Nakon gotovo četiri godine stanke opet je aktivna grupa Karlovac Developers, koja okuplja programere i IT stručnjake s karlovačkog područja.
Jedan od vodećih ljudi od prvih dana je Dobriša Adamec, koji je u
tom sektoru završio gotovo spletom okolnosti. Nije, naime, od
malih nogu planirao postati informatičar, jer to je bilo teško i
za očekivati u vrijeme kad je bio “malih nogu”.
– Haha, 1967. godište sam i, točno, u osnovnoj školi još nismo ni
imali računala niti sate informatike. U Gimnaziji sam išao u
tadašnji smjer “suradnika u nastavi” i tamo smo se prvi puta
susreli i s informatikom, ali to je bilo na banalnoj razini.
Predavao nam je profesor tehničkog, koji ni sam nije znao puno
toga, i danas se zezamo kad se sjetimo kako nam je o osnovnoj
naredbi “GOTO” govorio na način da je to kao prvo čitao baš tako
doslovno – goto i onda objašnjavao kako to ništa ne znači i da se
ne zamaramo s tim, nego kad mi napišemo GOTO 30 onda će naredba
otići na liniju 30 i to je sve što trebamo znati (smijeh).
Ali, tu se ipak probudila ljubav?
– Zapravo i ne. Mislim, svima nama su računala i informatika bili
zanimljivi, to je bila novost, ali nisam tada mislio da ću se
time baviti. Nakon Gimnazije sam upisao Filozofski fakultet,
povijest umjetnosti i češki jezik, došao sam do apsolventskog
statusa i, da nije bilo Domovinskog rata, vjerojatno bih to
uredno završio i danas bio negdje u tom društvenom sektoru. Pa i
u Gimnaziji me je to puno više zanimalo.
Kako je rat donio preokret?
– Tako što sam pustio fakultet i otišao braniti svoj grad. Na
Turnju sam i teško ranjen u prosincu 1991., a nakon oporavka su
mi rekli da mogu u vojnu/invalidsku mirovinu, ali i ponudili
razne mogućnosti među kojima je bila i prekvalifikacija. E sad,
ja sam u to vrijeme počeo raditi u Videoteci M-Video u Grabriku,
a tamo je bio i prvi pravi kompjuter koji sam zapravo vidio. I
meni je to bilo zgodno, kako možeš u njemu posložiti ovo,
posložiti ono, vidjeti što se posuđuje, koliko je kaseta kod
nekoga… i odlučio sam se pozabaviti malo ozbiljnije
informatikom i krenuo na Tehničko veleučilište u Zagrebu.
Nisi razmišljao o povratku na Filozofski?
– Ma jesam, ali tada me ovo skroz zaokupiralo. Razmišljao sam i
kasnije, mogu ti reći da mi je i danas malo žao i povremeno
pomislim na to.
Pa nikad nije kasno, kao u holivudskim filmovima kad
netko dođe na koledž…
– Haha, mislim da je sad ipak malo kasno, iako s jedne strane
nikad ne reci nikad. A i dosta je to kompliciran proces,
raspitivao sam se u jednom trenutku o tome, negdje desetak godina
nakon što sam prestao sa studiranjem i moram priznati da me malo
obeshrabrilo kad su mi počeli nabrajati što bi sve trebalo
napraviti, teža je bila birokracija nego pomisao na tih desetak
preostalih ispita.
Koliko si naučio na samom studiju?
– Pa to je dobro došlo za neke osnove, ali što se tiče
ozbiljnijeg učenja puno toga sam radio sam, učio, čačkao po ovom
i onom, čitao, tražio. Jedan od prvih projekata mi je bio
gradilica.com, stranica koja je omogućavala ljudima da se malo
pozabave izradom vlastite web stranice. To sam predstavio na
Velesajmu i dobro je odjeknulo, ljudi su se zanimali, počele su
stizati ponude za posao…
Imaš svoj informatički obrt?
– Imam informatički obrt BRID, ali zaposlen sam u zagrebačkoj
tvrtki Citus, tako da je obrt zapravo u nekakvom mirovanju
trenutno. U Citusu sam “solution architect” službeno, a u suštini
moglo bi se pojednostavljeno reći da sam programer, a tamo sam i
voditelj razvojnog tima.
Putuješ na posao?
– Mislim da je jedna dobra stvar ove pandemije koja je sada
napokon iza nas bila u tome što su mnogi uvidjeli da se puno toga
može raditi iz kućnog ureda, ne samo u IT sektoru, nego i u
mnogim drugima. Iako sam ja i ranije pokušavao ispregovarati neke
stvari koje mi se čine logičnima i idealnima i za radnika i
poslodavca. Tako da ja konkretno dva dana u tjednu odlazim u
Zagreb, a ostale dane radim od kuće. Naporno bi bilo svaki dan
putovati u Zagreb, a ako radiš svoj posao odgovorno nema potrebe
da si stalno tamo. Istovremeno, možda nije baš idealno ni da te
nikada nema, mora postojati i izravni kontakt i zato mi se ovo
čini kao odlično posloženo.
Kako je došlo do osnivanja grupe Karlovac
Developers?
– Pa te “developers” grupe su se krenule razvijati još davno i
bilo mi je sve to zanimljivo, isprva je sve bilo dosta vezano uz
Microsoft i bilo je tu i zgodnih mogućnosti, npr. oni ti plate
kotizaciju za sudjelovanje na nekoj konferenciji u Zagrebu, a ti
zauzvrat održiš predavanje u Osijeku. U to vrijeme bila je to
zbilja živa i razvijena zajednica, putovali smo, upoznavali se,
razmjenjivali iskustva… I tako je došlo do toga da se spojim s
Karlovčanima koji su također radili u IT sektoru, Vladimirom
Špišićem i Vedranom Maršićem i dogovorili smo da pokrenemo i
karlovačku grupu. Isprva nismo pojma imali što možemo očekivati,
kakav će biti interes.
Pokazalo se da je dobar?
– Pokazalo se da je odličan, 2014. godine imali smo prvo
predavanje na koje je došlo više od 100 ljudi. Naravno da je to i
nas dodatno motiviralo i dosta dugo smo držali tempo od jednog
predavanja mjesečno, uz tu i tamo neku malu stanku tako je bilo
sve do 2019. godine.
Radili ste samo predavanja ili je bilo i tečajeva,
radionica?
– Predavanja su bila glavni dio rada, prvo u prostorijama
Veleučilišta, a potom u Studentskom centru.
Interes je ostao isti?
– Pa ne baš kao na prvom predavanju, ali bili smo sasvim
zadovoljni, na svako predavanje došlo bi barem 20-ak ljudi, često
i više, a trudili smo se imati stvarno zanimljive i aktualne
predavače pa su nerijetko dolazili i ljudi iz Zagreba na
zanimljivija predavanja. Imali smo, primjerice, još 2018.
predavanje koje se u suštini temeljilo na ovom što je danas super
aktualno, dakle umjetnoj inteligenciji u obliku chatova i slično,
ovo čime se danas svi pomalo zabavljaju. Išli smo nekad i na
mlađu populaciju, recimo moji sinovi su prvi puta došli na
predavanje kada je bilo riječi o razvoju računalnih igrica.
Jesi li ti gejmer?
– Haha pa nisam baš gejmer, ali imao sam neke igre koje su me
zaokupljale, recimo sad već dosta davno bio sam jako zagrijan za
Civilization, ono, sjedneš malo odigrat pa odjednom čuješ ptičice
kako cvrkuću i dolazi jutro (smijeh).
Tako sam ja s Football managerom…
– I ja sam ga isprobao! Sad imam jednu sličnu zanimaciju, sin i
nećak su me navukli na Fantasy ligu engleskog Premiershipa tako
da sad žurim s razgovora provjeriti momčad prije nego što počnu
utakmice i vidjeti trebam li koga zamijeniti (smijeh).
Da se vratimo malo na Karlovac Developers, dakle, je li
bilo i drugih aktivnosti uz predavanja?
– Je, Vedran Maršić je potegnuo pa organizirao Code Club
radionice za osnovnoškolsku djecu, u kojima su i ostali članovi
grupe pomagali, a dragi domaćin bila nam je Zajednica tehničke
kulture. Bilo je povremeno i drugih radionica.
Zaustavila vas je pandemija?
– Tako ispada, iako smo upali malo u nekakvu krizicu taman pred
nju. Mislim da bismo ipak nastavili da nije došlo do pandemije,
ali ovako se poklopilo možda i zgodno da je i nama trebalo malo
predaha i odmora.
I kako ste se opet okupili?
– To je bilo zaslugom jednog jako zanimljivog čovjeka, Riječanina
Aleksandra Zgonjanina, koji je doselio u Popović Brdo.
Zašto?
– Haha, to je mnogima reakcija, ali čovjek je jednostavno htio
malo prirode, mirnijeg života i jako mu se tamo svidjelo i na
kraju se i skroz preselio. Zanimljivo je da ima tih digitalnih
nomada sve više i po našim krajevima, evo nedavno sam čuo da ih
je nekoliko u Veljunu. Po svijetu je to već uobičajena stvar, kod
nas je relativna novost, ali ljudi spajaju mogućnosti današnjeg
svijeta s izborom da žive u prirodi izvan gradske buke i vreve.
Uglavnom, Aleksandar je potegnuo oko ponovnog pokretanja grupe i
ako mene pitaš on je sada i glavni za Karlovac Developers, iako
on meni govori da sam za njega i ja dalje glavni.
Odradili ste i prvo predavanje, opet će biti
kontinuirana?
– Da, vjerujem da hoće. U ožujku smo imali prvo predavanje i opet
sam bio ugodno iznenađen jako dobrim odazivom ljudi. Novo je
zakazano za 25. svibnja u Društvenom centru Prostorija u
Krešićevoj ulici i bit će pomalo neobično i vrlo zanimljivo,
držat će ga Suzana Antolin koja je na jedan poseban način
isprogramirala glazbeni instrument teremin, koji onda kroz cijeli
proces, da sad ne odajemo sve, dovodi do svirke na frulici.
Što radiš u slobodno vrijeme? Bio si dosta aktivan
trkač…
– Da, to sam nažalost prestao, u neku ruku ne znam ni ja više
zašto, složilo se dosta obaveza i evo stvarno već par godina
gotovo ništa, a žao mi je. Vidim sad da je krenula trail liga u
Kozjači i stvarno bih volio odraditi barem jednu utrku. Srećom,
nisam se posve povukao doma, nisam potpuno izvan kondicije, jer
me u tom periodu zaokupiralo i planinarstvo, supruga i ja volim
često otići na planinarske izlete tako da vezanost uz prirodu i
aktivnosti u prirodi nije prestala.
Kad smo kod prirode, koja je rijeka broj jedan?
– A Korana, naravno. Pa ja sam iz Jonkeove. Mogu reći da je
Korana moje “sidro” koje me uvijek držalo ovdje.
Razmišljao si o odlasku?
– Da i ne. Volim ovaj grad i vezan sam za njega, ali sigurno da
pomisliš da li bi ti negdje drugdje bilo bolje. Ali kad mi dođu
te misli onda Korana kaže “ne, ne bi”!
Budući si dosta aktivan, trčanje, planinarenje, jesi li
se kao mlađi bavio ozbiljnije nekim sportom?
– Ne preozbiljno. Malo sam trenirao košarku pa sam onda bio dobar
na nekom malonogometnom turniru i Čavlek me pozvao na nogomet pa
ja izdržim par treninga i odem… i tako. Malo dulje me držala
odbojka, nju sam malo ozbiljnije trenirao, tu sam zapravo otišao
kad se raspala ta neka generacijska klapa, neki su odustali, a
nas koji smo ostali su spojili sa starijima pa mi više nije bilo
toliko gušt.
Onda pratiš naše odbojkašice?
– Da! Sjajne su cure. To je stvarno jako dobra i lijepa priča i
nadam se da će grad na svaki način stati iza njih i podržati ih
da to postane i nešto standardno, nešto što jednostavno imamo, a
ne samo privremeni hit.
Razgovarao: Darko Lisac