NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJNI INTERVJU

"Nedjeljom u podne", Antonio Horvatić: Jedva čekam da opet cijelu noć ne spavam prije neke velike utakmice

Antonio Horvatić jedan je od najistaknutijih u cijelom nizu sjajnih karlovačkih bejzbolaša. Uostalom, iako je priča na kraju nesretno završena, zauvijek će ostati prvi Hrvat s ugovorom s jednom profesionalnom MLB momčadi. Posljednjih godina igrao je u Njemačkoj, a ove godine vratio se u Karlovac, i to ne samo kao igrač...

Kako si izdržao ovaj period? Pandemija te zapravo uhvatila u Njemačkoj?

- Da, taman sam otišao u Stuttgart za koji sam trebao nastupati ove godine, došao sam u grad, u klub, odradili smo dva treninga i stigla je zabrana treniranja, druženja i okupljanja. U prvih mah nisi ni posve svjestan što se događa, što da napraviš… Srećom, još su bile otvorene granice, a u Stuttgartu je bio još jedan naš bejzbolaš, Andrija Tomić iz Splita i nakon nekoliko dana provedenih u izolaciji u Njemačkoj dogovorili smo se da je najbolje da odemo kući dok još možemo. Sjeli smo u auto u 10 navečer i krenuli prema Hrvatskoj bez zaustavljanja. Srećom, preduhitrili smo zatvaranje granica, ali jasno, morali smo 15 dana u samoizolaciju. Kako smo bili skupa to smo i odradili skupa, kod njega u Splitu, nakon čega sam se vratio u Karlovac. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Kako ti je bilo bez treninga? 

- Pa sve to je bilo jedno veliko ubijanje dosade na svaki mogući način. Još uvijek mi je ponekad teško shvatiti da se sve ovo događa, peti mjesec je već odmaknuo, a mi tek lagano počinjemo s treninzima, nema utakmica… imam osjećaj ožujka, kao da smo preskočili dva mjeseca i sada smo na pripremama za početak sezone, javlja se polako ona pozitivna nervoza, svi jedva čekamo da krene liga i da nam srce bude na mjestu.

Kakva su ti iskustva iz Njemačke u kojoj si već igrao dvije godine? Kakve su razlike u tretmanu baseballa, popularnosti, medijskoj popraćenosti? Jel ti žao što si se vratio?

- Nikad mi nije žao vratiti se u Karlovac! Znaš i sam da sam se i u prošle dvije godine "vraćao", tj. dolazio kad god sam mogao. Ali, ako ćemo o baseballu, razlika je jako velika. Bundesliga je profesionalna baseball liga u kojoj igraju profesionalci iz cijelog svijeta. I to kvalitetni igrači, primjerice jedan je igrač iz Munchena otišao u New York Yankeese što dovoljno govori kakva je liga i sigurno je bila čast igrati u njoj i biti standardan. Velika je razlika i u tome što sport održavaju sponzori, klubovi nemaju neku veliku pomoć od gradova, ali ima jako puno sponzora i puno ljudi koji se brinu o klubu volonterski, jednostavno iz ljubavi. Medijski je to nebo i zemlja, u Hrvatskoj je teško u Sportskim novostima pronaći naše rezultate, a tamo su svaki vikend prijenosi utakmica na televiziji, plakati po gradu, ekipe fotografa… sve to diže popularnost sportu. Dio toga bismo mogli napraviti i mi u Hrvatskoj, već bi plakati i malo više vijesti o baseballu sigurno zainteresirali ljude.

Dodir sa MLB, najvećom svjetskom ligom, imao si i sam, nažalost nije bilo sreće na kraju, koliko žališ za time? 

- Eh naravno da ima žaljenja, ali što se može. Bilo je zbilja jako blizu i jednostavno nije bilo sreće, baš kao što kažeš. Dvije godine uzastopno sa nastupao za reprezentaciju Europe i tu su me primijetili američki scouti, na jednom od tih turnira sam bio i MVP i tu se počela razvijati priča, četiri kluba su pokazivala interes i na kraju su najozbiljniji bili Tampa Bay Raysi. Jasno, u baseballu to ne ide tako brzo i izravno, postoji niz razina koje moraš proći, a prva je bila nastup u ligi Dominikanske Republike za tim koji je izravno vezan uz Tampu. Ekipa je prvo složena, ali na kraju je sve ipak propalo, a zatim i puklo. Nisam samo ja bio u toj situaciji, ali jasno da mi je žao. 

Da se vratimo na početak, kako si se uopće našao u baseballu? Preko prijatelja ili zbog blizine terena?

- Haha, pa i jedno i drugo. Živim 100 metara od terena i evo i danas se sjećam tog dana, imao sam šest godina, igrao sam se tamo kod vrtića u Grabriku i moj prijatelj Alen Vukmirović je išao na svoj prvi trening. Sa mnom je bila i mama i pitala me da li bih ja htio probati. Jasno, kao klinac na sve odmah pristaneš i odmah sam se složio, a tako je počela i jedna velika ljubav koju imam prema tom sportu. 

Znači, cijeli život si u baseballu, nisi se oprobavao u drugim sportovima?

- Ma jesam, ali nije to bilo tako ozbiljno. Oprobao sam se u nogometu, rukometu, kickboxingu, odbojci...sve je to meni bilo interesantno i zabavno, ali da sad moram iskreno reći što je prevagnulo kod baseballa, možda su u to doba to bila putovanja. Bilo je jako privlačno imati mogućnost otići negdje van, otići u Ameriku kao kolijevku baseballa, tako da su me putovanja zapravo učvrstila u želji da budem bejzbolaš. 

I evo, nakon pandemije, iako i nije još završena, baseball bi mogao biti prvi klub koji se vraća, pretpostavljam da ne možeš dočekati…

- Ma ne mogu dočekati, to je dobro rečeno. Ova je situacija utjecala na mnoge, a tako je i nama sportašima bilo teško, jednostavno si naviknut na neke stvari i tek sada smo vidjeli koliko ti može nedostajati nešto. Ponekad bih pomislio “ovo nije život” kad pogledam u teren, a ne mogu na njega. Sada se veselim svemu, čak i nervozi prije važnih utakmica kada ne spavam cijelu noć.

Kakva su rezultatska očekivanja? Zapravo bi ove godine momčad trebala biti vrlo jaka, vraća li se naslov u Karlovac? 

- Očekivanja su jako velika. Svi znamo što Karlovac znači u hrvatskom baseballu pa i u europskom, uvijek je tu bilo jako puno odličnih igrača i jakih ekipa, ali usudio bih se reći da još nikada momčad nije bila tako jaka kako će biti ove godine. E sad, vraća li se naslov… mi se nadamo da se vraća, ja bih isto rekao da se vraća, ali malo koristi od pričanja, to ćemo morati pokazati na terenu. Ako mi budemo pravi i ako budemo ozbiljni, uvjeren sam da imamo najbolju i najjaču ekipu i da smo glavni favorit. 

Što se tebe osobno tiče poznat si kao “all-rounder”, odnosno igrač koji se snalazi na svim pozicijama, imaš li ipak neku poziciju koju preferiraš?

- Pa da, to je nekako krenulo još u najmlađim kategorijama, što je u baseballu čest slučaj da bolje igrače stavljaš tamo gdje treba zakrpati neku “rupu”. U to doba sam odskakao u ekipi i već tada sam naučio igrati sve pozicije. I iskreno, to mi i odgovara. Nemam neku najdražu poziciju, ali volim da sam u centru svakog “playa”, da se utakmica vrti oko mene, haha, što mogu, takav sam kakav sam. Odigrat ću sve što trener zatraži, ali najsretniji sam kada sam u “špici” događanja. 

Jedna velika novost je da si upravo ovih dana došao i na čelo Karlovac Baseball Akademije…

- Da, i to me isto jako veseli. Radio sam ove dvije godine u Njemačkoj s klincima i bilo je i zanimljivo i dobro i uspješno, došli smo do finala u jakoj konkurenciji i izgubili tijesno tek u posljednjoj utakmici pa sad u Hrvatskoj planiram otići i korak dalje i s klincima otići do naslova. Mislim da će to dobro funkcionirati, imam volje i ljubavi prema ovom sportu, želim pomoći karlovačkom baseballu da se digne na još veći nivo, sada imam i iskustva i jedva čekam da počne i taj dio rada…

Stigneš li se uopće baviti još nečim uz baseball? 

- Ma ništa posebno, igram igrice i to je to. Sad sam za vrijeme izolacije trčao, vozio bicikl, teško je ovo bilo za nekoga poput mene tko je u zadnjih 10 godina najmanje vremena provodio doma. A sad moraš stalno biti doma. Nadam se da će ovo stvarno sad ići kako se nadamo, da će uskoro krenuti liga i da ćemo se svi skupa vratiti temi crvenih i plavih.

 


Reci što misliš!