tako kažem, divim… Željko Grubač. On je za svoje selo napravio čuda. I to je ono što pokazuje da se može. Svako selo, a u gradu svaki kvart mora imati jednog svog grubača i onda će nam svima biti bolje. Dosta je više te filozofije na fejsu, svi glasni na komentarima, a u realnosti ništa od toga.
Vodiš li još evidenciju utakmica NK Karlovca? Od kuda ta manija?
– Pa na Karlovac isto idem od malih nogu, još se sjećam onih davnih kvalifikacija u Jugi kad smo ispali u Velikoj Gorici i kad je cijeli grad psovao Srebrića da nas je pokrao. Imam bilježnicu s rezultatima, iako sam imao faze da malo prestanem pa nije baš potpuna. Nisu tu samo rezultati nego i svi igrači u određenoj sezoni, strijelci… Oduvijek sam navijao za Karlovac i to mi je nekako prirodno, a logično je da imaš i neke simpatije drugdje, u Jugi mi je isto tako bilo prirodno da malo navijam i za Dinamo, bio sam i na nekim utakmicama, par puta i na sjeveru, ali to mi je sličnije tome kako na velikim europskim utakmicama navijam za Liverpool. Karlovac je ipak najveća ljubav.
Samo u nogometu ili pratiš i druge sportove?
– Pratim i druge sportove, iako s godinama sve manje aktivno i na tribinama, no pratim sve. Rukomet sam, naravno, u onim slavnim devedesetima pratio pobožno, žao mi je što nismo ostali stabilan i čvrst klub, mislim da se od toga mogla napraviti lijepa priča. Ali, drago mi je da su sada na putu u Premijer ligu. Pratim odbojkašice i nadam se da ćemo zbilja svi skupa stati iza njih, i Grad i publika i neki sponzori… da to bude klub koji će biti konstanta, za kojeg znaš da je u toj Superligi i koji će se nekad boriti i za vrh, a ne da to bude priča koja će trajati par godina.
Kao nogomet…
– Nažalost, kao nogomet. Evo, da malo privatiziram intervju, sjećam se baš tebe kako pričamo jednom na stadionu negdje 2002. je to bilo, taman prije nego što su osnovani Gademzi, i kako kažeš da ne možeš zamislit da će oni ikada ući u drugu ligu (smijeh). I sjetio sam se toga i kad smo ušli u prvu ligu i da ti budem iskren nisam očekivao da će potrajati i nažalost sam bio u pravu. Išlo se možda prebrzo i sve je bilo bez čvrstog oslonca. Zato sad treba ići polakše. Mora li Karlovac imati nogometnog prvoligaša? Ne mora. Ali mora imati stabilnog i čvrstog drugoligaša.