Krešimir Profozić odgojio je već nekoliko generacija mladih mačevalaca, ali i brojne neplivače na Foginovom naučio plivati.
Ovaj veliki zaljubljenik u mačevanje, dakako, nije se mogao ovim sportom baviti kao klinac, jer ovog sporta tada u gradu nije bilo. No, kaže da ga je ipak privuklo već u toj dobi…
– Pa u neku ruku mogu reći da me zanimalo od malih nogu, iako zapravo nisam ozbiljnije o tome razmišljao. Uvijek sam volio sport, pratio sam sve sportove, a posebno su privlačne, naravno, bile Olimpijske igre. I tako je moj susret, ili bolje rečeno cijelo moje znanje o mačevanju, bilo vezano uz tih nekih pola minute koliko se kod nas moglo vidjeti svake četiri godine u nekom olimpijskom izvještaju i mogu iskreno reći da sam uvijek bio fasciniran. Ali, sve to je bilo tako kratko i “daleko” da ne mogu reći da sam razmišljao o tome kako ću se time jednom i baviti.
Jesi li se bavio nekim drugim sportom?
– Jesam, dugo sam trenirao košarku, najviše kod pokojnog Žore Hajdina, kratko sam bio i u Šancu. Brat i ja smo imali zaista podršku doma u tom smislu, tata je uvijek jako volio sport, baš košarku posebno, ali bila su to donekle druga vremena i njegovi baš nisu to podržavali, više su ga gurali u Glazbenu školu, tako da je on bio jako otvoren prema našoj ljubavi prema sportu. No, nisam baš dugo igrao, već u srednjoj sam položio tečaj za suca i zapravo sam sudio sve do ozbiljnijeg početka s mačevanjem.
Kako je to onda bilo?
– Dogodilo se tako da je sa mnom na Kineziološkom fakultetu studirao Filip Škeljo, koji je bio dugogodišnji mačevalac i reprezentativac, no opet je zanimljivo da ja to nisam odmah ni znao. Jer, tada nije bilo smjera mačevanja te je on, kao i ja, upisao kineziterapiju i tek nakon koje godine ja sam shvatio da se on bavi mačevanjem. I tako sam ga počeo ispitivati razne stvari na kavama, on mi ispriča svoje, ja odem na Youtube, gledam videe i onda sljedeći put opet rafal pitanja. Sve dok mi nije rekao “pa dobro, ajde ti dođi nama na trening pa pogledaj malo kako je to”. I tu je zapravo on prvi dao ideju da pokrenem nešto u Karlovcu. Pitao me što planiram, hoću li se nakon fakulteta vratiti u Karlovac ili planiram ostati u Zagrebu, ja sam rekao da se vraćam i on mi je tada spomenuo da u Karlovcu zapravo postoji mačevalački klub, koji je osnovan 2003. godine, i to, što je stvarno luda podudarnost, baš na moj rođendan! No, klub je bio neaktivan, iako je postojala oprema i pitao me jesam li zainteresiran da oživim rad kluba. Nisam puno trebao razmišljati…
Onda si zapravo odmah postao trener? Jesi li se bavio uopće mačevanjem i kao borac?
– Jesam, jesam. Ja sam zapravo i prvi karlovački borac koji je nastupio na državnim prvenstvima i na nekoliko turnira, imam i ponešto medalja, ali od početka sam puno više bio orijentiran na treninge, učio sam da postanem što bolji trener, a onda da to prenosim na druge. A, zanimljivo je da je te 2009. kada smo osnivali klub, odnosno još dok sam lijepio plakatiće po gradu, prvi koji se javio bio otac Antonija Gojaka, koji je i danas najbolji karlovački mačevalac.
Kakav je interes za ovaj sport u gradu, koliko imate članova? Ima li više muških ili ženskih članova?
– Na papiru ih je šezdesetak, no objektivno je zaista aktivnih negdje oko 25, što je i sasvim zadovoljavajuće za naše potrebe i za naše uvjete. Sada je puno više dečki, u prvim godinama je bilo dosta cura, no nekako se pokazalo da su dečki ipak ustrajniji, nekakav završetak srednje i početak studiranja bi nam nažalost uvijek “odnijeli” većinu cura, dok su dečki koji su zagrijani za sport ipak češće ostajali.
Je li mačevanje skup sport?
– Kad se sve zbroji nije skuplji od većine drugih sportova. Mi se trudimo i sami izaći u susret, sigurno se neće dogoditi da talentirano dijete ne može trenirati, jer nema novaca. Imamo i svoju opremu koju ćemo iznajmiti, ili ako je toliko loša situacija i dati besplatno na korištenje. A, što se tiče samog mačevanja, mislim da smo sigurno najjeftiniji klub u Hrvatskoj za članove.
Koje su najosnovnije razlike u disciplinama? Zašto je floret toliko dominantan u Karlovcu i Hrvatskoj? Najjednostavniji je? Najjeftiniji?
– Zapravo i nije najdominantniji u Hrvatskoj, u Karlovcu da, mi smo velikim dijelom orijentirani na floret, no u Hrvatskoj je najmasovniji mač. Međutim i na državnoj razini floret ima najviše uspjeha pa se za njega ipak nešto više čuje. Osnovna razlika je da je floret zahtjevniji, jer ima manju ubodnu površinu koja se boduje, a i dođe li do istovremenog uboda suci odlučuju kome ide bod, dok u maču obojica natjecatelja dobijaju bod. Mi se bavimo i mačem, no uglavnom samo par tjedana u godinu, pred državno prvenstvo.
Sabljom ne?
– Sabljom ne, jer ona je ipak malo drugačija i to bi bio i financijski problem, jer sabljaši imaju potpuno različitu opremu.
Koliko se trenira? I kako, postoje li neki ciklusi, ili se zainteresirani mogu prijaviti bilo kada?
– Načelno se mogu prijaviti bilo kada, s tim da ja uvijek volim naglasiti da smo mi sportski, natjecateljski klub. Nismo baš pogodni za nekog tko bi se malo rekreirao, jer treninzi su naporni i radi se vrlo ozbiljno. Treniramo veći dio godine četiri puta tjedno po tri sata, a tijekom ljeta i po pet puta tjedno po tri sata. Mačevanje je vrlo zahtjevan sport i zato su treninzi toliko dugi. Onako ugrubo rečeno, oko sat vremena radimo na kondiciji, sat vremena na tehnici i sat vremena borbe.
Pauze nema?
– Inače ima, ali malo nas je pandemija poremetila. Naime, obično imamo slobodan veći dio lipnja, što i meni i natjecateljima super dođe. Kalendar je takav da je početkom lipnja državno prvenstvo i onda se odmorimo i od srpnja krećemo dalje punom parom. Međutim, zbog pandemije je bilo puno odgoda i prebacivanja natjecanja pa prošle godine to nismo mogli napraviti tako da smo sad evo već skoro dvije godine u punom ritmu i jedva čekam lipanj da se malo odmorimo. Doduše, istovremeno se nadam da ja neću uspjeti, jer ako se Gojak plasira na Svjetsko prvenstvo onda ću raditi s njim, no to je ipak nešto drugo, raditi s jednim ili raditi sa 25 članova svih uzrasta.
Antonio Gojak je svakako najbolji karlovački mačevalac, koliko god to bilo nezahvalno, koji je neki njegov potencijalni vrh, naprimjer, može li do Olimpijskih igara?
– Može! No, to ne znači da je to lako ili da je to izvjesno. On je već tri puta nastupao na seniorskim svjetskim prvenstvima, nadam se da će i ove godine, iako su mu rezultati nešto slabiji. Jednostavno se poklopilo da je imao puno privatnih obaveza, završavao je Policijsku akademiju i bilo je nužno imati razumijevanja prema tome, kao što je bilo nužno i da se on tome u jednom trenutku posveti malo više, iako je on vrlo ozbiljan s mačevanjem, ima i kod kuće kompletnu teretanu, lutku za ubode, sve. Drugi problem je da moramo raditi na stabilnosti. On je u karijeri imao već više puta vrhunske pobjede protiv top svjetskih boraca, ali na istim natjecanjima i poraze od boraca od kojih je sigurno puno bolji, dakle tu je nešto na čemu moramo raditi. A, uz to je, nema razloga da od toga bježimo, imao mali peh u svojim počecima, naime kad je počeo raditi nije imao dobrog trenera (smijeh).
Tebe?
– Haha, pa da. Tada sam i ja bio početnik i sad iz ove perspektive je zapravo šteta da nije od prvog dana radio s nekim iskusnijim. Vjerujem da sada ispunjavam sve njegove potrebe kao trener, no u prvim danima to sigurno nisam još znao i mogao.
Koga bi još izdvojio u klubu?
– Trenutačno se svakako izdvajaju Luka Bublić i Jakov Božić, koji su baš nedavno bili na Svjetskom kadetskom prvenstvu, a od najmlađih odskaču Mislav Ostarčević i Leonard Baršić-Ilić. No, još je cijeli niz talentirane djece koja već sutra mogu biti u prvom planu. Mislim da dobro radimo i da će i rezultati to pokazati.
Može li Karlovac biti domaćin nekog većeg natjecanja?
– Može, ali ja baš i ne bih. Bili smo domaćin državnog prvenstva i od toga su nam ostali samo troškovi. Mi imamo svoj ljetni međunarodni turnir na otvorenom, koji je jako atraktivan i za publiku i za same natjecatelje, jer se mačevanje jako rijetko odvija na otvorenom. S tim ćemo, naravno, i nastaviti, no iskreno nisam previše zainteresiran da radimo državno prvenstvo u dogledno vrijeme.
Ima li još trenera u klubu ili si sam?
– Pa, Antonio Gojak je i trener. I to licencirani. Većina malo starijih članova kluba može voditi trening ako se dogodi neka situacija da nema niti mene niti njega, no to su vrlo rijetke situacije. No, Antonio je licencirani trener i to je i bio cilj da u svakom trenutku budemo dobro pokriveni po tom planu.
Ljeti si osim mačevanja i na Korani, i to kao voditelj škole plivanja…
– Jesam, to je isto sad već poprilična tradicija, počeli smo još 2010. godine i, ne znam baš točnu brojku, ali negdje oko 600 djece je proplivalo s nama!
Je li bilo slučajeva da netko nije uspio?
– Nije, zaista niti jedan jedini slučaj. Nije to tako ni čudno, plivanje je čovjeku urođena i prirodna stvar, jedini problem je ako postoji strah od vode, no kada dijete “dobiješ” u vodu najveći dio posla je već napravljen. Svi nauče plivati, nema tu nikakvog problema.
A, je li bilo i starijih polaznika?
– Je povremeno. Imali smo nekoliko mladih od 20+ godina, jednom i čovjeka u četrdesetima. Isto je sve završilo uspješno, iako kod odraslih osoba to svakako jest zahtjevnije, jer je i strah puno veći. No, tako je u početku, a jednom kada se to prevlada… U svakom slučaju, dobne granice nema i isto bih volio naglasiti da imamo puno razumijevanje prema nekim specifičnostima kod odraslih, potrudimo se naći neki termin kada nema još ljudi na kupalištu, jer shvaćamo da nekom starijem može biti i neugodno sve to.
Radite i s djecom s teškoćama u razvoju?
– Da, to je opet potpuno druga priča, kod njih je naglasak na socijalizaciji, druženje, oslobađanje od straha od vode…
Radio si i vaterpolo turnire?
– Jesam, ali samo kratko. Zapravo sam prvi napravio u Dugoj Resi, zatim i na Foginovom, ali onda sam to prepustio drugima, ne stigne se sve.
A, što se uopće stigne uz sav raspored koji si naveo, stigneš li još nešto?
– Ha, dobro pitanje. Vremena je malo, ali uvijek se ponešto nađe, no ne bih sad baš mogao izdvojiti neku posebnu zanimaciju.
Mačevanje ti je i posao?
– Jest, ali na pola radnog vremena. Nadam se da će se to s vremenom i “popuniti”, jer mislim da kao sport to zaslužujemo. No, nisam samo trener, radim i kao tajnik u klubu, dakle i većina papirologije je moja, dobar dio dana mi htio-ne htio ode na mačevanje.
Htio-ne htio, ali većinom je ipak “htio”?
– Naravno. Mačevanje je predivan sport.
Razgovarao: Darko Lisac