Mladi karlovački slikar Ranko Ajdinović na likovnoj se sceni pojavio pomalo naglo prije osam godina, tada još kao posve samouki slikar. U međuvremenu svoju je fascinaciju likovnom umjetnoću, ne samo slikarstvom već i drugim oblicima izražavanja, od skulptura do umjetničkih instalacija i intervencija u prostoru, produbio vlastitim istraživanjima i promišljanjima, ali i stručno pa je prošle godine diplomirao na smjeru slikarstva na Arthouse College of Visual Arts u Ljubljani.

- Svaki dio priče je bitan, iako ću i danas reći da najviše učiš samim stvaranjem, prepuštanjem stvaranju. No, to ne znači da se treba prepustiti samo tom dijelu, od početka sam puno istraživao, učio, gledao druge, slušao njihove savjete...

Sadržaj se nastavlja...

Kad je zapravo bio taj početak? 

- Prvi početak je, jasno, bio u dječjoj dobi, odmah mi se svidjelo crtanje, slikanje i u tom školskom periodu sam imao također osjećaj da mi to ide, radovi su bili na školskim izložbama, ali ne mogu reći da sam to shvaćao posve ozbiljno. Bilo mi je zabavno crtati, ali ne mogu reći da sam tada već razmišljao o tome koliko jesam ili nisam talentiran. Naravno, i način izražavanja je tada bio sasvim drugačiji.

Znači, nisi u petom osnovne radio apstraktne slike?

- Haha ma nisam, tada nisam ni znaš što je to...

Jesi li u srednjoj imao likovni?

- Nisam, upisao sam srednju Tehničku školu, u kojoj likovnog odgoja nije bilo u satnici i u tom periodu sam potpuno prestao crtati, nisam to radio ni doma, tako da se sve to ipak može i nazvati klasičnim dječjim interesom za crtanje i slikanje, od kojeg često ne bude ništa kasnije u životu. 

Kod tebe je ipak bilo drugačije, kad si se vratio slikarstvu?

- Upisao sam strojarstvo ali ubrzo sam shvatio da to jednostavno nije za mene. Tu su počeli razni poslovi, radio sam stvarno svašta, od prodavanja madraca do osiguranja, ali u svemu tome se dogodio i posao za jednu prodajnu galeriju slika, gdje je prvo krenula fascinacija slikarstvom i drugim autorima. Privukao me sav taj svijet, ta djela, načini izražavanja...

I tada se vraćaš slikarstvu?

- Pa, prvo su to bile razne črčkarije, skice i slično, teško mi je možda i odrediti trenutak u kojem se nešto dogodilo, odnosno kako i zašto se dogodilo, ali mogu i danas prizvati taj stvarno čaroban osjećaj potpunog prepuštanja onom što radiš. Svakako, potrajalo je traženje samog sebe i vlastitog izraza, ali od samog starta sam osjetio istinsku radost i čar tog prepuštanja i mislim da je tu već bilo jasno da će moj život krenuti ovim putem. 

Jesi li bio u kakvim udrugama? Krenuo na likovne kolonije?

- Samo formalno, ne mogu reći da sam bio previše aktivan. Bio sam član Fortuna-Art udruge likovnih umjetnika u Zagrebu, ali to je više bilo članstvo reda radi. A, likovne kolonije... znali su me zvati, ali nekako to nije bio moj doživljaj slikarstva i umjetnosti. Nemam ništa protiv likovnih kolonija, samo sebe ne vidim u tome. Ili, možda bih se vidio kada bi netko organizirao veliku koloniju modernih slikara, apstraktnog slikarstva, to bi bilo nešto drugačije i, vjerujem, zanimljivo i ljudima. 

Kad si prvi puta izašao u javnost s radovima?

- Prva samostalna izložba bila je u Karlovcu, u Galeriji Studentskog centra 2012. godine, riječ je o ciklusu "Promjene" koji je imao i svoju jaku simboliku, jer je pratio i te moje promjene u tom periodu i moje otvaranje slikarstvu. Sjećanja na tu izložbu su mi jako draga i pozitivna, bilo je puno posjetitelja, vladala je lijepa atmosfera, bio je to lijep početak. To je što se tiče samostalnih izložbi, a prije toga je bio pokoji rad na nekim grupnim izložbama u Zagrebu, ali ništa posebno.

Gdje si sve izlagao samostalno?

- Zagreb, Karlovac, Rijeka, Zadar... u Zadru je bila zapravo moja zadnja samostalna izložba.

Naravno, zasad zadnja! 

- Haha da naravno, evo mogu onda i reći da dosta ozbiljno u posljednje vrijeme radim na novom ciklusu koji se bavi unutarnjim pejsažima, što će vjerojatno biti i naziv ciklusa. Riječ je o pejsažima iz mašte, ali i pejsažima koji me okružuju, ali kroz svoju unutarnju pojavu. 

Pa, kako živiš u Marmontovoj aleji to nisu neki uzbudljivi pejsaži trenutno!

- Uf, istina, ali izdržat ćemo nekako haha. No, možemo i aktivno raditi na svojem okolišu, sad kada si to spomenuo mogu reći da iz dana u dan maštam o jednom lijepom muralu na kući pored stana u kojem živim. Naime, trenutno mi pogled na aleju stvarno nije baš posebno upečatljiv, a uz to bočni pogled je na - kuću. I to na dosta dotrajali i oštećeni zid. Sve sam više okupiran idejom da ga oplemenim nekim muralom, jasno ako će na to pristati vlasnik. 

Radio si već na muralima? Pratiš ovu trenutnu "poplavu" murala u gradu?

- Radio sam i pratim sve što se sada događa i jako me to veseli. Ono što je najpozitivnije u cijeloj priči je da su ljudi počeli doživljavati murale kao nešto dobrodošlo i, možda još važnije, svakodnevno, javljaju se i pitaju može li se kod njih nešto naslikati, prigrlili su ih i to je sad po meni odličan prvi korak za još veću i dublju priču. Leni i Juras odlično rade i taj ciklus murala sa slavnim osobama je izuzetno vrijedan i treba ga nastaviti, ali ne treba na njemu stati, ima mjesta i za neke apstraktnije murale, za neka nova imena, kako lokalna, tako i neke umjetnike iz Zagreba, Rijeke, možda jednom i iz inozemstva. Zaista možemo biti grad murala, zašto ne? Što se mene tiče, da, baš smo Leni i ja radili neke murale zajedno na Rakovcu, riječ je o radovima u ulici Isidora Kršnjavog, rado ću sudjelovati i u nekim drugim projektima.

I inače si radio u javnim prostorima?

- Pa je, najčešće i najviše u suradnji s udrugom KA-Matrix, Denis Mikšić me prvi pozvao jednom da napravim neku instalaciju u prostoru i svidjelo mi se to kao koncept, mislim da je prvi bio "Čovjek-svjetionik" na spomeniku na promenadi, kasnije je bilo radova na Starom placu, na mjestu današnjeg paviljona je bila "kocka" koja je bila dosta popularna, išla je i na malu turneju čak Hrvatskom...

Jel još "živa", gdje se nalazi?

- Kocka je u AKC Medika i baš su je propisno preuredili haha, ali nije to problem, naprotiv, kad je bila i izložena, uz samu svoju interaktivnu prirodu bila je i poziv svima da po njoj pišu, ostavljaju poruke, interveniraju... 

Slikarstvo ti je danas, praktički, i zanimanje, može li se živjeti od toga?

- Može. Lagao bih kada bih rekao da ne može. Lagao bih i kada bih rekao da možeš biti nekakav bogataš, ali za jedan normalan život imam. Jasno, sve to ide uz puno odricanja, truda i ulaganja, ne samo u slikarstvo kao takvo, nego u promociju, kontakte, vidljivost... Normalno, neizostavno je da imaš talent. I svakom tko će se naći u toj situaciji i imati takve ambicije i želje mora biti jasno da je to dug i postepen put, nikome ne bih preporučio da jednostavno odluči da će on probati živjeti od slikarstva i pusti sve ostalo. Ne, do toga treba doći polako.

Kako zapravo slikaš, i koliko? Sada kada ti je to i "posao", čekaš li uvijek inspiraciju ili se prisiliš da radiš i ako je trenutačno nema?

- Da, to je uvijek zeznuta stvar u tome, najlakše bi bilo reći da baš uvijek imam inspiraciju pa je problem riješen, ali jasno da nije baš tako. No, ne mogu se baš požaliti da se često događa da mi se nikako ne radi. Tu je i taj sukob, srećom ne buran i bolan, između jednog dijela mene koji je svjestan da mora ispuniti neke norme i onog dijela koji želi i zahtijeva potpunu slobodu. Zasad ih uspješno mirim.

I koja je norma?

- Nema stroge norme ipak, a i broj slika koje nastanu ovisi od perioda do perioda, ali recimo desetak mjesečno je neki minimum koji nastojim ispuniti, jasno, tu govorim o većim formatima.

A, ovaj drugi dio, promocija? Što je zapravo najučinkovitije?

- Teško je reći da li je nešto važnije od nečeg drugog. Mogu reći da se pokazalo da je dobra i ozbiljna web stranica (pogledajte na LINKU) svakako osnovna stvar, ali u današnje vrijeme važno je biti na svim društvenim mrežama od Facebooka do Instagrama, a uvijek su bitni i privatni kontakti. Jednom kada krene ide lakše, stižu i preporuke, internet nas povezuje s cijelim svijetom, tako da se moji radovi danas nalaze u privatnim kolekcijama u Parizu, New Yorku, Washingtonu, na Havajima, Kreti, u Veroni, Amsterdamu...

Kupuješ li i sam slike? Što ti je doma po zidovima, tvoji radovi ili od kolega slikara?

- Kupujem, rado kupujem ono što mi se sviđa, a na zidovima ima svega, nešto mojih radova, nešto od drugih. Jasno, kada je riječ o poznanicima i prijateljima, ili, pak, o uzajamnom poštovanju prema nečijem radu, dogodi se i razmjena, ja nekom poklonim svoju sliku, on meni uzvrati svojom...

Ideš na izložbe? Kako ti se čini hrvatska likovna scena?

- Idem, često idem, i mogu reći da sam zadovoljan situacijom. U Zagrebu je likovna scena iznenađujuće aktivna i plodna uzevši u obzir koliko se potiče, odnosno ne potiče. Ima puno toga zanimljivog. U Karlovcu također ima stvari na koje možemo biti ponosni, jako je zanimljivo i vrijedno sve što radi Platforma F12, zatim projekti KA-Matrixa pa i na ovoj nekoj institucionalnoj razini je bilo dobrih izložbi.

Surađivao si i sa F12 i s KA-Matrixom, je li u planu možda i neki novi projekt?

- Ako me pozovu, tu sam, suradnja je uvijek bila dobra i kvalitetna i rado ću se uvijek odazvati!

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr

foto: Višnja Rešić