Ravnatelj kina Edison Ivan Gojmerac vratio se u rodni grad sa zaista zvučnih pozicija u svijetu kulturnog turizma.
Ipak, sada je potpuno posvećen Edisonu, a prvi koraci obnovljenog karlovačkog kina govore da su građani zaista s puno podrške dočekali ono što su dugo i predugo priželjkivali. Prvo pitanje zato se odnosi na podatke o posjeti…
– Da, naravno, imamo taj podatak. Konkretnije, imamo točan podatak za period od 17. rujna kada su krenule kino projekcije pa do 31. prosinca. Ne znam baš točnu brojku dosadašnje gledanosti u siječnju, ali u periodu koji sam spomenuo, dakle nešto manje od tri i pol mjeseca u 2023. godini, imali smo 20.488 posjetitelja. I treba naglasiti da se to odnosi samo na filmske projekcije, bilo je još događanja u Edisonu, imali smo Karlovac Dance Festival, predstavu, stand up večer, razne promocije knjiga, akademiju baseball kluba…
Je li posjeta u skladu s očekivanjima?
– Je, ja sam jako zadovoljan, možda je nešto i iznad očekivanja, jer i mi sami smo računali na to da će nakon prvotne euforije broj posjetitelja donekle pasti, to je normalno i očekivano, ali bilo je i onih koji su to očekivali puno brže, a kod nas se ipak još nije dogodilo. Istina je da je najviše posjetitelja bilo u prva dva tjedna još u rujnu, no nakon toga imamo jednu lijepu konstantu, čak je u prosincu bilo i nešto više gledatelja nego u listopadu i studenom.
Postoji li statistika i po filmovima, koji su najgledaniji? Tko su najčešći posjetitelji, djeca?
– Dječje projekcije su svakako vrlo dobro gledane i moram i zahvaliti ravnateljima škola kao i gradskom i županijskom odjelu za školstvo na podršci u tom dijelu u kojem želimo djecu što više dovesti u kino. No, ipak dječji filmovi nisu najgledaniji i ja bih zaista zahvalio svim gledateljima, svima koji su barem jednom došli, jer ovo je naše zajedničko kino, mi smo tu da budemo usluga građanima i ništa nema smisla bez njih i njihovog interesa. Pa da odgovorim i na pitanje, najgledaniji je u 2023. godini bio “Oppenheimer”, a vrlo blizu mu je i “Zvuk slobode”.
Je li bilo filmova koji nisu naišli na interes građana?
– Kao i u svakom kinu, naravno da ima i toga. Zapravo su se najlošijim pokazale jutarnje projekcije u radnim danima koje smo imali u početku. Željeli smo možda time dati priliku onima koji rade u drugoj smjeni, računali smo i na nezaposlene i umirovljenike, ali ipak svi imaju neke svoje jutarnje obaveze tako da se to pokazalo određenim “viškom” i na te projekcije je dolazilo jako malo ljudi. Tako da smo od toga odustali, a jutarnje projekcije radnim danom i dalje povremeno postoje, ali za organizirane školske dolaske. Osim toga, možda mi je i malo žao što je manji interes za neke stvarno jako dobre i nagrađene filmove, ali koji nisu u nekakvom “mainstream” stilu, koji nisu toliko razvikani, ne dolaze iz Hollywooda pa su prošli malo lošije iako su odlični. To su recimo “Plavi kaftan”, “Anatomija pada”… s druge strane tu je i “Napoleon” za koji je interesa bilo, ali sam načuo da su ljudi prilično nezadovoljni, a moram reći da sam i ja očekivao više.
Kako ide VR kino?
– Ide dobro, trenutačno imamo pet lokalnih filmića i to je zapravo u cijelom svijetu u povojima i mi pratimo kako se razvija i trudit ćemo se donositi sve novitete. Zasad je puno zanimljivije organiziranim grupama koje dolaze u kino, znalo se dogoditi da imamo i 40-ak zainteresiranih odjednom, pojedinci se rijeđe odlučuju za dolazak baš u VR kino.
Dosta je zgodna bila suradnja s Festivalom magle, u sklopu koje je prikazan i kultni horror klasik “Magla”, hoće li biti još takvih klasika u Edisonu?
– Hoće. Ne bih volio sada previše otkrivati, jer imat ćemo uskoro i pressicu na kojoj ćemo predstaviti sve planove za 2024. godinu, ali mogu reći da je u planu da povremeno bude i filmskih klasika u Edisonu. Trudit ćemo se pokriti sve interese, jasno je da ne možemo biti kino bez “blockbustera”, ali i dalje ćemo prikazivati i filmove iz drugih kinematografija, a bit će i klasika.
Jesu li ljudi zadovoljni cijenama ulaznica, ima li prigovora?
– Mislim da su cijene korektne i nisam čuo neke osobite prigovore. Svakako bih ukazao i na naš Loyalty program, koji je za mnoge jako povoljan. Riječ je o godišnjoj članarini kojom se ostvaruje popust na ulaznice, osnovna cijena je 40 eura, no za umirovljenike, studente, osobe s invaliditetom i djecu do 12 godina je 30 eura. Postoji i obiteljska članarina koja je još povoljnija, jer iznosi 60 eura i uključuje roditelje i svu djecu do 18 godina starosti.
Rekao si za mnoge povoljan, onda nije baš za sve?
– Ovisi o tome koliko često netko želi ići u kino. Lako je to staviti na papir i izračunati, popusti na ulaznice su u pravilu 30%. Dakle, ako netko ide barem 2-3 puta mjesečno u kino to mu se već isplati, ako ide više – još mu se više isplati. Ako netko ide otprilike jednom mjesečno u kino ili i manje od toga, onda ne.
Od kuda zapravo Ivan Gojmerac na čelu Edisona, jesi li se vidio tu kao klinac u Grabriku ili kasnije u Gimnaziji? Jesi li bio filmofil? Jesi li uopće išao u Edison prije?
– Jesam, naravno, 1982. sam godište tako da sam išao u kino dok je još redovno radilo, sjećam se i nekih prijeratnih odlazaka, a i kasnije sam nastavio kao osnovac i srednjoškolac, čak i dosta redovito do onog prvog zatvaranja 1999. godine. Filmofil jesam, kao što su i mnogi, iako ne mogu reći da sam planirao kako ću ovako nešto raditi. Film me uvijek zanimao, nakon fakulteta sam prošao i tečaj Kinokluba Zagreb, mogu reći da znam ponešto, ali sigurno ne kao neki veliki karlovački filmofili kao npr. tvoj kvizaški kolega Dražen Cukina. Evo mogu najaviti da ćemo uskoro imati i jedan filmski kviz u Edisonu.
Što si zapravo po struci?
– Magistrirao sam ekonomiju u Zagrebu, ali i socijalnu psihologiju u Barceloni. Barcelona je dijelom isto vezana uz neke moje interese iz tog studentskog doba, naime uvijek su me jako privlačila putovanja, ali ne klasičnog turističkog tipa, već me zanimalo zaista upoznati neke nove i drugačije sredine, upoznati lokalce, njihove običaje i način na koji provode vrijeme… tako da sam si dosta brzo posložio stvari na način da ću sezonski raditi što više mogu, “ubiti” se od posla, a onda zarađeno iskoristiti za ono što volim, a to su putovanja. Prošao sam zbilja puno svijeta, a u nekim gradovima sam živio i dulje, recimo u Buenos Airesu, u kojem sam radio magistarski rad za Ekonomski fakultet koji se ticao određenih usporedbi Buenos Airesa i Zagreba, u St. Petersburgu sam studirao ruski, a u Barceloni sam upisao faks i studirao. Nešto dulje sam boravio i u Cuzcu u Peruu te u Bocas del Toru u Panami, a prošao sam praktički cijelu Latinsku Ameriku, bio sam dosta po Africi i Aziji…
Gdje je najljepše?
– Teško je izabrati tako nešto, ali mogu ti reći bez imalo lažnog lokalpatriotizma da sam cijelo vrijeme i svaki puta kada bih se vratio doma razmišljao o tome koliko je Karlovac u nekim stvarima odličan grad za život. Ako me pitaš za sve što sam vidio i prošao, svako je iskustvo bilo vrijedno, ali ako moram izabrati gdje mi je bilo najbolje i najljepše, onda bih vjerojatno odabrao Kostariku.
Što ti je u Karlovcu bolje nego “u svijetu”, a što ti možda nedostaje?
– Za ovako mali grad priroda je zaista nevjerojatna. Imati četiri rijeke i ovoliko parkova je ogromno bogatstvo. Druga stvar je veliki mir i sigurnost koju imamo. Vrijedi proći svijet i zbog toga da više cijeniš ono što imaš kod kuće, možda smo ponekad i prekritični prema svojoj sredini, iako sam to doživio i drugdje, nije to naša osobitost, ali kada prođeš svijet vidiš da ima itekako prednosti u Hrvatskoj, a jednako tako u Karlovcu. Isto tako, kada upoznaš svijet vidiš i da je Karlovac zaista sadržajan grad i dosta nudi, jasno je da nećemo uspoređivati sadržaje u Barceloni i Karlovcu, ali za jedan mali grad Karlovac nudi puno toga.
A što mu fali?
– Ono što mi nedostaje je opet vezano uz sva ta moja putovanja svijetom. Nedostaje mi više različitih kultura na istom mjestu, na puno mjesta na kojima sam bio viđaš ljude iz cijelog svijeta odjednom, dodir raznih kultura, različite običaje…
Pa evo, imamo i mi sad strane radnike…
– Pa da. Moram reći da sam u Katru bio u doticaju s radnicima iz cijelog svijeta. Generalno gledajući, Filipinci su najljubazniji ljudi koje sam upoznao. Jedino što sam im zamjerao je što su toliko zaluđeni sportom da bi uvijek zauzeli sve sportske terene (smijeh).
Iz Katara si zapravo došao u Karlovac i to s poprilično zvučne pozicije, Što si tamo radio?
– Pa, u Kataru sam se zaposlio 2013. u Qatar Museums, koji unatoč imenu nije samo muzejska institucija već zapravo krovna ustanova zadužena i za sve muzeje i za galerije, arheološka nalazišta i razvoj kulture u cijeloj državi. Tu je posao odmah bio vrlo intenzivan, jer se 2014. održavala konferencija UNESCO-va World Heritage Committee u Dohi, a moj odjel morao je pripremiti kompletan kulturni program za delegate iz cijelog svijeta koji su sudjelovali na konferenciji. Prošlo je odlično pa sam iz Odjela za kulturni turizam prešao u Odjel za strategiju i planiranje, a na kraju sam došao i do Predsjedavajućeg ureda (Chairperson’s office).
Što je prelomilo oko povratka?
– Pandemija. Bili su zainteresirani za potpisivanje novog ugovora i vjerojatno bih to i prihvatio da nije došlo do pandemije COVID-a, ali i izuzetno strogih mjera koje su bile na snazi u Kataru, njihov lockdown i mjere bili su znatno stroži od naših i tu se nekako prelomilo da se vratimo u Hrvatsku, sada već govorim u množini jer je tu u slici i supruga te sin, kasnije smo dobili i kćer. Bili smo sigurni da ćemo se vratiti u Katar, ali počeo sam raditi na projektu revitalizacije Edisona i kako je vrijeme odmicalo sve više sam se uvlačio u to i sve više mi je bila privlačna ideja da ostanem i da sve što sam naučio kroz rad po svijetu pokušam iskoristiti i prenijeti ovdje. I tako, na kraju sam ostao i nije mi žao.
Putuješ li još? Postoje li još neke neostvarene želje?
– Pa trenutno putujem vrlo malo, jer je u prvom planu posao, kao i obitelj. Kada djeca malo odrastu vjerujem da će biti prilike da svi skupa provedemo neko vrijeme na putovanjima. Želje uvijek postoje, recimo u jednom periodu sam “zagrizao” za to da obiđem svih sedam novih svjetskih čuda. Obišao sam ih pet, nedostaju mi još Kineski zid i Petra u Jordanu tako da je to sigurno jedan od prvih ciljeva. Volio bih još malo proći Afrikom, dijelovima Azije koje nisam vidio…
Spomenuo si i sport u kontekstu Katara, baviš li se sportom?
– Sada opet sve manje zbog drugih privatnih i poslovnih obaveza, ali da, oduvijek me sport privlačio. Još u Karlovcu sam trenirao tenis i razne borilačke sportove, s vremenom je to prerastalo u neke malo više adrenalinske sportove, posebno u Kataru sam se jako zainteresirao za stvari kao što je windsurfing, kitesurfing pa čak i pravo jedrenje. Puno toga sam probao, jedino sam nekako za loptačke sportove bio uvijek manje zainteresiran.
Onda ti nije žao da si propustio Svjetsko nogometno prvenstvo u Kataru?
– Je, to mi je žao! Mogao sam tada raditi tamo i bilo mi je drago da će mnogi upoznati tu državu u kojoj nam je bilo stvarno lijepo i život u njoj je poprilično drugačiji od onoga kako se ponekad prikazuje u medijima. Niti je supruga morala hodati okolo zamotana, niti smo morali apstinirati od alkohola, postoje neka pravila i regule koje su jednostavno dio njihove kulture i koje nije problem poštivati, ali nikakve stroge restrikcije. Ali, na Svjetsko prvenstvo ipak na kraju nisam otišao, išli su neki poznanici i bilo je malo čudno gledati fotografije koje mi šalju s mjesta na kojem sam živio godinama, a ja sjedim kod kuće i gledam utakmice na TV-u.
Razgovarao: Darko Lisac