Teško je reći po čemu je naš današnji sugovornik poznatiji - po svojoj dugoj glazbenoj karijeri na gradskoj sceni ili po predivnoj priči zvanoj - Knjiguljica.
Upravo u Knjiguljici i pričamo, u subotu poslijepodne, nakon što prostorije ostanu prazne. Što i nije tako često…
– Je, ima stalno posjetitelja, i to ne samo iz Karlovca. Uostalom, čim smo devet godina tu, znači da nešto dobro radimo.
Pandemija nije utjecala?
– Je, ali moraš se boriti. To je bilo zbilja nezgodno i zahtjevno razdoblje, pogotovo u vrijeme dok uopće nismo mogli raditi, ali trudili smo se snaći. Vrlo brzo smo pokrenuli online prodaju, nešto smo slali poštom, a ovo što je tu bliže, po gradu i županiji, Jaski… sjeo bih u auto, stavio masku i išao u dostavu. I izdržali smo. Sada se polako vraćamo u normalne okolnosti. Zapravo, već smo se vratili, iako se ljudi još pomalo privikavaju na to.
Spomenuo si da ima posjetitelja i iz drugih gradova?
– Ima, čak bih rekao i dosta. Mi smo ipak prva specijalizirana dječja knjižara u Hrvatskoj, a koliko znam još uvijek smo i jedina, barem ovako u punom formatu. Dobili smo i državnu nagradu za najbolju knjižaru, što je ipak stvar koja se pročuje, a vjerujem da u krajnjoj liniji i naš rad predstavlja najbolju reklamu. Dolaze ljudi iz Rijeke, Zagreba, mnogi od njih baš i ciljano. A, rado nas posjećuju i turisti koji su nekim drugim povodom došli u grad, ne samo iz Hrvatske, bilo je ljudi iz Beograda, Bosne…
Od kuda zapravo ideja?
– Ideja je u potpunosti nastala u glavi moje supruge Maje. I priznat ću da sam i ja u startu bio malo skeptičan, ali ona je to toliko oduševljeno i detaljno razradila, odmah se uključila Nevena Zuber da sam jednostavno i ja pao pod njihov utjecaj. Skepse je bilo kod mnogih, čak i kod najbližih, ono, okej, podržat ćemo te koliko možemo, ali to ti je jako glupo… kakve knjige. Ali, eto, roditelji su prepoznali, djeca su oduševljena… došli smo na jednu razinu na kojoj smo svi skupa jedna dobra ekipa. Evo naprimjer naš projekt “Vrijeme je za priču” koji ide svakog petka. U početku je to bilo tako da smo mi doveli sami svoje klince pa im Nevena onda pročita priču. Danas se često dogodi da jednostavno nema mjesta za svu zainteresiranu djecu. Općenito, sebe u cijeloj priči smatram “onim trećim” koji je sretan što je ušao u cijelu priču, a najzaslužnije za sve su Maja i Nevena, one su nevjerojatne i bez njih ništa od ovog ne bi bilo moguće, a kamoli da bi bilo tako dobro prihvaćeno.
Znači, moguće je i širenje?
– Pa, znaš da i ima nešto u tome. Ali ne bih govorio previše o stvarima koje nisu još definirane. Ali, neke ideje imamo, možda i određene mogućnosti, no vjerojatno ništa od toga neće biti moguće dok ne završe radovi u Radićevoj.
Dakle, definitivno ostajete u Radićevoj?
– Da, jer Knjiguljici je mjesto ovdje. Možda smo tu malo i išli u svjesni rizik, znalo je biti komentara tipa “više će ti ljudi biti ako otvorite kod Supernove”, ali mi smo Karlovčani, tebi isto ne moram objašnjavati takve stvari, stara jezgra mora imati knjižaru, mora imati takve stvari. I ne, nije nam nikakav minus, ako imaš priču ljudi će doći.
Bojiš li se da će radovi naštetiti poslovanju?
– Bit će nezgodno! Hoće. Ali znaš što, to je ono o čemu svi mi pričamo već godinama, predugo. I sad moramo istrpjeti. Sve što ja želim je da kada radovi budu okončani, mogu pogledati i reći da sam zadovoljan. I sad kad pomislim na sređenu ulicu, na popločanu ulicu, na uređene fasade – sretan sam. To kao Karlovčanin sanjam i želim. Pa onda hajde da istrpimo sad. Jasno, problema će biti i držat ćemo Grad za riječ da ćemo imati i određene povlastice u tom razdoblju, svi mi koji radimo u Radićevoj, i da će se poštivati dogovor da će u svakom trenutku biti ostavljen barem mali koridor do svakog dućana ili obrta.
Kad smo dogovarali intervju rekao si mi da ideš na svirku u Trakošćan. Koliko dugo već sviraš?
– Baš sam neki dan razmišljao i zaključio da je zapravo sad 30. obljetnica. Istina, bilo je već 1992. nekih stidljivih početaka, ali 1993. su stvari postale malo ozbiljnije, prve prave probe, nastupi… dakle, evo, okruglih 30 godina.
Planiraš neku slavljeničku svirku?
– Volio bih, ali sad smo došli u jednu čudnu situaciju da zapravo nema mjesta za takvu svirku! Prije je znala kružiti priča da posvuda sviraju cover bendovi i gažeri, a nema mjesta za autorske bendove, sad imamo kod Ivke izvrstan klub s programom autorskih bendova, ali zapravo nema mjesta za naš tip svirke. Odnosno ima, ali valjda je i gazdama postalo sve to malo preskupo pa će radije pozvati nekog solo izvođača, eventualno neki duet, a s cijelim bendom postaje sve teže i teže dogovoriti nastup.
Autorski si i ti počeo? Odnosno, kako si baš baš počeo?
– Baš baš u Triglavu, još kao klinac, ali moram priznati da mi nije baš “pasalo”. Nije mi ležala gitara, borio sam se s tim dosta, sve dok profesorica nije pozvala roditelje i rekla im otvoreno da je možda bolje da se ja prebacim na neki sport, da ništa od toga neće biti (smijeh). I pustio sam se tad gitare na neko vrijeme, da bi me privukla ponovno u srednjoj školi. Tada je bilo popularno imati gitaru, svirati po tulumima, a kako sam nešto znao, bilo je prirodno da ponekad i ja zasviram. Onda sam se opet uhvatio učenja i vježbanja i više je nisam puštao iz ruke.
I kao što smo spomenuli, u početku autorski? Sunčan dan je bio i na putu da napravi određenu karijeru?
– Zapravo je prvo bio bend Noćna smjena, koji je radio i neke obrade, ali i počeli smo polako s autorskim stvarima, a onda je stvoren Sunčan dan koji je, eto, objavio taj album koji je čak i primijećen u javnosti, vrtjeli smo se po radiju, bili na televiziji, ali nekako u to doba se malo raspala klapa. Mi smo bili baš dobra klapa, prijatelji, a onda ovi odu u vojsku, onaj ima druge obaveze, dolaze novi ljudi u bend… možda smo i mi tada malo to neiskusno ishendlali, iako smo čak i radili već na drugom albumu. No, eto, ipak je to samo lijepa prošlost. Rado se sjetim tih dana, ali što je tu je.
Nema žaljenja? Radiš li još autorske stvari?
– Ima malo žaljenja, ali većinom su sjećanja na to doba lijepa. Radim i sad ponekad autorske stvari, već neko vrijeme razmišljam o tome da izbacim jednu baš autorsku solo stvar, možda će se to uskoro i dogoditi. Mogu reći da sam prilično ponosan na stvar “Karlovac u srcu”, koja je dosta dobro prihvaćena u gradu i posebno sam sretan da su mi se stvarno svi odazvali, zvao sam ekipu iz svih generacija i stilova i svi su jako rado došli i dali svoj obol cijeloj priči, baš kao i u ono pandemijsko vrijeme s božićnom pjesmom.
A Riversi? Koliko često svirate?
– Ima svirki još uvijek, iako kažem, postaje nekako sve nezgodnije i teže pronaći mjesto za svirku. Jednako kako sam pohvalio Ivku i Stardust, isto tako mi je jako žao što je zatvoren kultni Drmeš u kojem su generacije i generacije glazbenika tesale zanat. Kad je ljepše vrijeme je lakše, ne mogu se požaliti, svirali smo na Zvjezdanom ljetu, Adventu, na dočeku Nove godine sad prije Magazina… ali zimi se osjeti malo nedostatka prostora za cover svirke.
Imaš tri kćeri, sve sviraju? Hoće li one u neki bend?
– Ne znam za bend, ali da, sve sviraju i jako mi je to drago. Najstarija, Lorena, dugo je svirala flautu, ali sada se gotovo potpuno prebacila na odbojku, jako je u tome i apsolutno podržavam, samo neka radi ono što je veseli. Mateja sad završava osmi razred, svira gitaru kod prof. Tene Bunčić i planira upisati glazbenu gimnaziju. Dora je najmanja, 9 godina, ali već svira saksofon, tako da kod nas je uvijek puno glazbe.
Spomenuo si da su ti u Triglavu rekli da odeš u sport. Jesi li ih poslušao? Naime, tu obiteljski imaš jake korijene, tata ti je bio golman Karlovca u jednoj od najboljih generacija…
– Po meni i najboljoj! Svaka čast ovom periodu 1. HNL, no oni su se otvoreno borili za prvu jugoslavensku ligu i to je stvarno bila super jaka ekipa. Da, imam očito tatine golmanske gene, tako da jesam išao na nogomet, naravno bio sam golman i čak mi je solidno išlo, ali puklo je onog trenutka kada sam prvi puta došao u situaciju da moram izabrati hoću li na trening ili na probu. Odabrao sam probu i onda mi je sve bilo jasno. I eto, 30 godina je prošlo i još sviram, svirat ću i nakon još 30.
Lome se koplja i oko toga je li to sport ili ipak ne, ali voliš i šah, imaš i stalnog suparnika, tko je bolji?
– Da, Davorin Balon i ja smo odigrali već tisuće i tisuće partija. On je bolji, puno bolji, ali i ja sam puno bolji od kad igram s njim, tako da…
Razgovarao: Darko Lisac