NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJOM U PODNE

Lea Novković: Bolje da ne pričam na kakve svegluposti mislim dok trčim, ali čim utrka završi jedva čekamsljedeću!

Lea Novković: Bolje da ne pričam na kakve svegluposti mislim dok trčim, ali čim utrka završi jedva čekamsljedeću!

Mislio sam da ćeš reći da ti je glavna disciplina 100 s preponama, ili dvoranskih 60 s preponama, ali ipak biraš 400?

- Da, to je disciplina u kojoj mislim da mogu najviše, tu su mi i ambicije najveće kako ove godine tako i za budućnost.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Pa krenimo od ove godine, što su glavni ciljevi i želje?

- Osim dobrih domaćih rezultata, glavni cilj je europsko mlađejuniorsko prvenstvo u Italiji, već trčim brže od norme koja je potrebna, samo to treba ovog proljeća potvrditi na nekom službenom natjecanju. Vjerujem da tu neće biti problema. A želje, ili snovi... pa, ove godine je Svjetsko juniorsko prvenstvo u Keniji, tu je već norma dosta visoka, ali ja vjerujem da je mogu istrčati, hoće li to biti dovoljno brzo da se plasiram na to natjecanje ne mogu obećati, ali to mi je velika želja.

Koliko je norma, a koliko tvoj rekord? 

- Norma je 1:00,75 a moj osobni rekord je trenutno 1:02,11 no sigurna sam da imam u nogama i ovu normu.

Na prvenstvima države za mlađe kategorije skupila si već puno medalja, misliš li da možeš do medalje i na ovogodišnjem seniorskom državnom prvenstvu na otvorenom, kao glavnom domaćem natjecanju u godini?

- Pa mogu, mislim da mogu...

Zlato ili medalja?

- Medalja! Zlato bi ipak bilo previše, to mislim da ne mogu, ja sam ipak još samo mlađa juniorka, tek za tri godine ću ući u seniorsku kategoriju tako da bi i medalja bila sasvim lijepa stvar. Korak po korak...

Korak po korak pa se vratimo na prve korake, kako si uopće krenula s atletikom?

- Čini mi se da je to slična priča kod dosta atletičara i atletičarki. Počela sam u petom razredu zato jer sam trčala na školskom krosu, bila sam druga i učiteljica mi je predložila da se upišem na atletiku. Tada sam već trenirala tenis dvije godine, ali nisam se baš pronašla u njemu i rado sam isprobala nešto drugo i, eto, nisam pogriješila.

Atletika te, mislim da ne moram ni pitati, i dalje drži?

- Ma uvijek će me držati! Ne mogu zamisliti život bez trčanja, dogodi se nekad da je težak dan u školi, da sam umorna, da na trenutak pomislim da bi mogla preskočiti jedan trening, ali uvijek odem. Odem i zato jer znam da je to varljiv osjećaj i da ću se poslije osjećati bolje, svaki put nakon treninga sam i sretna i zadovoljnija i bolje se osjećam.

Treninzi su svaki dan?

- Svaki dan da, nekad ih nema nedjeljom, a onda obavezno otrčim malo sama i mogu reći da to također ima svoju posebnu draž, jednostavno se dobro osjećam kad trčim.

Brat i sestra su također sportaši, jesu li vam i roditelji prebacili sportske gene?

- Mama je trčala kroseve, ali zapravo se ozbiljnije bavila gimnastikom. Tata je, pak, više isprobavao sve što je stigao, od nogometa do karatea. Brat je atletičar, još je mali, ali mogu ga već tako nazvati jer je uporan i ozbiljan. Krenuo je sa 4 godine, najmlađi je bio tamo, išao je uz mene, kako sam ja krenula tako je i on rekao da želi i drži se i dalje, evo sada je zadnja godina limača. Sestra je rukometašica mada je i ona sad počela malo trenirati atletiku jer će joj trebati za faks, planira na KIF, hoće li se samo malo izvježbati za prijemni ili će je atletika privući kao mene... vidjet ćemo!

Razmišljaš li ti već o faksu? 

- Razmišljam, ima vremena tek sam drugi srednje, ali dosta ozbiljno sam zainteresirana za arhitekturu i vjerujem da me ni taj interes neće pustiti i da ću krenuti tim smjerom.

Hoće li fakultet značiti i prestanak s atletikom ili...?

- Ne! Nema razloga za to, pogotovo sada kada ćemo imati još bolje uvjete. Pa evo i sada je u klubu generacija dobrih atletičara i atletičarki koji su gotovo svi na fakultetu, ja sam tu jedna od najmlađih u toj, recimo, "starijoj grupi", ostali su već na faksu, ali i dalje su ostali u klubu. Ovisno o obvezama na fakultetu treniraju u Zagrebu, s tim nema problema, ali su i dalje članovi AK Karlovca. Tako planiram i ja.

Prepone su dosta zahtjevna disciplina, je li bilo nekih utrka gdje ti se dogodila pogreška?

- Pa nije, odnosno ne tog tipa. Imala sam na 100 prepone na juniorskom kupu krivi start i diskvalifikaciju i moram priznati da me još uvijek drži strah od toga, svaki puta na startu imam laganu nervozu oko toga, ali srećom nije se nikad ponovilo.

S druge strane, što ti je zasad najljepše sjećanje i najdraži rezultat?

- A to je svakako Balkansko prvenstvo, išla sam tamo zbilja bez ikakvih očekivanja, bilo mi je drago da nastupam za reprezentaciju, ali nisam se stvarno ničemu nadala, a na kraju sam uzela broncu i bila sam presretna. Prekrasno je bilo i trčati na Hanžeku, nadam se da će biti još prilike...

O čemu razmišljaš dok trčiš? Ili si potpuno skoncentrirana?

- E, zato volim prepone, tu moraš biti potpuno skoncentriran, misliti na svaki korak, na dolazak na sljedeću preponu, nema tu vremena za gluposti... ali trčim i 200 metara i, pogotovo, 400 metara, gdje ima vremena za svakakve misli.

Pa, na što misliš?

- Joj, svakakve gluposti mi prolaze kroz glavu, ne biste mi ni vjerovali na što sve pomislim, ali zadržat ću to ipak za sebe. Jedino mogu reći da u posljednjih 100 metara uglavnom mislim "šta je meni ovo trebalo!?". A onda opet jedva čekam sljedeću utrku...

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr


Reci što misliš!