Marka Novakovića možda je samo jedna gripa dijelila od ugovora s Cibonom. Danas stvara klince koji su već u Ciboni, iako to i nije baš najbolje za njihov razvoj.
Nakon košarkaške karijere, kojom je, kaže, zadovoljan, iako ostaje i malo žala za nekim stvarima, prebacio se u trenerske, ali i organizatorske vode. No, iako je završio višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu, iako već godinama vodi mlađe kategorije u karlovačkim klubovima, to mu ipak nije i način na koji rješava životnu egzistenciju.
– Nije, nije, mislim da je tako nešto danas ipak teško za očekivati. Imam redovan posao naravno, radim u Ozlju u Flammiferu, proizvodimo vatrogasna vozila, gospodarska vozila, aluminijske čamce… volim taj posao, zanimljivo mi je i potpuni odmak od onog čime sam inače okupiran, a to je košarka.
Kako si ti počeo s košarkom?
– Normalno, kroz sve mlađe kategorije Šanca, odnosno tadašnjeg Karlovca 1579. Bio sam dosta talentiran i još u kadetskoj dobi pozvao me trener Silvije Jenkač koji je jedno vrijeme bio trener u Karlovcu, a tada je vodio Zrinjevac, da pređem u taj klub koji je tada bio jedan od glavnih u Hrvatskoj što se tiče rada s mladima. Bilo je to dobro razdoblje, bili smo treći u državi, bila je to ekipa u kojoj je, recimo, Marin Rozić bio trinaesti igrač. Ali, eto, pokazao je koliko možeš napraviti radom i imao je bolju karijeru od svih nas.
Onda se vraćaš u Karlovac kao senior?
– U biti još praktički kao junior, na nagovor karlovačke trenerske legende Berislava Radišića. To je period onog ugovora s Cibonom, kada smo u jedno vrijeme bili praktički druga Cibonina momčad, a onda je uslijedio i ulazak u prvu ligu. Jednu prvoligašku sezonu odigrao sam i u Varaždinu, a onda sam se opet vratio u Karlovac, ali polako sam odustajao od nekog ozbiljnijeg igranja košarke i odlučio se posvetiti trenerskom poslu. Igračku karijeru završio sam u Auto lim laku, mogao sam tada zaigrati opet i za Šanac, ali htio sam laganiji ritam.
Jesi li zadovoljan svojom igračkom karijerom?
– Pa jesam kad se sve zbroji, iako za nekim stvarima mogu i žaliti. Postojao je jedan trenutak u toj mojoj karijeri kada sam zaista mogao i više. Kako smo u tom jednom periodu bili druga ekipa Cibone, Jasmin Repeša koji je tada vodio “cibose” često bi došao na naš trening i svidio sam mu se. Čak je organizirao i trening utakmicu između Cibone i Karlovca 1579 i tražio od našeg trenera da me drži svih 40 minuta na parketu da vidi kakav sam pod pritiskom.
I kakav si bio?
– Mislim da sam bio dobar, zadovoljan sam tom utakmicom, iako sam tada dobio i najstrašniju “bananu” u životu, Prkačin mi je zakucao takav blok da je to bilo strašno.
No, ipak ništa od ugovora?
– Ne, a za to je “zaslužan” i jedan stvarno nezgodan peh. Jasno, ne mogu tvrditi da bih sigurno potpisao ugovor s Cibonom, ali činjenica je da je Repeša i dalje bio zainteresiran i da me onda pozvao da odigram s Cibonom prijateljsku utakmicu protiv Širokog. E, ali ja sam tada dobio nekakvu gadnu virozu, imao sam visoku temperaturu i jednostavno nisam mogao ni pomisliti da igram. Nažalost, tu negdje je došlo i do promjena u Ciboni, Repeša je vrlo brzo otišao, a ja sam im nestao s radara.
S klincima si počeo raditi već u Auto lim laku?
– Da, počelo je tamo, potom sam nakratko bio i u Ženskom košarkaškom klubu Karlovac, a onda četiri godine u Šancu. Sve do ove sezone, kada sam prešao u KA Basketball, novi gradski klub.
U prošloj sezoni, odnosno pretprošloj budući je u tom uzrastu i ovogodišnja sezona već završila, s mlađim kadetima Šanca došao si do prve lige. Malo je falilo da uđete i u jedinstvenu ligu?
– Pa je, ali tu je došlo nažalost do jedne sve češće negativne pojave u hrvatskoj košarci i općenito sportu, a to je da čim malo “digneš glavu”, čim se vidi da se dobro radi, pojave se veliki i uzmu najbolje igrače. Mi smo tako ostali bez dva ponajbolja igrača koji su otišli u Cibonu s jedva 14 godina. Po mom mišljenju jako prerano.
Ipak, i ti si još kao kadet otišao u Zrinjevac?
– Jesam, iako nisam bio baš tako mlad, ali ovo ne govorim samo iz perspektive kluba. Zrinjevac je tada imao izuzetnu omladinsku školu, Cibona je, nažalost, nema, odnosno sam princip rada je takav da ne ostavlja ni vremena za individualni rad koji je u toj dobi najbitniji. Pratim dečke, naravno, uostalom Močnik se i vratio sada u Karlovac, a Bošnjak je jedno vrijeme bio preforsiran utakmicama, igrao je za više selekcija i gdje je tu onda vrijeme za individualni rad na onom što mu treba?
Još je u Ciboni?
– Ne, sada je u jednom drugom zagrebačkom klubu. Šteta, mislim da je trebao ostati u Karlovcu još neko vrijeme, jer ako nešto dobro ide to ne treba pod svaku cijenu mijenjati. Ja razumijem i njega, kao i njegove roditelje, teško je odbiti jednu Cibonu, ali općenito u samoj košarci stvari nisu dobro postavljene i klubovi nisu nimalo zaštićeni. Mene je naprimjer jako razočaralo što Cibona uopće nije pričala sa mnom kao trenerom ili s klubom, nego izravno s njim i roditeljima, u dosta zemalja tako nešto je nezamislivo, štoviše zabranjeno je. I ne govorim to samo iz našeg kuta, to je opći problem, ne moramo ići dalje od Ogulina koji ima odličan rad s mladima. Ali, što im to vrijedi na kraju? Netko se malo pokaže i odmah ostanu bez njega…
Sada je u središtu pozornosti tih mlađih kategorija juniorska liga u kojoj su se po prvi puta zajedno našli Šanac, KA Basketball i treći gradski klub Roling…
– Je, i to je jako dobro i zanimljivo. Baš smo nedavno igrali sa Šancem i iskreno ja već dugo ni na seniorskoj košarci nisam vidio takvu atmosferu u dvorani. Bilo je odlično, oni su bili malo bolji i pobijedili sa 87:85 no meni je draže od moguće pobjede bilo vidjeti navijače, dečke s obje strane koji su “nabrijani” i grizu da dobiju rivale, ali sve potpuno sportski. Isto tako je bilo i na preostala dva gradska derbija (KA Basketball je dobio Roling sa 72:66, a Šanac je od Rolinga bio bolji sa 85:82, op.a.).
Jesu li tri kluba ipak previše za grad?
– Hm. I jesu i nisu, ovisi. Nisu, ako su stvari dobro posložene, sve se to može vrlo dobro iskoordinirati, ali jasno je da treba postojati “piramida” i da se zna tko je stožerni klub, a tko je više orijentiran na mlađe kategorije i tako dalje…
I tko bi trebao biti stožerni klub?
– Šanac, naravno. Ja nemam tu nikakvih predrasuda ili animoziteta. Šanac je nasljednik Željezničara, Karlovca 1579, logično je da oni budu stožerni gradski klub. Ali to ne znači da to mogu biti samo tako jer, eto, imaju tradiciju. Nego se i u samom tom Šancu puno stvari treba bolje posložiti. No, to nije moj posao. Mislim da bi i svi skupa trebali jednom sjesti i dogovoriti neke stvari, ako treba i s Gradom, jer žalosno je da je gradska košarka na ovoj razini. U gradu koji ima takvu povijest da je to gotovo nevjerojatno za jedan mali grad u Hrvatskoj.
Što nas opet dovodi do Šanca, ali sada ne kluba, već igrališta…
– Apsolutno. Neizostavna priča kada je u pitanju Karlovac i karlovačka košarka. Vjerujem da svi Karlovčani vole i cijene Šanac, pogotovo svi oni koji su inficirani košarkom, ali s druge strane mislim da ni sami nismo svjesni koliko je to bogatstvo i kakva je to vrijednost. Tu je igrao jedan Bill Russell čiji su broj umirovili svi klubovi NBA lige! Ne kao nekad, da klub umirovi broj svoje legende, već je takva legenda da više niti jedan klub neće nositi njegovu šesticu! Eto, on je šutirao, zabijao, skakao u Šancu. Meni tko god da dođe, domaći ili stranci, jednostavno ne može sakriti svoje oduševljenje tim igralištem. A, ta priča o NBA All Star selekciji je samo dio, ima tu stvari koje ni mnogi Karlovčani ne znaju. Koliko ih zna da su u Šancu koševi iz “Cibone” na kojima je trenirao Dražen Petrović. Da su klupe one iste klupe na kojima se 1970. u Karlovcu gledalo Svjetsko prvenstvo u košarci?
Kad si zadnji put haklao u Šancu? I općenito, igraš li još povremeno?
– Igrao sam pretprošlu Ljetnu ligu. Prošle sam bio s Lavićima, ali nisam zaigrao. Strah me ipak, nisam više elastičan, tu je i koja kila viška, ne treba mi sad neka ozljeda. I na treningu osjetim da je bolje da se pripazim, jasno je da moram nekad klincima pokazati primjerom nešto i moram priznati da u koljenima svaki put osjetim pritisak. Bolje ne riskirati.
No, bavio si se i organizacijom, kako u samom Šancu tako i na drugim lokacijama. Vodio si baš i Ljetnu ligu, a ima naznaka da bi mogao i opet?
– Vodio sam ligu tri godine i iskreno ću reći da cijelo vrijeme mislim da ona može i mora biti na još višoj razini. To je jako lijepo natjecanje, ali se može podići i spreman sam u to uskočiti. Klubovi su izrazili želju, imat ćemo uskoro neke razgovore i nadam se da neće biti problema.
Ono što je, pak, sigurno, to je pomalo već legendarna “Bara”?
– Da, “Bara” ide i ove godine i to ranije nego inače. Kruno Laskač je idejni inicijator cijele te priče, a organiziramo zajedno turnir i ove godine bit će 29. travnja. Svake godine napravimo nešto novo, odemo još jedan mali korak naprijed tako da vjerujem da će i ove godine biti poneki novitet za gledatelje, no još ne bih ništa otkrivao. “Bara” je stvarno super priča, prava kvartovska fešta, odlično su nas prihvatili i susjedi i cijeli kvart, a moja neka dugoročna želja je da to postane i svojevrsni ciklus turnira po kvartovima. Imamo više dobrih igrališta za 3×3 basket u gradu i zašto ne bismo napravili pravu malu turneju – jedan turnir u Novom centru, jedan na Švarči, jedan na Turnju… i tako dalje. I volio bih da igraju baš kvartovske ekipe na tim turnirima, u Novom centru se pokazalo koliko je ljudima bitno da postoji ta kvartovska povezanost.
Za kraj, koliki je zapravo interes klinaca za košarku danas?
– Vremena su se promijenila, to je sigurno. Na gore u kontekstu ovog o čemu pričamo. No, interesa ima, samo je potrebno i više truda da se djeca privuku. U KA Basketballu sada u kadetima i juniorima ima dvadesetak dječaka, Zvonimir Conjar vodi U12 selekciju, mislim s otprilike sličnim brojem igrača, a Iris Jakin vodi najmlađe U9 i tu je isto sve više djece. Naš “boss” Davor Pejčinović trudi se da Karlovac bude u jednom jako zanimljivom projektu koji se radi pod pokroviteljstvom NBA lige, to su svojevrsna školska prvenstva u kojima ekipe imaju imena NBA momčadi, dobiju dresove i sve, recimo u Srbiji je to izuzetno dobro primljeno i sada ne mogu primiti sve zainteresirane. Vjerujem da će i u Hrvatskoj biti hit, a nadam se da ćemo se uspjeti izboriti da imamo svoju “diviziju” i u Karlovcu.
Razgovarao: Darko Lisac