S jedva napunjenih 17 godina, karlovačka gimnazijalka Marija Skočibušić kandidira za jednu od najcjenjenijih pjesničkih nagrada u Hrvatskoj – “Na vrh jezika”. Samo uvrštavanje u uži krug je već izuzetna počast, ali nema sumnje da se Marija nada da bi možda mogla i do nagrade, baš kao i na Goranovom proljeću na koje je također poslala svoju pjesničku zbirku. Lijepa je to promjena u odnosu na prve dane pisanja, kada je iz konkurencija za nagrade ispadala zato jer joj nisu vjerovali da to ona piše!
– Haha, pa da, bilo je tako. Nije nitko baš posve otvoreno rekao, ali dalo se pročitati između redova. Ozbiljnije sam počela pisati u šestom razredu osnovne škole (OŠ Grabrik) i prijavljivali su me na Lidrano, no nikada nisam prošla, valjda nisu vjerovali da dijete piše o takvim temama…
Jesi li pisala i prije?
– Pa voljela sam pisati, ali uglavnom se to završavalo na školskim zadaćama, onda sam otkrila underground poeziju i postala fascinirana njom.
U šestom razredu?
– Da, da, danas je uz internet svašta dostupno, ali nije sve loše, eto, ja sam pronašla pjesništvo!
I inače si čitala puno?
– Nisam, evo priznajem da nisam, čak ni lektire nisam čitala, sve sam nešto nabrzaka preletila pa tražila pomoć na internetu, onda me pjesništvo osvojilo i zaokupiralo, no ni to nije posve promijenilo moj stav, sve do Gimnazije. Tamo nas je prof. Martina Vičić Crnković prvi dan pitala jel znamo nabrojat pet hrvatskih suvremenih autora. Naravno, nisam znala i to me užasno kopkalo, shvatila sam to kao svoj veliki propust i tako sam počela otkrivati hrvatsku suvremenu poeziju…
Znači prof. Vičić Crnković je bila dodatni “poguranac” u pjesništvu?
– Ona mi je jako puno pomogla i još mi pomaže. Ako bi nekog nazvala mentoricom to je ona, zaista sam joj jako zahvalna, malo koji bi profesor toliko vremena posvetio nekom svom učeniku koliko ona posvećuje meni, i pritom ne mislim na školu, nego na savjete, razgovore, kave… Kada govorim o tome moram spomenuti i Tomislava Augustinčića, također mladog karlovačkog pjesnika, koji mi je isto uvijek spreman pomoći na bilo koji način.
Ove godine si u konkurenciji za neke vrijedne nagrade, no da se vratimo malo unatrag, kada si objavila prve pjesme?
– Pa dosta se to sve brzo počelo razvijati, nije to bilo tako davno, prve su prije nešto više od godinu dana, vidjela sam da su “Rukopisi” iz Pančeva u Srbiji raspisali neki natječaj na kojem su mogli sudjelovati svi s ovih prostora i prvo sam mislila da je to nešto onako bezveze i odlučila poslati pjesme… Onda sam malo podrobnije sve to proučila pa kada sam vidjela kakve pjesnike objavljuju i tko im se sve javlja, onda sam, pak, mislila da šta je meni i zašto sam se išla prijavljivat na tako nešto i u takvom društvo. A, onda je ispalo da sam ušla u zbirku sa svim tim sjajnim pjesnicima…
Gdje si još objavljivala?
– Ah, ima sad već toga… Kritična masa, Pjesnikinja petkom, Strane, časopis Poezija, Enklave…
Sada si u konkurenciji za nagradu “Na vrh jezika”, čemu se nadaš?
– I to, a poslala sam i zbirku na Goranovo proljeće. Ha, čemu se nadam, ovo je lijepo priznanje, ali normalno da se nadaš da ćeš onda i dobiti nagradu. Nije mi to opsesija, ali u pjesništvu je teško doći do knjige, a ja bih voljela imati neku svoju objavljenu zbirku, no najčešće, barem da to bude donekle prepoznatljivo, moraš biti pobjednik nekog od tih većih natječaja. Divim se Tomislavu, on je već par puta bio drugi na jakim natječajima, ja bih izludila – poručuju ti, ti si odličan, ti si jedan od najboljih mladih pjesnika u Hrvatskoj, ali taman za korak ostaneš kratak, odnosno bez zbirke…
Kakav je ciklus koji si poslala, kojim se temama baviš?
– Onako ugrubo rekla bih da je središnja tema obitelj, sa svih strana, uključujući obiteljsko nasilje, ali onda se uz to provlači i svojevrsna priča o odrastanju, istraživanje jezika, tijela, sebe…
Kako radiš na pjesmama? Prevladava li inspiracija ili rad?
– Ma joj, ja ti ne vjerujem uopće u inspiraciju. Lijepo je dobiti inspiraciju za nešto, ali osnova je puno rada i odgovornosti. Možda sam se na početku prepuštala inspiraciji, ali onda sam shvatila da je ključno zaista ozbiljno raditi na pjesmama. Tako da je to u neku ruku – posao.
Koji kod nas baš i ne omogućuje život?
– Haha, naravno da ne, ali takva sam ja, zanimaju me sve stvari od kojih ne mogu živjeti!
Koje još?
– Pa crtam recimo, mislim da mi to okej ide, ali nisam ozbiljna u tome, više je to opuštanje, radim neke ilustracije za majice, malo sebi, malo prijateljima… Plesala sam 10 godina suvremeni ples u Zorin domu, bila sam dvije godine i u Dramskom studiju, ne stignem više ni jedno ni drugo, ali rado odem na KDF naprimjer, to je super stvar, zatim trčim…
Aktivno ili rekreativno?
– Najviše i najbrže trčim kad sam u Zagrebu s trga do kolodvora haha, na toj relaciji sam baš profesionalac. Ali inače rekreativno, to mi je odličan ispušni ventil.
Sad kad si spomenula Zagreb, to je vjerojatno povezano s onim što sam te planirao upravo pitati, a to je kakva je povezanost na mladoj pjesničkoj sceni u Hrvatskoj?
– Dobra, stvarno su svi dragi, nema tu ljubomore i podmetanja, mala je to scena i podržavamo se svi međusobno, stvarno sam bila puno puta iznenađena kako su svi skloni pomoći. I da, ta neka trčanja jesu vezana uz odlaske na pjesničke večeri, žao mi je da toga nema više u Karlovcu, nije Zagreb daleko, ali nije opet jednostavno uz školu stići pogledati sve što bi želio, i naporno je. Opet, bolje da sam tu nego negdje dalje od kuda ne bi mogla do Zagreba, ali mogli bi i iskoristiti tu blizinu pa češće organizirati nešto i u Karlovcu, evo opet smo na Tomislavu Augustinčiću i njegovom projektu “Poetika sudjelovanja”; to je super, koliko znam nastavit će se na proljeće pa se tome unaprijed veselim.
Tomislav, kojem se vjerojatno štuca, je i pokretač projekta 50 poems for snow u Karlovcu, u tome si isto trebala sudjelovati, ali eto snijeg neće pa neće…
– Da, nevjerojatno. Evo neki dan je pao, poveselili smo se da je to to, ali mada je ozbiljno padao nije ostao na tlu, a neko pravilo cijele te priče je da snijeg mora biti na tlu. Valjda će pasti bar jedan pravi, ima još nade!
Imaš li neke svoje pjesničke favorite, što među novijim imenima, što među klasicima?
– Od mladih hrvatskih pjesnika svakako Monika Herceg i Marko Pogačar. No, sve koje zanima pjesništvo mogu uputiti da pretraže internet, ima odličnih stranica i ima jako puno dobrih i talentiranih ljudi. S klasicima sam, nažalost, malo zakinuta, svojom greškom. Ali mlada sam, vidjet ćemo, stignem još nadoknaditi…
Pišeš isključivo poeziju ili si se okušala i u prozi?
– Pa to bih voljela, ali nisam još. Pokušala sam par puta, dođe mi tako da pomislim da bih mogla napisati nešto prozno, ali, barem zasad, svaki put osjetim da mi to jednostavno nije prirodno. Barem ne još.
Ili pjesme za nekog izvođača, cajku neku, što slušaš?
– Haha ne hvala. A slušam svašta, ali ajmo ostat na našim domaćima, volim Porto Morto, Ichaboda, Urbana…
Ajoj bit će Ichabod sretan kad vidi u kojem je društvu!
– Haha, neka neka, zaslužio je!
Doma imaš podršku? Imaš li možda i još kojeg pjesnika doma?
– Imam podršku, imam. Mislim da im u početku isto nije bilo baš jasno što ja to zapravo radim, pogotovo dok sam bila manja, od kuda mi sve te misli i riječi, ajde, priznat ću da nije baš tipično… Ali podrška su, evo isprika profesorima i neću reći kada je to točno bilo, ali mama me čak jednom pustila da ne odem u školu, jer sam željela na jednu meni jako bitnu književnu večer. Pjesnike nemam doma, ali možda ću imati. Trinaestogodišnja sestra je počela pisati, zasad me kopira što me nekad i naživcira, ali samo neka se bavi time i vidi gdje će je odvesti. Mislim da joj je zasad to više neka igra, ali ako će biti ozbiljna sigurno ću joj biti podrška.
Razgovarao: Darko Lisac/KAportal