NEDJELJOM U PODNE

RAZGOVARAO DARKO LISAC

"Nedjeljom u podne", Ivan Bačić: Iako ne sumnjam u ostanak, prvenstvo bi ipak trebalo poništiti

Jedan od najiskusnijih igrača u današnjoj postavi HRK Karlovca, Ivan Bačić, prošao je kroz sve reprezentativne selekcije Hrvatske, s Karlovcem je, pak, bio u samom vrhu hrvatskog rukometa i igrao europske kupove, a danas je s njim i na trenutno najnižim granama u zadnji 20-ak godina. Ipak, optimizma, ali umjerenog - ima!

Kako provodiš vrijeme pod postroženim mjerama? Radiš li i dalje ili si na prisilnom godišnjem i u karanteni? 

- Radimo normalno, kao i inače, samo uz dodatnu mjeru opreza. Poslodavac je osigurao sve što je potrebno kako bismo bili zaštićeni od eventualne zaraze pa nije bilo razloga da ne nastavimo s poslom. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

A, kakva je situacija doma? Imaš li neke mogućnosti za trening i održavanje kondicije? Postoje li uopće neke klupske upute ili od strane trenera? 

- Radim i vježbam koliko se može. U stalnom smo kontaktu kako s našom glavnom trenericom tako i s kondicijskim trenerom te na tjednoj bazi dobivamo program treniranja. Pokušavam odraditi sve što nam je zadano, jer je to u ovakvoj situaciji i posebno važno. Naravno, ima tu i dosta improvizacije, jer teretane i dvorane nisu otvorene, čak ni vanjske sprave, a nije moguće sve odraditi kod kuće. Dio koji mogu odradim doma, a za ostalo mogu reći da imam sretnu okolnost da u blizini kuće imam povoljnih terena, koji su mi lako i brzo dostupni, a na kojima nema gužve i većeg broja ljudi pa se može odraditi trening bez kršenja bilo kakvih mjera i propisa...

Ove sezone klub je igrao dosta promjenjivo, došao i u nezgodnu situaciju, a upravo pred prekid prvenstva ostvarili ste na domaćem parketu vrlo vrijednu pobjedu protiv Buzeta. Vjeruješ li u ostanak u Prvoj ligi nastavi li se prvenstvo? 

- Da, bilo je svega ove sezone, nije uvijek sve izgledalo blistavo, a onda je došlo do prekida baš kada smo proigrali. Pobjeda protiv Buzeta je stvarno bila jako važna i osjetilo se u ekipi da smo dobili neki zamah i poticaj da damo još više od sebe i nastavimo uspon na ljestvici, ali nažalost uslijedio je prekid prvenstva. Ne znam što će biti dalje i kako će se sve to riješiti, ali ako se prvenstvo i nastavi, vjerujem da ćemo sigurno zadržati prvoligaški status.

Što se toga tiče, odbojkaški i košarkaški savezi su već donijeli odluke o prekidu prvenstva. U odbojci će se računati plasmani ostvareni do tada i proglasit će se prvaci, a u košarci se potpuno prekida prvenstvo. Rukometni savez još čeka s odlukom, što misliš da će se dogoditi i ima li uopće šanse i smisla da se prvenstvo nastavi?

- Iskreno, očekujem da će prvenstvo biti poništeno. Mislim da bi to bilo i najbolje, jer koliko god mi trenirali doma i radili, to ipak nije na razini pravih treninga. Ako se donese odluka o nastavku prvenstva mora se uzeti u obzir da se ono neće moći nastaviti samo tako, preko noći, teško bi se bilo samo tako vratiti u ritam utakmica i izdržati tempo koji bi u tom slučaju sigurno bio i puno intenzivniji nego inače zbog sada već velikih zaostataka. U takvoj situaciji bilo bi teško očekivati i da neće biti ozljeda, možda i teških, kod mnogih igrača, tako da mislim da bi prekid prvenstva ipak bio najbolja odluka. 

Da se sad vratimo malo na početak, kako si uopće počeo s rukometom? Postoji li obiteljska tradicija ili?

- Ne, nema obiteljske tradicije, nitko u obitelji se nikad nije ozbiljnije bavio rukometom. A, ja sam zapravo počeo dosta kasno, ne sa sportom, ali s rukometom da. Prvo sam se oprobavao u drugim sportovima, trenirao sam baseball, košarku, nešto kratko i nogomet, ali nisam se posve pronašao u niti jednom od tih sportova. Onda sam na nagovor prijatelja iz razreda, Tina Petrovića, odlučio krenuti na rukomet i, eto, pronašao sport koji mi je potpuno odgovarao, iako sam zapravo počeo dosta kasno, bio sam već 13-godišnjak.

Iako si, kako kažeš, kasno počeo, u mlađim kategorijama stigao si i do reprezentativnog dresa, a bilo je i lijepih uspjeha s hrvatskim selekcijama...

- Da, nastupao sam za sve reprezentativne selekcije osim seniora i to će sigurno uvijek ostati jako lijepo sjećanje. Osvojili smo mnoge medalje na velikim natjecanjima, ali još i više od toga vrijede prijateljstva koja sam tako stekao i koja i danas nastojimo održavati iako smo u različitim gradovima, zemljama...

Misliš li iz te perspektive da si mogao učiniti i više u karijeri ili si zadovoljan postignutim? 

- I jedno i drugo, zapravo. Ponosan sam na sve što sam napravio, iako sam istovremeno siguran da sam mogao postići i puno više. Nažalost, dogodila mi se jedna teška ozljeda na prvenstvenoj utakmici, nakon koje se nikada više nisam uspio u potpunosti vratiti na onu maksimalnu razinu. U međuvremenu sam se i zaposlio, morao sam početi raditi kako bih mogao normalno živjeti i nisam više mogao posvećivati toliko vremena treninzima i održavanju forme. 

Žališ li?

- Ne, ne žalim, tako je valjda moralo biti. 

Na klupskom planu bio si u klubu i kada je bio u samom vrhu Premijer lige, igrao u europskim kupovima.. kako objašnjavaš trenutnu krizu, pogotovo uzevši u obzir da Karlovac ima jednu od boljih rukometnih škola u Hrvatskoj?

- Ne samo jednu od boljih nego bih se usudio reći i najbolju rukometnu školu u Hrvatskoj! Jako je puno danas uspješnih igrača koji su bili polaznici Rukometne škole Karlovac. Pa ipak, eto, seniorska postava je na niskim granama. Vjerujem da je dio razloga upravo u odlasku tih spomenutih igrača u veće klubove koji su im mogli osigurati financijsku egzistenciju i napredak u seniorskom rukometu, ali mislim i da su danas mladi sve manje zainteresirani za ozbiljno bavljanje sportom i nisu više toliko spremni niti naučeni dati sve od sebe za klub u kojem igraju. 

Misliš li onda da u skorijoj budućnosti ipak možemo ponovno imati klub u Premijer ligi?

- Jako bih volio da sam u krivu, ali u kratkom roku bojim se da ne. Pogotovo nakon ove krize, koja će sigurno ostaviti velikog traga i na našem klubu. 

Planiraš li svoje klince usmjeriti u rukomet? 

- Pa, oni su još premali za ikakav sport, pogotovo timski, Borna ima nepune 4 godine, a Bruno je još bebač, a mogu samo reći da ću ih nastojati potaknuti da se bave sportom. Volio bih da to bude rukomet, ali to će već biti samo njihov odabir, bit ću sretan ako se odluče baviti sportom, a sami će izabrati koji će to sport biti...

Imaš li ti kakvih zanimacija izvan rukometa? Nešto izrazitije naravno, neki poseban hobi ili nešto što ti je baš ozbiljnija preokupacija? 
 
- Nemam neki ozbiljniji hobi, dosta radim, a kad je normalna situacija, imam i treninge svaki dan, vikendom i utakmicu, a imam i obitelj kojoj sam potreban. Jednostavno se ne stignem još nečemu posvetiti da to bude dovoljno kvalitetno, a da pritom ništa od gore navedenog ne trpi. 

Za kraj, rekao mi je jedan tvoj kolega, vjerojatno ćeš znati koji, da imaš samo jedan minus - da si s Banije ali ne priznaješ da si Banijanac! 

- Hahaha, pretpostavljam tko bi to mogao biti!

I što onda fali Baniji? 

- Ma ništa ne fali Baniji! Ali ne izjašnjavam se kao Banijanac, jer se tako ni ne osjećam. Od rođenja sam živio na Rakovcu, a na Baniju sam doselio tek s nekih 12 godina i tamo živio da svoje 19. Već tada sam odselio od roditelja i nastavio život s tadašnjom djevojkom, a današnjom ženom.

Onda si - Rakovčan?

- Pa, Rakovac mi je uvijek ostao u srcu, jer sam tamo ipak upoznao većinu prijatelja, i sportska dvorana je na Rakovcu, tamo sam proveo veći dio svog života. Da, biram Rakovac.

Apsolutno podržavam!

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr
 


Reci što misliš!