Udruga Frendofon jedan je od dobitnika godišnje Nagrade grada Karlovca, a jedna od osoba koju javnost prvenstveno povezuje s ovom udrugom je Jasmina Kundić.
– Osnovani smo 2018. godine i od početka cijelu priču vodimo predsjednica udruge Nikolina Kapitanić i ja kao tajnica, danas i voditeljica Inkluzivnog centra. Sama mjesta su tek podjela koju je trebalo obaviti, tako sam ja rekla da ja ne bih htjela biti predsjednica, a isto tako Nina voli da ja preuzmem medijske obaveze i evo nas!
No, Frendofon niste samo vi?
– Ne, naravno, imamo još sedmero zaposlenih što možda na prvu djeluje kao super i jest super što se tiče samih tih ljudi, jer su svi sjajni i izuzetno puno rade i doprinose cijelom projektu, ali istovremeno da budemo zaista “popunjeni” i da djelovanje bude zaista potpuno mirno i bezbrižno trebale bi nam još barem dvije zaposlene osobe.
Zašto ih nema? Iz financijskih razloga ili nedostaje stručnih osoba?
– Iz financijskih razloga naravno, muči nas sve što muči i većinu udruga, iako stvari idu na bolje i ne možemo se žaliti, ali ni biti baš potpuno mirni. Imamo potporu društva, ali financije su uvijek problem pa tako i nama. Stručnih osoba ima, postoje zapravo i ljudi za koje znamo da bi voljeli doći baš kod nas, ali još neko vrijeme ćemo morati pričekati, iako se nadam da će to biti što kraće. Nekako smo si zacrtali da će ova godina biti ključna, ali opet, od samog početka nama je svaka godina ključna (smijeh). Ali evo, ova je baš stvarno ključna!
Koliko je djece korisnika? I ima li prostora da se ta brojka poveća?
– Imamo 20 djece korisnika, a ta brojka je i puno veća kada se uzmu u obzir sve naše dodatne aktivnosti. Kroz inkluzivne aktivnosti prođu i mnoga djeca s urednim razvojem. Prostora za povećanje ima, novi prostor u Gornjim Stativama je zaista veliki dobitak, jako lijepo mjesto, veliko, gdje smo uredili sjenicu, senzorni vrt, a i nastavljamo s uređenjem. Prostorno smo sada zaista pokriveni, a opet se vraćamo na to da bi još dvoje zaposlenih bilo potrebno, no i bez toga još uvijek ima prostora da se jave roditelji djece s teškoćama u razvoju.
Samo iz Karlovca ili ste otvoreni za cijelu županiju?
– Pa i ne samo županija, imamo djece iz Ozlja, ali odnedavno i iz Jastrebarskog, otvoreni smo za sve i jako nam je drago kada se javi netko iz neke druge sredine.
Kada govorimo o teškoćama u razvoju javnost površno Frendofon povezuje s autizmom, no spektar vašeg rada je zapravo puno širi?
– Da, mi pokrivamo sve poremećaje u razvoju, ne samo psihološke, već i fizičke. Počeli jesmo kao udruga koja je na neki način naglasak imala na autizmu jer smo i Nina i ja majke djece s autizmom, no ni u početku nismo bili isključivo orijentirani samo na to. Ali to jest bilo nešto s čime smo bili bolje upoznati i u čemu smo pokrenuli neke popratne događaje kao Festival autizma koji i dalje traje. No, u Frendofon su dobrodošla sva djeca s poteškoćama u razvoju, imamo stručne i kvalitetne ljude, a posebno me veseli što je nakon raznih privremenih projekata Dnevni boravak sada i definitivno u potpunosti zaživio i od toga više ne odustajemo.
Kako funkcionira Dnevni boravak?
– Radi svakog dana u tjednu i uz djecu su obavezno jedna psihologinja i jedan asistent koji osmišljavaju njihove aktivnosti. Roditelji sami biraju koliko će često dijete dolaziti, može svaki dan, a može i jednom ili dva puta tjedno, kako njima odgovara. Mislim da je i za same roditelje Dnevni boravak izuzetno koristan, jer i mi smo se sami susretali sa situacijama u kojima nisi siguran možeš li ostaviti svoje dijete nekome kada imaš neodgodive obaveze pa i, zašto ne, jer odgoj djece s poteškoćama u razvoju zahtjeva puno ljubavi, ali i odricanja i težak je, ako trebaš malo odmora. Ovdje mogu biti sigurni da su s djecom stručne osobe, koje svoj posao također rade s puno ljubavi.
Koje su još aktivnosti?
– U samom Dnevnom boravku imamo razne radionice, glazbene, likovne, domaćinstvo, vrtlarstvo, naravno igranje… a udruga ima i svoje dodatne aktivnosti kao Ljetnu školu crtanja i slikanja, naš djelatnik Martin Bosiljevac je strukom diplomirani dizajner i slikar je i on obožava raditi s djecom pa je osmislio i “Juice & Art” program po uzoru na sada popularna događanja za odrasle u stilu “Wine & Art”, “Cocktails & Art” i slično. Važno je reći i da je Ljetna škola, koja ide u dva turnusa pa će novi biti u kolovozu, inkluzivna, odnosno otvorena je za svu djecu i interes je uvijek velik i to je također jedan od naših ciljeva, da se djeca upoznaju, nalaze, da imaju taj osjećaj da je potpuno normalno da su jedni pored drugih i da nešto rade zajedno.
Kako stalno spominjemo inkluziju, koliko je po tvom mišljenju napravljeno po tom pitanju u društvu, kako karlovačkom tako i hrvatskom općenito?
– Ne bi bilo fer da kažem da nije napravljeno ništa, ili da je napravljeno premalo, ali mislim da i dalje postoji jedan osnovni problem, a to je da imamo dva donekle slična pojma, koji ipak nemaju isto značenje i isti konačni učinak za samu djecu i za njihove roditelje. To su integracija i inkluzija. Rekla bih da se jako puno napravilo na integraciji i to je svakako dobra stvar, ali to ipak nije inkluzija u njenom punom smislu i značenju. Mi smo upravo zato pokrenuli Festival autizma koji je inkluzivna manifestacija i trudimo se sve naše aktivnosti raditi u tom smjeru.
Jedan od primjera je i predstava “Semafor”?
– Da! To je sve počelo tako slučajno, kroz običan razgovor koji smo imale Nina i ja u kojem sam rekla “Nina, ja bi da imamo predstavu o autizmu”. Ona je rekla “aha, super, a kako ćemo to?”. I korak po korak došli smo do Petre i Peđe, oni su nas saslušali, došla je pandemija pa je to malo usporilo priču, ali na kraju se dogodila predstava. Predivna predstava. Mislim da je napravila užasno puno baš u smislu inkluzije i osvješćivanja javnosti o autizmu, uostalom još uvijek igra posvuda po Hrvatskoj i svuda je jako toplo i lijepo primljena. To je dobar primjer suradnje, ali ima ih i inače, stvarno mogu reći da imamo odličnu suradnju s raznim udrugama i ustanovama koje nisu iz našeg spektra djelovanja, od Glazbenog centra Buka do Aquatike i knjižnice.
Frendofon je puno šireg djelovanja danas, ali o autizmu možda možeš najbolje pričati i iz vlastitog iskustva…
– Da, i mene uvijek svi pogledaju začuđeno kada kažu da je imati dijete s autizmom blagoslov. Ali, ja to zaista mislim. To su djeca koja ti iz korijena mijenjaju pogled na svijet, ali i sve što si mislio i što si kroz život “naučio”. Kod njih nema fejkanja, nema laži, autisti ne lažu. Natjeraju te da se preispitaš, mi često imamo problema s izražavanjem svojih potreba i želja, djeca autisti te mijenjaju, nije pretjerano reći da bez njega ne bi bilo ni mene ovakva kakva sam sad. Bila bih neka sasvim druga osoba, ne znam kakva, ali mislim da sam sada bolja. Promijenio mi je cijelu svijest o samoj sebi. Ne zadajem si neke izmišljene granice, isprobavam stvari pa kako ide ide, evo opet su mi svi rekli da sam luda, naravno, prijateljski i s čuđenjem zbog svih obaveza koje imam, kada sam rekla da idem na faks. Ali upisala sam poslovno upravljanje i ostao mi je samo diplomski. Zbog sina imam i tu sreću da sam prerezala sve ono prije, da sam ostavila posao koji je stvarno bio posao i danas radim nešto što me ispunjava i što obožavam. Ali shvatiš da puno toga možeš samo ako se riješiš tih nekih izmišljenih granica i ograda. Dan ima 24 sata, posla je puno, brige oko sina je puno, obaveza na fakultetu je bilo puno, ali opet ću naći vrijeme i za sebe, otići ću van na neki koncert ili svirku u Ziggy, provest ću se s prijateljima, to će me preporoditi za sve ono što me čeka, a što, opet kažem, jest obaveza, ali lijepa obaveza i sretna sam što radim ovo što radim.
Postoje li neki novi planovi u samom Frendofonu?
– Naravno, uvijek. Prioritet je uvijek steći potpunu financijsku stabilnost. Ali nije da čekamo na to. Sada smo se javili na natječaj Europskog socijalnog fonda za provođenje STEM aktivnosti, konkretno iz područja biomedicine. Djecu u osnovnim školama poučavali bi o neurodivergentnosti, naravno na njima primjeren način, a u našem prostoru bi napravili STEM igralište kroz razne zabavne aktivnosti, opet primjerene i za naše korisnike i za djecu urednog razvoja. I općenito želimo što bolje i ljepše urediti prostor i popratna igrališta, želimo da se djeca tamo osjećaju super na svaki način.
Nastavljate i podizanje svijesti u društvu?
– Jasno, ima toga na raznim razinama. Nedavno sam držala predavanje za Hitnu medicinsku pomoć, na državnoj razini, pa na skupu logopeda, nekad me uhvati prije svega toga na trenutak da se zapitam, čekaj pa jel to stvarno sad ja idem poučavati logopede (smijeh), ali sve je to dio posla. Poučavam ja njih, o nečemu drugom poučavaju oni mene.
Gradska nagrada vjerojatno će imati svoju ulogu i u daljnjem podizanju svijesti u društvu, koliko vam to znači?
– Pa mi smo malo bile i šokirane. Puno nam znači. I neću sada umanjivati naš posao, mislimo da smo svi skupa napravili jako puno u ovih šest godina, ali opet, to je samo šest godina, zato se jesmo iznenadili i začudili kako nas se netko tako “brzo” sjetio. Sretni smo naravno, zahvaljujem i dr. Maji Bujević Grba koja nas je predložila i gradskim vijećnicima koji su nas jednoglasno podržali. A nama je to sada i velika odgovornost, ali i motiv da radimo još više i još bolje.
Razgovarao: Darko Lisac