NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJNI INTERVJU

"Nedjeljom u podne", Antun Alegro: Karlovac je među vodećima u Europi po količini zelenih površina, ali to trebamo održavati i širiti

Prof. dr. sc. Antun Alegro, redoviti profesor na biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ljubav prema biljkama osjeća od najranijih dana. U razgovoru ćemo se dotaknuti i toga, no krećemo s onim što nam je svima oblikovalo život posljednjih mjeseci - pandemijom.

Kako je bilo raditi online nastavu za studente? Jesu li krenula ocjenjivanja?

- Bilo je zahtjevno, a opet na jedan način i izazovno. Osobno sam pripremio nekih 24 sata audio materijala za studente, koje su mogli skinuti u bilo kojem trenutku i to mi je bila preokupacija u prvim danima karantene, što mi je zasigurno i puno pomoglo u cijeloj toj priči i situaciji.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Znači, nije bilo prilike za uživanje u prirodi za vrijeme "lockdowna"? 

- Nije baš, ali povoljna okolnost, ako je mogu tako nazvati, je to da zapravo u to doba još i nije uobičajen terenski rad. S te strane su mi se stvari dobro poklopile, popuštanje mjera je došlo baš kada je došlo i vrijeme za izlazak na teren.

Da se vratimo studentima, kako je išlo ocjenjivanje? Ili se tek spremaju ispiti?

- Svojim studentima davao sam vrlo opsežne tjedne zadaće i odlučio sam da će prosjek ocjena ih tih zadaća biti i njihova ocjena za ovaj semestar. Sve ovisi od predmeta do predmeta, od fakulteta do fakulteta, no osobno sam stava da nekakvi online ispiti ne bi bili prikladni i da često nisu potpuno pošteni prema studentima, jer previše ovise o brzini snalaženja, što je samo jedan detalj. Uživo, pak, ispita nije moglo biti jer je PMF i službeno zabranio usmene ispite. Pismeni su se mogli održavati uz stroge mjere, no ja ih nisam držao.

Ima li Karlovčana među tvojim studentima? Možda budućih nasljednika karlovačkih biologa i botaničara?

- Pa, uvijek se nađe i pokoji Karlovčanin, ali malo koji nastavi sa znanstvenim radom, pogotovo u Hrvatskoj. To se ne odnosi samo na Karlovčane, nažalost primjećujem iz godine u godinu da sve više studenata odlazi van, mole me da im napišem preporuke, naravno, pišem ih sa zadovoljstvom, ali istovremeno me uhvati tuga zbog svega toga. Nije lako gledati takav odljev mozgova, primjetan u svim područjima, ali kod nas, recimo, ponajviše kod molekularnih biologa.

Što je zapravo razlog? Financijski uvjeti ili nedostatak posla u Hrvatskoj?

- Ima i jednog i drugog. Možda je ključno to što je situacija u Hrvatskoj takva kakva jest, svi se osjećaju pomalo nesigurno i onda bez sustezanja prihvaćaju priliku koja im se ukaže negdje u inozemstvu, iako bi možda ponekad i o tome trebali pomnije razmisliti. 

Misliš da previše žure?

- Sve to ovisi od slučaja do slučaja, meni je žao za svakog kvalitetnog studenta koji odabere život vani, ali istovremeno mi je drago ako uspiju. I mnogi će uspjeti. Neki neće, ali i to je sve dio života. No, kada kažem da trebaju razmisliti mislim na to da neki možda na prvu loptu prihvaćaju uvjete i stipendije koje iz naše perspektive zvuče sjajno, ali stvar se mijenja kada te uvjete staviš u kontekst tamošnjeg standarda. Imam svježi primjer dečka koji je prihvatio ponudu iz Norveške, zaista kada pogledaš "na papiru" izuzetno povoljnu, što bi se reklo "lova do krova", ali završilo je tako da je morao raditi dodatni posao kao konobar kako bi pokrio osnovne životne troškove. Onda, razumljivo, dođe do zaostajanja za kolegama koji su potpuno posvećeni studiju, i na kraju se vratio. Jasno, to je jedan primjer koji govori o tome da je oprez uvijek nužan, daleko od toga da mislim da bi svi trebali ostati. 

Jesi li ti imao kakvih iskušenja po tom pitanju?

- Pa jesam, baš friško. Prije svega, ja sam post-diplomski odradio u Beču, vrlo često sam u Budimpešti, tamošnji Prirodoslovni muzej sam posjetio toliko puta da u šali kažem da sam i peštanski đak... A prije godinu-dvije oslobodilo se mjesto na Katedri botanike u Grazu, dobio sam izravnu sugestiju da se javim, kompletnu natječajnu dokumentaciju i ne mogu reći da nisam bio na velikom iskušenju. No, opet, kod mene je stvar i užeg interesa, svojim istraživanjima sam vezan za naše podneblje, Hrvatsku pa i regiju poznajem izuzetno dobro i to je velika prednost, tamo bih otišao na područje koje mi ipak nije tako dobro poznato. 

Koautor si knjige "Zelenilo u Karlovcu" s Radovanom Radovinovićem, kada je danas pogledaš misliš li da ima mjesta nadopunama i izmjenama? Pripremate li možda drugo izdanje?

- Nismo pričali o drugom izdanju, ali mjesta nadopunama i izmjenama bi itekako bilo. I to je normalno. Ako radiš, ako istražuješ, nalazit ćeš na nove podatke, nova saznanja, teško je očekivati da će neki rad tog tipa ostati zauvijek relevantan u svemu. Uvijek izrone neke nove pojedinosti, npr. pišući tekst za časopis "Kupa" otkrio sam podatak da se upravo ovaj perivoj u kojem sada sjedimo (razgovaramo na promenadi, op.a.) počeo uređivati već 40-ih godina 19. stoljeća, iako je do tada prevladavalo mišljenje da su 60-e godine 19. stoljeća bile svojevrsni početak. 

Kako danas brinemo o zelenilu? U knjizi se spominje i podatak o 37,31 četvornih metara zelenih površina po stanovniku, i to bez Kozjače. Zvuči puno?

- To je jako puno i to svrstava Karlovac u sam europski vrh. Nije sporno da je Karlovac i dalje grad pun zelenila, a nije sporno ni da ima puno prostora da to još poboljšamo i još bolje čuvamo. Svoje zelenilo održavamo, ali trebalo bi ga održavati opreznije, primjerice loša je praksa orezivanja, koje donosi svoje probleme i ponekad nanosi više štete nego koristi. Možemo i trebamo raditi i na novim površinama, prije svega mislim da bi trebalo Novi centar zasaditi drvoredima kako bi bilo moguće gotovo cijeli grad proći kroz - park ili drvored. 

Oko svakog srušenog stabla diže se buka i prigovori. To je s jedne strane dobro, jer govori da su građani emotivno vezani za gradsko zelenilo, ali s druge strane možda je loše da ti prigovori ponekad ne uzimaju u obzir struku...

- Kao i uvijek, prigovori su ponekad opravdani, ponekad su dijelom na mjestu, ponekad su i posve promašeni. 

Možemo po primjer za sve od toga?

- Možemo. Puno je buke bilo oko Draškovićeve, ali stojim iza svojih i tada izrečenih tvrdnji da je rušenje stabala u Draškovićevoj bilo potpuno opravdano. I ne samo to, nego da je i cijeli projekt dobar i da je sve dobro obnovljeno i obavljeno. S druge strane je primjer rušenja jedne od najstarijih platana u Marmontovoj aleji što se nije smjelo dogoditi niti dozvoliti, jer je bila riječ o potpuno zdravom stablu. Svjestan sam da je bilo nekih problema sa stanarima obližnjih kuća, no ponekad se takve stvari trebaju rješavati drugim putem. Marmontova aleja je zaštićeni hortikulturni spomenik, ako živiš u takvoj ulici, to sa sobom nosi i određenu težinu. Dakako, to ne znači da ljude treba prepustiti eventualnim problemima, ali mogu se možda smisliti neke subvencije, Grad može financirati obnovu tih par crijepova koji su možda oštećeni i slično. 

Sad nam još ostaje ono "nešto između"...

- Tu bismo mogli staviti primjer vrba na Foginovom. One nisu trebale biti srušene - još. Vrba općenito nije baš dugovječno stablo, ako je bila i u lošem stanju onda je u načelu rušenje opravdano, ali mislim da u ovom slučaju nije bilo nužno odmah. I tu je problem što mi se čini da ponekad nedostaje planiranja. Trebalo je zasaditi novo drvo, prije rušenja i dati mu vremena da malo izraste prije nego se ukloni ovo. Foginovo je pritom vrlo zahvalno za tako nešto jer ne bi bio nikakav problem i vizura se ne bi mijenjala ako je to drvo i 10 metara dalje. U Karlovcu ima puno starog drveća i bolesnog drveća i razumljivo je da će rušenja uvijek biti, ali moramo se posvetiti planiranju i moramo izbjegavati situacije u kojima nešto ostaje "golo". 

Valja priznati da se drveće uglavnom nadomješta i da se za svako srušeno posadi barem jedno novo, nekad i više...

- Da, ali isto treba paziti što se sadi. Opet ima i pozitivnih i negativnih primjera. Ono što mogu reći je da bi načelo trebalo biti da koliko god je moguće poštujemo ono što je zasadio netko prije. Baš kao i arhitektura, tako i zelenilo ima svoju vrijednost kao baština pa bi bilo dobro posaditi isto drvo koje je srušeno, gdje god je to moguće.

Sjedimo uz krasno uređen šanac na promenadi, malo dalje kod Džafera je jedan posve zapušten. Misliš li da bi sve šančeve trebalo urediti na ovaj način?

- Ne nužno. Urbana divljina ima svoje prednosti, u njoj se razvija biljni i životinjski svijet, s tim da i to mora biti na neki način prezentirano i očuvano. Jasno da urbana divljina ne znači potpuni nered ili smetište. No, može imati svoj šarm.

Koliko misliš da živimo sa svojim parkovima? Šećemo, sjedimo, ali s druge strane nema baš tradicije piknika po parkovima, kakve vidimo u inozemstvu...

- Dobro, to su sad već kulturološke razlike, nismo u tome usamljeni. Sjever i Zapad Europe su tome skloniji, u srednjoj Europi se malo gdje može vidjeti da se baš rade piknici, ljudi su kod nas i u ovom podneblju na neki način i naviknuti na ono "trava - ne gazi!".

Što ti misliš o tome?

- Opet sve ovisi od slučaja do slučaja, a istina je najčešće negdje u sredini. Ako imaš engleski njegovan travnjak onda - ne gazi! Ali, ne vidim baš razlog da mi u Hrvatskoj imamo engleski njegovane travnjake...

Uz sve parkove i zelene površine, Karlovac praktički u gradu ima i šumu. Koliko je Kozjača iskorištena?

- Sigurno ne dovoljno i dijelom tu ulogu ima i moderan način života, ljudi manje šeću, odlaze u prirodu... Mislim da je već naša generacija, ne tako davno, puno više "koristila" Kozjaču. Ima tu i objektivnih razloga, Kozjača je slabo markirana, na tome bi trebalo raditi, vjerujem da ima ljudi koji misle da će se izgubiti ako zađu dublje u nju. Postoje i pomalo zaboravljeni projekti koje bi svakako trebalo ponovno "iskopati" i pozabaviti se njima.

Na što misliš?

- Prije svega na sjajan projekt pejzažne arhitektice Mire Halambek-Wenzler kojim bi obronci Kozjače bili povezani s Novim centrom. Meni osobno je to jedan od najboljih projekata uopće koje sam vidio - kao što znamo nažalost nije ostvaren, a danas se više i ne spominje, ali to ne znači da treba biti potpuno zaboravljen i da ga treba odbaciti kao ideju. Gradska šuma koja polako prerasta u parkove koji nas vode u Novi centar - to je nešto što bi definitivno potvrdilo Karlovac kao jedan od najzelenijih gradova Europe. A, to je epitet na kojem treba raditi, ne samo održavati ono što su nam ostavili u nasljedstvo.

Biljke te privlače od malih nogu, iako smo odrasli skupa u betonskom naselju, jesi li uopće dvojio oko zanimanja?

- Pa i ne. Mislim, imao sam ja tu i tamo neke ideje, ali zaista je botanika uvijek bila na prvom mjestu i nije neko iznenađenje da sam u njoj završio. I više nisam u betonskom naselju, sad živim na Luščiću u kući s okućnicom i vrtom, bavim se time puno i to mi je svakako veselje. Imam zaista rijetko zadovoljstvo da su mi posao i strast - ista stvar.

Evo, tek smo izašli iz karantene, situacija se opet pogoršava, je li ti vrt samoodrživ?

- Haha ne, nikako nije. Imam nešto voća, nešto povrća, ali nisam na tom stupnju samoodrživosti. Dosta sadim i začinsko i ljekovito bilje, što mi je također područje interesa...

Ljekovito? Imaš li kakav lijek za koronu?

- Nažalost, ne!

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr

 


Reci što misliš!