Breakdance, kvizovi, motori, Karlovačka plesna reprezentacija, uplakana djeca zbog konjića koji ne radi... (o tom potom!), sve su to stvari koje vezujemo uz Gorana Koprenicu. Kako je preživio i proživio dane izolacije, što nam karlovački plesači spremaju ovog ljeta i još mnogo čemu, otkrio nam je u ovom intervjuu u kojem su maksimalno poštivane sve propisane mjere pa i više od toga pa su pitanja stizala iz Rijeke, a odgovori iz Karlovca.

Kako su plesači proživjeli dane karantene? Jel imaš doma mjesto za vježbanje ili si se ulijenio i dobio 15 kila? 

- Pa s obzirom da je za ples potreban i određeni prostor te da su plesači po prirodi društveni ljudi, nije bilo baš lako. Posebno teško je karantena pala kolegama koji se bave samo plesom i žive od toga. Od državnih potpora za koje se mogu kvalificirati samo određeni, do postepenog popuštanja restrikcija gdje je ples ostavljen za sam kraj. U nekim trenucima bilo je tu veoma nejasnih preporuka i nekoordiniranosti između nacionalnog i lokalnih stožera, tako da su se plesači organizirali na Facebooku, u grupi Plesna Inicijativa Hrvatske, da bi lakše razmijenili informacije i povećali vidljivost plesa koji je definitivno ostao zapostavljen u ovoj krizi.

Sadržaj se nastavlja...

Meni osobno je sve to znatno lakše palo. Ja sam u stalnom radnom odnosu u strojarskoj industriji, te mi egzistencija nije došla u pitanje. Kako smo imali veliku adaptaciju kuće "vježbe" mi nije nedostajalo i mogu reći da nisam u ništa lošijoj formi nego prije izbijanja pandemije. Daleko od toga da mi nije nedostajalo kazalište, probe i ekipa, ali optimist sam i veselim se povratku u dvoranu.

Od kuda zapravo break dance? Kako je počelo? I što te motiviralo? Neki od filmova iz osamdesetih, glazba, netko iz ekipe?

- Bile su to zadnje godine srednje škole, išao sam u Šmrc. Više se ne mogu ni sjetiti detalja, istovremeno su se dva prijatelja iz nevezanih ekipa (škola i kvart) zainteresirali za break dance, i kroz priču zainteresirali i mene. Bio je to taman i novi uzlet hip-hop i R'n'B muzike i sve se nekako poklopilo da i ja odem na taj prvi trening u Dom HV-a. Tamo je Gordan Križaj iz velikogoričkog Megablasta vodio tečajeve za Studio 23, on je dosta brzo prestao dolaziti, ali mi smo zagrizli i krenuli skidati pokrete sa spotova, downloadati QuickTime filmiće koje smo uspjeli naći s interneta, postali samouki breakeri.

Bilo je to doba dial-upa, informacije su znatno teže putovale, ali smo zato mi bili veoma motivirani i krenuli đirati okolo po Hrvatskoj, upoznajući ekipu, učeći pokrete i neprekidno vježbajući. To je jedno vrijeme bio totalni underground, a kako su u plesu pretežno bile cure, i to je bio jedan poticaj za dalje haha.

Priča ste da ste u to vrijeme čak tjerali jadnu dječicu s placa, odnosno oduzimali im struju za konjića za jahanje i uključivali svoju mjuzu i brejkali? 

- Hahaha, ne znam kako si saznao za to, ali priča je dobrim djielom istinita. Kako nam nije bilo dosta trenirati jednom tjedno, aktivno smo tražili neki prostor za treninge. Prostora nije bilo, ali kako je break u svojim korijenima ulični ples, tako smo i mi trenirali doslovno na ulici. Prvo kod Karlovčanke u onom natkrivenom prolazu (bila je i jedna utičnica visila sa stropa), kasnije na "novom placu" u gotovo potpuno zatvorenom prolazu kraj mesnice. Konjić za jahanje bio je kolateralna žrtva, jer da bi plesao moraš imati muziku, a muziku smo puštali preko CD playera kojem je trebala struja. Jedino što tamo nije bilo jadne dječice, ako ne računamo mog prijatelja Svena.

Počeo si u Studiju 23 pa je slijedila Promenada, sad Zorin dom... što je zapravo s Promenadom, postoji li još? Zove li se danas Plesni klub Šetalište dr. Franje Tuđmana?

-  Haha, ne, Promenada klub nije imao veze sa današnjim Šetalištem dr. Franje Tuđmana. Malo nezgrapno odabrano ime, ali navodno je Draškovićeva ulica prema Gazi i vatrogascima nekad također bila Promenada, i tako je taj klub dobio ime. Kuća u kojoj su bile dvorane je još na svome mjestu, vlasnika Igora Beketića još ponekad vidim, ali ne znam da li se tamo odvijaju kakve aktivnosti.

Iz doba Promenade je i sjajan projekt KLC Most Wanted, ima li ideja da se možda nešto takvo ponovno pokrene? 

- Od mnoštva lijepih uspomena na taj period, KLC Most Wanted mi je najdraža. I kad je priča s Promenada klubom završila, nas par entuzijasta je još dvije godine guralo taj projekt, u suradnji s prijateljskim plesnim udrugama. Jedne godine održali smo ga u Edisonu, druge u Sokolskom domu. Nažalost, svake godine bilo je sve teže složiti financijsku konstrukciju eventa, a sve je i koincidiralo sa padom popularnosti breakdancea pa smo projekt zaustavili u devetoj godini postojanja. Mnogim ljudima to su jako draga sjećanja i prisjete ih se putem Facebooka. Ne bi vjerovao koliko je zapravo ekipe dolazilo iz cijele Hrvatske i ovog dijela Europe. Imali smo 350 posjetitelja jedne godine, više od dvije trećine bilo je van Karlovca (i pritom ne mislim na Duga Resu haha).

Tu je isto sigurno bilo zanimljivih priča...

- Svašta se tu izdogađalo, jedne godine imamo bugarskog DJ-a, koji štedi na putnim troškovima i dođe sa starim Fiat Cromom i četvero brejkera. Auto se pokvari, mi radimo mini-servis za vrijeme trajanja natjecanja. U autu ostanu ključevi, pomažemo Bugarima provaliti u auto dok traje ljetni pljusak. Bugarima se svidjelo ovdje, neće doma, traže više love za putne troškove. Kad napokon odu, zovu nas iz Slavonskog Broda da im se auto ponovno pokvario, šaljite novce Western Unionom, pa ponovno iz Beograda... Nikako ih se riješiti. Ima takvih anegdota more, posebno vezanih za Most Wanted i naša putovanja na razna natjecanja i seminare po Europi.

U međuvremenu su mnogi od dečki i cura koji su sudjelovali u organizaciji pronašli druge interese, a u neku ruku presudan je bio odlazak Kristijana Mihalića (Don Kiki), koji je uz mene bio jedini preostali od te "stare garde", tada je postalo jasno da se KLC Most Wanted više neće vratiti. Organizirala ga je lokalna ekipa i to je svojevremeno bilo najjače breakdance natjecanje u Hrvatskoj. Uz to organizirali smo i nekoliko manjih natjecanja, te u suradnji s kazalištem Hit the street, take a break koji je također bio popularan i održao se tri godine uzastopno.

Kako ti se čini da raste ili opada interes klinaca za break dance kroz godine? Sada vodiš break dance skupinu u Zorin domu, koliko je klinaca? Jesi li zadovoljan tom brojkom? Dolazi li ih više ili manje nego prije?

- Popularnost breaka kroz godine raste i pada sinusoidno. Od 80-ih na ovamo, bio je popularan u određenim periodima, a vrhunac na ovim prostorima je bio 2004.-2009. godina, jedno vrijeme je bilo zatišje, da bi mu sad ponovno popularnost rasla. Trenutno, prije prekida uzrokovanog koronom, imao sam 28 klinaca u dvije grupe u Zorin domu. To je prilično veliki broj kakvog nisam imao dosta dugo. Ova zadnja generacija je talentirana. Mogu reći da obećavaju, te bi mogle ostati i "uhvatiti se" i na dulje staze. Starije generacije su sudjelovale u predstavama  Ježeva kućica i Tri praščića, još malo i ove grupe će biti spremne na slično.

Imaš li osobno kakvu plesnu naobrazbu, izvan break dancea? 

- Nikad nisam formalno završio neku plesnu školu. Kako sam krenuo plesati već pred kraj srednje škole, a potrajalo je i nekoliko godina dok nisam razvio interese u plesu van street skupine plesova bilo je prekasno za upis u nešto tipa Škole suvremenog plesa Ane Maletić. Taj nedostatak sam nadoknadio pohađanjem raznih radionica i seminara, pogotovo suvremenog plesa, ali i drugih plesnih izričaja.

Kako je nastala Karlovačka plesna reprezentacija? 

- Karlovačka plesna reprezentacija nastala je kada se moja generacija plesača toliko stanjila da smo se jednostavno morali skupiti "sa svih strana" da bi mogli plesati u nekom projektu...a nije bilo ni projekta u početku. Imao sam neku zamisao što bi htio raditi, skupili su se zainteresirani, sve te ljude sam znao godinama, a neke smo doslovno pokupili s ulice, usput.

Krenuli smo s probama na Maloj sceni Hrvatskog doma, ali tadašnji ravnatelj Zorin doma, izbornik Srećko Šestan, vrlo je brzo nanjušio da tu leži dobra stvar i tako je Zorin dom producirao Mystery, a dalje je već bilo lakše. Dobar dio plesača KPR-a je ponikao u kazalištu, Azra Gorić, Jasna Pribanić i ja smo radili kao vanjski suradnici sa dječjim grupama, Mateo Trezner je u to doba još išao na breakdance u kazalištu, Petar Bijelić je surađivao s kazalištem i prije mene....

Tko je izbornik reprezentacije? Zar nemamo boljeg lijevog beka?  

- Niski smo u obrani, a lijevi bek je uvijek problematično mjesto većine reprezentacija, ali budemo već naturalizirali nekog stranca, stalno smo u lovu na talente.

Nakon Mysteryja koji je bio lakše tematike i Nuspojavusa koji je bio teži i zahtjevniji, što će sklopiti trilogiju? Imate li već nešto u planu?

- Nuspojavus i Mystery su bitno različite predstave, baš kako smo i željeli. Nije baš trilogija, ali već smo isplanirali i treću predstavu, na kojoj smo već krenuli raditi pa nas je prekinuo covid-19. Ova treća će biti različita od prethodne dvije i više multimedijalna. Iako smo se već u Nuspojavusu poigrali sa sjenama i projekcijama, ovdje ćemo ići na zaista novi, high-tech level, i ukomponirat ćemo u predstavu programibilna LED odijela.

Zorin dom je najavio da će od 1. lipnja krenuti otvorena pozornica ispred kazališta, hoće li i KPR imati neki nastup? A brejkeri?

- Prema dogovoru s ravnateljicom Irenom Božičević, KPR bi trebao izvesti Nuspojavus u sklopu te otvorene pozornice, možda i sneak peak tog novog, trećeg, projekta. Evo, imaš ekskluzivu :) Brejkeri će također sudjelovati u programu, a u kojem opsegu, to ćemo vidjeti, jer se program i dalje slaže.

Ljude na Facebooku svakodnevno uveseljavaš zanimljivim i neobičnim informacijama, od kuda ideja za to? Imaš li neku od dosad objavljenih koja ti je posebno draga i zanimljiva? 

- Bilo je to neposredno prije Nove godine, bio sam nešto bolestan i imao tri dana odmora pa sam odlučio posložiti gomilu bookmarka u kojima se više nisam mogao snaći. Umjesto da ih sve obrišem, inspiriran Bruninim ABC Challengeom krenuo sam ih stavljati na statuse.Taman su se donosile novogodišnje odluke, inspirativni statusi, pa sam uskočio na taj vlak.

Vezano uz to, kako si se našao na kvizaškoj sceni i hoće li Lisko ITWD napokon jednom doći do naslova? 

- Puno čitam, i to nevezano za neke žanrove i teme. Jednom sam se sa šarenom ekipom natjecao na Kozi u Papasu, Lisko i ekipa su sjedili stol do nas. I tako u razgovoru NAKON kviza pozovu oni mene da s njima igram ligu u Ziggyu...i eto. S obzirom da smo se naosvajali 2. i 3. mjesta i drvenih medalja, zaista je vrijeme za taj posljednji korak. Nakon prerano preminulog Branka, u ekipi se našao Brgi i sad napokon imamo kapacitet za eksanje pive, jedina stepenica koja nam je nedostajala do trijumfa.

Voziš li još motore? Koja ti je najdalja ruta?

Vozim Hondu Shadow iz '97 godine. Vozim je više na registraciju nego igdje drugdje. Hahahha, šalim se. Ne mogu se pohvaliti da imam iza sebe iron ass, rute koje sam radio s curom po Sloveniji, Bosni i Hrvatskoj su uglavnom do 400-500 km, znaš kakve su žene, pauze za toalet nam oduzmu pola dana :)

U budućnosti, kad uhvatim vremena i skupimo dovoljno love, imamo veliku želju otići preko bare i odraditi Route 66, na čemu drugome nego Harleyu.

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr