Mladi, ali već iskusni karlovački bend Tight Grips svirat će uskoro na najvećem hrvatskom festivalu INmusic.
Prvi plan bio je razgovarati sa svom trojicom, no ispalo je da je slobodan samo gitarist i pjevač Krešimir Ćurić, dok drugi mukotrpno rade!
– Pa da, zaposleni smo svi i izvan glazbe i to dosta, ja sam malo u povoljnijoj poziciji jer radim “na mjestu”, dok basist Matija Petrunić putuje stvarno posvuda i u ovom trenutku je ni manje ni više nego u Maroku, a bubnjar Dominik Hrgić također vrlo često radi na terenu.
Koliko to utječe na bend? Je li se kad dogodilo da je neki važan nastup otpao zbog poslovnih obaveza?
– Događa se da je malo nezgodna situacija, ali trudimo se i poslovno i glazbeno srediti kalendar što je više moguće barem tri mjeseca unaprijed i tako izbjeći potencijalne probleme. Ipak, svakako da ima zeznutih situacija, ali svi smo jako ozbiljni što se tiče benda i istovremeno je to nešto što jako jako volimo tako da je bilo situacija i da netko pređe par stotina kilometara samo da bi nastupio na koncertu, a onda se vratio na posao. Rekord je svakako postigao Matija koji je jednom iz Egipta došao na Hvar na svirku koja nam je tada bila jako značajna.
Nekako me još uvijek cijelo vrijeme vuče da vas nazivam mladim bendom, no to i nije posve točno. Godinama članova možda i jest, no zapravo na sceni ste već puno desetljeće?
– Da, ove godine punimo 10 godina rada. I meni to ponekad zvuči kao puno, ali nekako su brzo prošle one pandemijske godine pa je i dojam malo iskrivljen.
Od početka ste u istoj postavi?
– Ne, odnosno Matija i ja smo od prvog dana, a u početku je bilo malo rotacija na mjestu bubnjara, prvo nam je svirao Lukas Šomek, zatim Joško Stojanov, a nakon nekih dvije godine mjesto je zauzeo Dominik i od tada smo u ovoj postavi.
Njih nema pa ćemo ih ispitati sve nekom drugom prilikom, no reci ti kako si počeo, kako si ušao u glazbene vode?
– Tako da me djed odveo u Kaufland i kupio mi gitaru (smijeh). Imam tu neku obiteljsku glazbenu liniju, oba djeda su svirali, ujak je svirao, pružili su mi i široki pogled na glazbu, djed me prvo počeo učiti svirati flamenco, a ujak mi je kasnije pokazao da postoji nešto što se zove Pink Floyd! Ali, u svakom slučaju, ljubav s gitarom je od prvog dana bila ogromna.
Samouk si? Ili učio si samo od obitelji?
– Pa više samouk. Krenuo sam u Glazbenu školu, ali nisam baš dugo izdržao, U biti, gitara mi je bila super, volio sam ići na satove, ali nisam obožavao teoriju, solfeggio i takve stvari pa sam iskoristio činjenicu da smo tada u školi dobivali biologiju i obavijestio sam svoje doma da se moram posvetiti školi ozbiljnije pa neću baš stići i u Glazbenu (smijeh). No, naravno da sam nastavio svirati, nešto sam učio sam, a onda kada se pojavio Youtube onda je bilo stvarno jako puno mogućnosti za učenje uz razne videe posvećene tome.
Prvi bend?
– Jako rano. Mislim da sam s već 11-12 godina svirao u Absorticku, baš smo bili totalni klinci. Bilo je nakon toga još raznih sitnih projekata, bendova, a onda je došao Tight Grips, također još kao srednjoškolski bend. I moram reći da smo stvarno jako zahvalni Gimnaziji odnosno Studiju 8, preko kojih su osigurane prostorije za vježbanje bendova i imali smo odličnu potporu i to je jako puno značilo tadašnjim bendovima kojih je bilo jako puno.
Kako ti se čini današnja karlovačka scena? Imam dojam da opet malo oživljava nakon par godina u kojima je postojala neka stagnacija…
– Slažem se. Kada smo mi počinjali bilo je stvarno jako puno bendova, a onda je došla neka faza u kojoj kao da se sve to ugasilo. Sada opet ima zanimljivih imena, samo bih volio da ustraju. Recimo iz naše da tako kažem generacije meni je i dan danas žao što se vrlo brzo razišao Wanderlust koji je imao odlične autorske stvari, dobro su primljeni u gradu, ali nekako su nestali bez glasa. Iz ove sada čuo sam da o razlazu razmišlja Fafter koji je opet jedan nako zanimljiv bend i ne mogu ja sada njima govoriti da ostaju skupa ako nešto ne funkcionira ili ako nisu baš zagriženi za svirku, ali mogu reći da bi bilo šteta da se raziđu. Pa je tu Anunnaki, jasno i bendovi koji sviraju godinama kao Tahijevi kmetovi, od mladih Živa meta, ima dosta toga. Normalno, tu su i bendovi koji već imaju ime kao EoT… Ono što je jako važno je da sada imamo taj prostor u Ziggyju, odnosno Stardustu, koji je nevjerojatno vrijedna i velika stvar, da ti znaš da svaki vikend imaš dobar koncert pa i ako nisi negdje čuo i vidio opet znaš da možeš otići tamo i bit će svirka.
Svirali ste, naravno, i tamo, ali i na brojnim drugim događanjima u Karlovcu, rado svirate doma?
– Normalno. I mene jako veseli da je događanja jako puno i odavno smo prošli onu fazu “ništa se ne događa”. Tko danas kuka da se ništa ne događa je samo neinformiran ili je neki problem u njemu. Što se nas tiče uvijek ćemo se rado odazvati svirkama u Karlovcu, jer podržavamo i organizatore i s mnogima smo i prijatelji, ali i kao dio scene, ali i, mogu za sebe osobno reći, kao netko tko i sam pomalo razmišlja u tom smjeru i imam nekih želja i ideja što se tiče glazbenih događanja, koja bih zasad ipak još zadržao za sebe, ali kada se nađe malo više vremena i mogućnosti svakako bih se aktivirao i na tom planu.
Tight Grips iza sebe ima dva albuma, ali i veliko iskustvo pobjede na HGF-u koje je urodilo još većom stvari – turnejom po Engleskoj. Kako iz ove današnje perspektive gledaš na to?
– Pa, nama je to sve bilo pomalo nevjerojatno. Mi smo na polufinale HGF-a u Rijeci došli bez ikakvih očekivanja i to je čak nedovoljno jasno rečeno. Ne da nismo imali očekivanja nego smo imali očekivanja da nemamo šanse (smijeh). Došli smo u Palach, gledali druge bendove kako tovare opremu, pripremaju se kao ozbiljni veliki bendovi, a mi smo, onako, došli s gitarom i pojačalom. I onda nekim čudom pobijedimo. Na finalu u Zagrebu već smo bili puno ozbiljniji i pripremili smo se jako dobro i htjeli smo se predstaviti najbolje moguće, ali ne mogu reći da smo očekivali da ćemo pobijediti.
I onda je došla Engleska…
– E, to je tek bilo nevjerojatno. Stvarno nezaboravno iskustvo, svirali smo tri koncerta i bili su baš nekako lijepo posloženi korak po korak. Prvi je zapravio bio radijski koncert u Pooleu pored Bournemoutha i tu smo imali ogromnu tremu. To nam je zapravo bio i prvi medijski nastup, a dogodi se da je to u Engleskoj, bio sam jednostavno prestravljen. Ali dobro je prošlo i to je bilo odlična priprema za sljedeći korak, a to je bio koncert u klubu ili pubu u Bournemouthu. Već za to bih mogao reći da je nešto stvarno nezaboravno, jer je prostor bio krcat, ljudi su nas lijepo primili, odobravali… ali onda je na sve to došao Costwold Festival i priča koja je tada bila kao iz snova. Veliki glazbeni festival, hrpa bendova, ogromna posjeta, mi smo svirali u 3 popodne ali je bila masa ljudi, što nažalost kod nas nikad nije slučaj na velikim festivalima. Headlineri Hozier, Dr. Feelgood…
Koliko je to utjecalo i na ozbiljnost, ali i prepoznatljivost benda?
– Mislim da je jako utjecalo, možeš misliti koliko je to nama, još uvijek zapravo klincima, značilo. A, sigurno da je bilo jako važno i za prepoznatljivost, jer imaš iza sebe zvučne nastupe s kojima ti je lakše osigurati nove koncerte i festivale, tako da smo svirali na zbilja puno festivala u Hrvatskoj i regiji, od Rocklivea, Ferragosto Jama, jednog velikog festivala u Crnoj Gori…
U međuvremenu je došao i drugi album, ali opet samostalno objavljen, a već na jesen bi trebao i treći. Opet samostalno? I koliko su prva dva albuma bili slušani, prodavani, uzevši u obzir nedostatak profesionalnije distribucije?
– Ne, ovog puta smo odlučili malo ozbiljnije ući u to. Treći album, ove jeseni, izlazi pod okriljem jedne diskografske kuće, ne bih još bio konkretan dok se ne utanače svi detalji. Prva dva albuma imala su svoju vrijednost za nas kao bend, imali smo od njih i koristi, ali jako slabo što se tiče baš te neke prodaje. No, također su bili značajni što se tiče osiguravanja novih svirki.
Glazbeno ste se podosta mijenjali, treći album donosi i treći zvuk za koji kažete da je otprilike ono što će vjerojatno biti i pravi zvuk Tight Gripsa. Kako vam onda izgledaju koncerti, svirate li i stare stvari?
– Sviramo, iako je veliki naglasak na trećem albumu, jasno. Jer to jest “novi” zvuk u kojem se najbolje osjećamo i po kojem želimo da nas i publika prepoznaje. No, sviramo i nešto starijih stvari, dijelom jer je i to dio benda, dijelom ponekad i zato jer treba popuniti vrijeme ako je riječ o samostalnom i duljem koncertu…
Postoje li hitovi? Stvari koje publika bolje prepoznaje, možda i sama traži da ih odsvirate?
– Da, a kako to obično biva često te to i jako iznenadi. Nama se to dogodilo s pjesmom “Fireflies” s prvog albuma, koju smo zapravo gotovo potpuno prestali svirati i onda ti se dogodi da ljudi traže i viču naslov pjesme pa im želimo izaći u susret i onda nešto nabadamo… (smijeh), tako da smo se na kraju dogovorili nakon jednog takvog iskustva da na prvoj sljedećoj probi dobro izvježbamo stvar i sada nas ne mogu iznenaditi!
Engleska je bila veliko iskustvo i velika stvar, a za petnaestak dana očekuje vas i nastup na najvećem hrvatskom glazbenom festivalu, INmusicu. Kakva su očekivanja?
– Jasno, jako nas to veseli. Drago nam je i da smo uspjeli izbjeći one prve najgore termine kada, nažalost, na našim festivalima obično još nema publike. Sviramo u 20 sati na Hidden Stageu i mislim da je to i idealna lokacija za nas, a i idealno vrijeme, jer baš u to vrijeme nema nikoga niti na glavnooj pozornici niti na World Stageu. Tek negdje pred kraj našeg nastupa počinje Royskopp. Ali, INmusic je svakako najveća svirka ovog ljeta, no mene još više veseli Bear Stone festival u Primišlju.
Zato jer je “doma” to jest u županiji?
– Haha, ne zato, nego zato jer je to ostvarenje jednog sna, odnosno nešto o čemu nisam ni sanjao točnije rečeno. Davno davno je bio koncert Metallice koji je sam po sebi trebao biti nešto fascinantno za jednog klinca kao što sam tada bio ja, ali mene je jednostavno “razbila” predgrupa High on Fire. Oni su me tako oduševili da se to rijetko kad ponovilo kasnije. I, eto, 14 godina kasnije zovu nas da sviramo na Bear Stone, može naravno, tamo je uvijek lijepo i dobro… tko je headliner? High on Fire! Nisam mogao vjerovati. Osjećam se kao da mi je ispunjen jedan od životnih ciljeva!
Kada si spomenuo Metallicu, ideš li često po koncertima? Ima li nekih neostvarenih želja?
– Idem na jako puno koncerata, a jasno je da ima i puno neostvarenih želja. Jedna jako aktualna je Tool, koji mi je već jako dugo na listi, a sada su u Budimpešti 13. lipnja, nekako sam u zadnji tren to saznao, vidim da ima još karata, moram posložiti neke stvari ali vjerujem da ću biti tamo.
A što se vaših koncerata tiče, postoje li neki koji su ostali u posebno dobrom sjećanju? Ne mislim sada na te koji su u sjećanju po samoj veličini događanja, nego na bilo koju svirku koja je ispala posebno dobra… i s druge strane, ima li nekih koncerata koji nisu baš uspjeli?
– Evo čim si me pitao pala mi je na pamet Pula, koncert s tamošnjim bendom Šimije, koji je stvarno bio super i odlično sam se osjećao i tijekom svirke i nakon nje, publika je bila super, sve je bilo super. Ovo drugo možda Đakovo, iako nije bilo ništa specijalno negativno, više mislim da smo možda malo “zalutali” na mjesto gdje nisu baš očekivali bend poput nas, to je bilo mjesto na kojem se uglavnom svira blues, a mi smo uletili sa svojim stoner rockom i, onako, uglavnom su sjedili za šankom i malo čudno nas gledali (smijeh). Ali bilo je sve pozitivno, nije bilo nikakvih incidenata.
Rekao si da radiš u Karlovcu?
– Da, bavim se programiranjem, imam svoju tvrtku Atekatu, dobro ide, ne žalim se, radimo skupa ranije spomenuti bivši bubnjar Lukas Šomek i ja.
Jel ovo “ka” veliko?
– Haha, znaš da nisam to isprva ni skužio, tek nedavno sam primijetio da imam taj “ka”, valjda je nešto podsvjesno bilo.
Što te još okupira, u slobodno vrijeme?
– Dosta me u zadnje vrijeme zaokupilo 3D printanje. Ima tu puno mogućnosti i opcija za “igranje” i ozbiljnije stvari, ali trenutno sam prilično posvećen printanju figurica iz Dungeons and Dragons svijeta pa dolazimo i do još jedne zanimacije, a to je DnD!
Kao društvena igra ili na računalu?
– Samo kao društvena igra! Imam ekipu, kad nađemo vremena se okupimo i slijedi višesatno druženje uz DnD.
Razgovarao: Darko Lisac