Koji su zapravo vaši zadaci u Carpe Diemu?

AUDE: U suštini i ugrubo, promocija međunarodne i europske mobilnosti, što kroz promociju na društvenim mrežama što u izravnom kontaktu, kao npr. odlasci u srednje škole i upoznavanje učenika i učenica s našim iskustvima. Također, pomažem u nekim aktivnostima u Centru za mlade, organiziram gejmerske turnire u Hengaonici, a prije nego se dogodilo ovo sve s koronavirusom postojao je plan da gostujem i na Veleučilištu i govorim o održivom turizmu i kulturnoj baštini, nadam se da će biti prilike za to...

CLEMENCE: Također, komunikacije i informacije o razmjeni mladih kroz flyere, postere, organizaciju i pomoć pri organizaciji događanja. Radim neke radionice i tečajeve, kao npr. tečaj njemačkog jezika i radionice vezane uz ovisnost i pogotovo prevenciju ovisnosti kod mladih. Osim u Carpe Diemu radila sam i s ekipom s Male scene Hrvatskog doma i izrađivala postere za neke događaje ili radila fotografije na istima... voljela bih ako se sve ovo smiri pokrenuti još neke stvari, kao tattoo radionicu, ali i još više poraditi na prevenciji ovisnosti kod mladih.

Vremena su takva pa pandemiju COVID-19 virusa nismo mogli zaobići... Francuska je jako pogođena, pretpostavljam da je jako teško biti daleko od kuće i od svojih obitelji i prijatelja u ovakvoj situaciji...

AUDE_ Teško je. Brinem se jako, iako znam da je razumnije ostati ovdje i biti na sigurnom nego putovati i možda donijeti sa sobom virus s tog putovanja. Osjećam se bespomoćno, kao vjerujem i mnogi Hrvati, ali tu je taj dodatni element udaljenosti, svaki puta kada me nazove netko iz obitelji prvo pomislim "Je li to to? Je li to ovaj trenutak kada će mi reći da je netko od njih zaražen i mora u bolnicu...". Konstantan strah...

CLEMENCE: Da, jako je teško biti ovdje uz sve brige za najdraže. Prvo sam se željela vratiti u Francusku, ali nisam htjela napraviti situaciju možda još težom. Moja obitelj živi u jednoj od najpogođenijih regija, dobro su, ali jako mi nedostaju i brinem za njih. Nadam se da će sve uskoro biti dobro.

Situacija je sve teža i u Hrvatskoj, kako je biti stranac u zemlji pogođenoj koronavirusom, znate li sve što je potrebno o mjerama zaštite, pravilima, propisima, zabranama...?

AUDE: Biti stranac ima i svojih prednosti. Ne znam jezik pa iz tog razloga ne čitam i ne čujem sve što se dogodi, što bih vjerojatno radila u Francuskoj pa je s te strane stres možda i nešto manji. Ali, svakako sam upoznata sa svime što se događa, no i kolege iz Carpe Diema i Centra za mlade su uvijek tu da pomognu ako nam nešto zatreba.

CLEMENCE: Pa je, teško je sve shvatiti i razumjeti kada ne znaš jezik, ali sve to se događalo i u Francuskoj pa znamo pravila, mi smo zapravo odlučile da ćemo biti u strogoj karanteni i prije nego što je to propisano, zato jer mislimo da je to jedini način da se situacija popravi, samo treba biti strpljiv. Živimo zajedno pa smo si međusobno podrška, a i Lucija, Igor i mnogi drugi su tu ako ih zatrebamo.

Hoće li cijela situacija utjecati i na same projekte? Hoće li biti vremena da ih dovršite, u Karlovcu ste trebale biti do kraja rujna?

AUDE: Da, do kraja rujna nam traje ugovor, a pandemija koronavirusa će sigurno imati utjecaja, pogotovo ako se uzme u obzir što je naš glavni cilj, dakle promocija međunarodne mobilnosti i putovanja. Teško je to raditi sada kada ljudi ne smiju napustiti ni svoj stan, a i nakon pandemije pitanje je koliko će biti straha oko međunarodnih putovanja. No, snaći ćemo se, prilagoditi i krenuti s novim idejama.

CLEMENCE: Pa, situacija je svakako jako komplicirana, ali vjerujem da će ipak biti vremena da dovršimo projekte. Imamo još šest mjeseci, imamo internet, imamo mogućnost rada kod kuće, tako da i ovo vrijeme želimo iskoristiti što je moguće bolje.

Da se vratimo na ljepše teme pred kraj razgovora, što biste rekli da je najveća razlika između života u Francuskoj i Hrvatskoj, ili života u vašem gradu i Karlovcu? Što vam nedostaje? Jeste li možda ovdje pronašle i naučile nešto novo?

AUDE: Kruh! Znam da zvuči čudno, možda i smiješno, ali kruh ovdje i kruh u Francuskoj su jako različiti. Ono što je velika razlika u Hrvatskoj i što mi nikako ne odgovara je da je dozvoljeno pušenje u kafićima i barovima. U Francuskoj je to odavno zabranjeno i nikako se ne mogu naviknuti, svaki puta kada izađem osjećam se kao da sam gadno prehlađena... U samom Karlovcu mi jedino nedostaje plaža. Znam da imate četiri rijeke, ali ocean je nešto drugo. La Rochelle je na samoj obali i nedostaje mi dugo hodanje plažom, slani miris oceana, vjetar, pijesak pod nogama.... S druge strane, Karlovac ću zapamtiti po svojim prvim tetovažama! Uvijek sam željela napraviti tetovažu, a u Karlovcu sam to napokon i napravila, i to - dvije!

CLEMENCE: Čudno, ali odgovor će biti donekle različit ako govorimo o državama i ako govorimo o gradovima. Francuska i Hrvatska su stvarno jako različite. No, s druge strane Karlovac me jako podsjeća na moj grad (Metz je u Francuskoj također poznat kao grad parkova i zelenila, op.a.). Iako, moram biti iskrena pa reći da ja puno više vremena provodim u Njemačkoj nego u Francuskoj pa možda i nisam najbolja osoba za raditi usporedbe. Što se tiče novih stvari koje sam naučila, sama činjenica života na drugi način je najvažnije što možemo naučiti. Ali isprobala sam zaista puno novih stvari - jogu, stopiranje, šivanje, kuhanje, više sam se posvetila fotografiji, crtanju, izradi tattooa...

Za kraj, što vam se najviše svidjelo u Karlovcu, a što vam neće ostati u posebno dobrom sjećanju?

AUDE: Meni se jako sviđa to što ti je sve nadohvat ruke, a opet je smireno i opušteno. U svom gradu također živim u sličnom okruženju. Što mi se ne sviđa... opet moram ponoviti, žao mi je, ne mogu podnijeti vašu naviku da toliko pušite u barovima! Ali, generalno, mogu reći da se osjećam zaista sretno ovdje.

CLEMENCE: Meni je zapravo ista stvar i ono što mi se najviše sviđa i što mi se ne sviđa. Rekla sam ti za svoju ljubav prema Berlinu, koji je jedan od najvibrantnijih gradova na svijetu, dakle odgovara mi takav način života pa sam u Karlovcu podvojenih osjećaja. Postoje te neke stvari koje su istvoremeno i dobre i loše. Nekad mi se čini da je grad premalen, da je sve blizu, zasmeta me da ne mogu baš svaki dan raditi nešto novo kako mogu u Berlinu, a nekad mi, pak, to baš daje neki spokoj i mir, što je jako lijep osjećaj. Mogu malo biti sama sa sobom. No, sviđa i ne sviđa su zapravo krivi termini... svaki grad, svaka zemlja, svaka kultura, imaju svoje specifičnosti i osobitosti, one su različite, ali nisu ni bolje ni lošije jedna od druge. Samo različite.

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr