Mlada karlovačka umjetnica prije nekoliko dana otvorila je svoju prvu izložbu, a narednog tjedna započinje i ciklus radionica.
Izložba u Likovnom salonu “Ljudevit Šestić” Gradske knjižnice Ivana Gorana Kovačića prva je kojom se Silvija Milovac predstavlja široj gradskoj likovnoj javnosti, no iako je očekivala tremu, na kraju je bila jako zadovoljna…
– Bilo je jako lijepo, stvarno sam bila sretna, a nekako mi se dobro poklopilo i da je cijeli dan bila velika gužva oko pripremanja otvaranja izložbe, puno toga je još trebalo nabaviti, puno toga srediti, pa malo oko postave, malo oko domjenka, na kraju se dogodilo da sam postavila sve za domjenak i u tom trenutku je ušla prva posjetiteljica. Tako da jednostavno nisam imala vremena ni pomisliti na tremu, iako sam danima prije očekivala da bi me mogla uhvatiti, no ovo je sve išlo tako brzo da nije bilo vremena, što je i super. Na samoj izložbi, naravno, bilo je puno dragih lica i sve to ti automatski olakša i ujedno uljepša cijeli događaj, tako da stvarno jesam zadovoljna.
Do kada je otvorena izložba?
– Do kraja travnja.
To ti je prva samostalna izložba, a jesi li izlagala prije na skupnima?
– Jesam, ali ne baš pretjerano. Sudjelovala sam u projektu “Otisnuti pokreti” u okviru kojeg je bila i izložba, bilo je još nekih zajedničkih izložbi, ali ne s keramikom, moram priznati da sam i zaboravila konkretne povode, sjećam se jedne na kojoj sam se predstavila s jednim kolažom…
Završila si jezični smjer u Gimnaziji?
– Da.
Pa zašto onda ne ideš okolo pričajući na stranim jezicima, od kuda likovna umjetnost?
– Na neki način to mi je oduvijek bila ljubav, stvarno od najranijih dana, i to ne samo crtanje koje privlači valjda sve klince u jednoj fazi. Ja sam i crtala i slikala i radila nekakve dizajne i kreacije, šivala, sve što je imalo veze s nekakvim stvaranjem me privlačilo. I tokom škole sam se voljela ponekad povući u sebe i stvarati nešto, ali nisam ozbiljnije o tome razmišljala do trenutka kada me Davorka Derda pozvala u atelje koji imaju ona i Miroslav Hudec – Ovca. Tamo sam bila oko godinu i pol i mogu reći da me ona naučila osnove rukovanja s glinom, osnovne tehnike, uglavnom sve ono osnovno što moraš znati na početku i što ti kasnije može dati priliku da se dalje razvijaš.
Pa si krenula u daljnji razvoj?
– Da! Isprva polako, jer nije to baš ni tako jednostavno i jeftino, ako se želiš malo ozbiljnije baviti time. Moraš imati prostor, moraš imati dobru peć, koja svakako nije jeftina, tako da sam se keramikom bavila povremeno i u stanci između poslova, iako sam svoj obrt SM Arts otvorila još prije godinu i pol dana, no tek sada sam se odlučila krenuti u to punom snagom pa – kako će biti, vidjet ćemo. Potrudit ću se i dati sve od sebe, ako neće ići, posla uvijek ima.
Znači, planiraš i živjeti od toga? Kako si se na to odlučila?
– Ako će se moći. Poklopilo se da sam evo prije samo nekoliko tjedana završila s poslom, radila sam kao trener body buildinga u jednoj teretani, a nakon toga odlučila sam da je vrijeme da se u potpunosti posvetim keramici i vidim kako ću “plivati” u poduzetničkim vodama. Tako da sada i učim, još uvijek učim i keramiku, a sad uz to moram učiti i o poduzetništvu, nabavila sam si neke knjige i skripte s fakulteta i želim biti potpuno spremna za sve moguće izazove.
Prvi projekt su radionice keramike koje kreću već 13. travnja, no najavljene su kao besplatne pa vjerojatno i nisu nešto što bi osiguralo životnu egzistenciju?
– Nisu posve besplatne, to je možda malo i nespretno iskomunicirano u javnosti, prvi mjesec radim u suradnji s KAoperativom preko jednog njihovog projekta i oni osiguravaju moj honorar tako da su radionice besplatne za polaznike u tom dijelu, no trebaju donijeti vlastiti materijal. Nakon toga radionice će se plaćati, ali po pristupačnim cijenama, jer i ja sam svjesna kakvo je vrijeme i da ljudi ne mogu plaćati ne znam kakve velike svote.
Interesa ima?
– Interesa zaista ima i jako sam se ugodno iznenadila. Kada krećeš u nešto takvo jasno je da ti se svašta mota po glavi, da misliš da možda nitko neće doći, ili da će biti samo par prijava, malo sam se pribojavala i toga što dolazi proljeće, lijepi i topli dani kada ljudi više vole boraviti vani i na zraku, mislila sam da neće biti puno zainteresiranih ali ispalo je odlično. Radionice idu u dvije grupe po osam ljudi i prvi mjesec je potpuno popunjen, a imam već i osam “rezervi”, odnosno onih koji će doći na red sljedeći mjesec.
Planiraš imati radionice kontinuirano tijekom cijele godine?
– Načelno da, odnosno ne baš cijele godine, jer sigurno je da će biti potrebna neka pauza sredinom ljeta, kada su ionako svi na godišnjem, na moru… pa vjerojatno ne bi bilo ni polaznika. No, osim toga, da, bit će cijele godine.
Kako još može čovjek zaraditi baveći se keramikom? Imaš li kakve narudžbe? Planove?
– Ima narudžbi i uglavnom ih prihvaćam, s tim da sam ipak samoj sebi rekla da neću raditi nešto što je baš totalno izvan nekog mog interesa i, da tako kažem, izričaja. Ali, interesa ima, evo baš trenutno je zgodna stvar koju ću rado spomenuti da mi je posebne keramičke čaše naručio naš vrsni mladi koktel majstor Vladimir Poschko, kojeg čeka jedno natjecanje na kojem bi želio imati i originalne čaše. Svakako da imam i raznih planova, u pripremi su i neki suveniri, iako ne bih još najavljivala točan datum kada će se pojaviti. Ima i jednu jako zgodnu ideju za koju stvarno mislim da će se jako svidjeti ljudima, no to bih ipak još zadržala za sebe.
Prodaješ li svoje keramičke radove? Je li izložba u knjižnici prodajna?
– Izložba nije prodajna, nisam htjela ići u tom smjeru, ali oni koji su zainteresirani svakako mogu nešto naručiti ili kupiti nešto u mom studiju u Vraniczanyjevoj ulici.
Studio je isto dosta nova priča, jesi li zadovoljna?
– Uglavnom jesam, prostor je dobar, pogled je lijep, na Kupu, jedino je malo problem što je na prvom katu. Zapravo i to je super što se tiče pogleda, ali nije kad ti dođe 500 kila gline haha.
Spomenula si da još “učiš keramiku”…
– Normalno, moraš se uvijek usavršavati. Rekla sam da me Davorka naučila svim osnovama, ali kasnije dolaze razni detalji na red i u puno toga si prepušten samom sebi. Recimo, glaziranje keramike je uvijek zahtjevno i tu moraš dobro upoznati i svoj materijal i svoju peć, nisam mogla jednostavno nekog pitati “e, a kako ja da napravim ovo”, jer je odgovor uvijek drukčiji. Tako da je moja tehnika jednostavno – “trial and error”, odnosno pokušavaj i pokušavaj, sve dok ne uspiješ. Vjerojatno će tako biti i s nekim novim projektima.
Koliko radiš dnevno? Imaš li neke zadane satnice ili radiš kada si motivirana i inspirirana?
– Voljela bih da mogu postaviti sebi zadatak da radim 8 sati, ali jednostavno nisam taj tip. To isto ovisi od osobe do osobe, iako moram priznati da se još uvijek pokušavam u glavi osloboditi tog “mindseta” po kojem nam je usađeno da bismo morali raditi 8 sati. Dogodi se da si zadam da ću taj dan napraviti 10 šalica, napravim ih za četiri sata, zadovoljna sam, ali kad izađem iz studija kopka me jesam li baš morala otići i nisam li mogla raditi još malo pa napraviti i više. Ali, trudim se toga riješiti. Naravno, ne mogu reći ni da radim samo kada me totalno uhvati inspiracija, jer ako želim da ovo na neki način bude i posao, a želim, jasno je da ću morati raditi i kada možda nisam baš najraspoloženija.
Kako tada ide posao?
– To je isto nešto na čemu još moram raditi, da se izoliram od nekih stvari. Mislim, ide i bez inspiracije kada za nešto već imaš “šprancu”, ali recimo primijetila sam da ne mogu raditi kada sam napeta, koliko god mi se čini da sam skoncentrirana na rad, ako sam ja napeta, “napeta” je i keramika i sve puca.
Kako se rješavaš napetosti? Rekla si da si radila u teretani, ideš li još u nju? Body buildaš?
– Pa odem ponekad na trening. Što se body buildinga tiče zapravo se nikad sama nisam posebno time bavila, dugo sam išla u teretanu i nedostajalo im je trenera i u jednoj priči smo dogovorili da se ja oprobam malo, zainteresiralo me, odradila sam školu za trenera body buildinga, ali ja sam uvijek bila puno bliže klasičnom treningu.
Jesi li se bavila još nekim sportom?
– Svašta sam probala, odbojku sam trenirala, dvije-tri godine sam igrala baseball, to mi je bilo baš lijepo, ali iako već dugo nisam u treningu nekad ću i danas za sebe pomisliti da sam atletičarka. Jednostavno te život odvuče na druge strane i u druge interese, ali na atletici mi je bilo predivno i nekako se i dan danas ponekad osjećam atletičarkom.
Što si preferirala na atletici?
– Nećeš vjerovati, ali bacanje koplja! To mi je stvarno super išlo. Jasno, trčala sam, sprinteve, prepone, skakala u dalj, ali koplje mi je bilo tako super, a bila sam skroz mala, koplje je bilo veće od mene.
Razgovarao: Darko Lisac