Dalibora Jurasa možda ste sreli na njegovom radnom mjestu, ali zapravo je bolje da niste. Naime, već 23 godine radi na odjelu intenzivne njege u Općoj bolnici Karlovac. S druge strane, njegove ste likovne radove sasvim sigurno vidjeli, čak i ako niste neki poznavatelj pa ni obožavatelj likovne umjetnost. Možda niste znali da su njegovi, no vidjeli ih jeste, jer nalaze se na brojnim javnim prostorima u gradu. Nije ni čudo, jer na pitanje kada se zapravo počeo ozbiljnije baviti slikarstvom, ni sam nema odgovora...

- Ma zapravo oduvijek crtam. Stvarno mi je teško reći da je počelo u određenom trenutku, jer crtam od najmanjih ruku. Najstariji crteži koje imam u mapi su crteži životinja, dalje ima svačega, pravi đumbus, od vježbi crtanja, slobodnih skica, pa do poplave eksperimentalnih  radova..

Sadržaj se nastavlja...

Postoji li onda i neka obiteljska tradicija?

- Pa ne, nije se nitko u obitelji bavio umjetnošću, ne mogu reći da me netko "gurao" u slikarstvo, ali zaista sam oduvijek njime okupiran. Od djetinjstva volim stripove, možda bi se u tome mogla pronaći neka poveznica.

Ipak, isprva si se školovao u medicini, gdje i danas radiš, pretpostavljam da ti je u ovim vremenima slikarstvo i dodatni odušak?

- Da, završio sam Medicinsku školu i vrlo brzo nakon toga počeo sam raditi na "intenzivnoj" u Općoj bolnici Karlovac i još uvijek radim tamo. uz posao upisao sam  Akademiju primjenjenih umjetnosti u Rijeci, na kojoj sam i magistrirao, smjer slikarstvo. Normalno da je slikarstvo ili neka druga aktivnost gdje se traži koncentracija vrsta otklona od svakodnevnice.

No, i dalje radiš u bolnici?

- Da, i dalje radim u bolnici, od same umjetnosti se ovdje teško može preživjeti, mada nikad se ne zna šta budućnost nosi.  Vlasnik sam obrta za oslikavanje "Duga" gdje ispunjavam različite ideje i preko kog sam oslikao hrpu zidova i naučio puno o slikarskim tehnikama i tehnologiji zidnog slikarstva. To iskustvo volim prenositi na mlade pa sam u dogovoru sa udrugom Carpe Diem da osnujemo sekciju Street  art club Karlovac, ali korona nas je i u tome malo omela i zaustavila, nadam se da će uskoro i to biti ostvareno. 

Sklon si eksperimentalnom slikarstvu i općenito umjetnosti, što te tome privuklo?

- Zapravo bih rekao da je to trenutačna preokupacija, možda i ostane tako, ali nikada se nisam ograničavao, mijenjao sam stilove i interese, prolazio faze. Radim ono što me trenutno zanima, ne mogu reći da imam neki strogo postavljeni cilj. Prvi koraci vezani uz eksperimentalno slikarstvo  su  bili  osnivanje Radikalne frakcije eksperimentalnog crtanja, skupine koju sam u Rijeci pokrenuo s kolegom kiparom i prijateljem Leom Frišićem iz Varaždina. U prostorijama akademije sklepali smo  laboratorij. Leo je kipar, ali se jako dobro kuži  u zvuk i tu smo počeli eksperimentirati s kimatikom (znanstvena disciplina koja proučava utjecaj vibracija i stojnih valova na formiranje materije, op.a.). Imali smo ploču, ispod koje bi stavili zvučnik, a na nju materijal - piljevinu, vodu, pijesak... puštali bi razne frekvencije, a  taj materijal je počeo stvarati vizualno atraktivne forme. To smo fotografirali, snimili te producirali eksperimentalni film...  sve to bilo je zaista fascinantno i jako me privuklo, tako da se i danas volim baviti sličnim istraživanjima, stvaranjem slika pomoću  zvuka, gravitacije, magnetizma, njihala, centrifugalne sile i sl.

Radikalna frakcija eksperimentalnog crtanja organizirala je prije tjedan dana i zanimljivu kreativnu utrku...

- Da... U suradnji sa udrugom Ka-Matrix organizirali smo Grand Prix Experimental Art Challenge u Urbanom parku i oko Hrvatskog doma. Ideje su zapravo bile i puno veće, ali cijela situacija s pandemijom koronavirusa je utjecala da sve napravimo ipak u nešto manjem obimu, ali svejedno je bilo zgodno i vjerujem da je to samo dobar početak, da će sljedećeg ljeta ili jeseni to biti i veći projekt. Art Challenge je svojevrsni poligon na kojem natjecatelji rješavaju zadatke koji su povezani s umjetnošću, mislim da su se svi dobro zabavili, što nam je u jednu ruku i uvijek cilj, uz samo istraživanje i stvaranje. Kreativnost i igra važni su za mentalno zdravlje koje nam je svima u zadnje vrijeme na iskušenju.

Što ste još radili?

- Svašta, ha,ha. Htjeli smo napraviti stroj za crtanje spirala. Na elektromotor smo zaljepili kvadratnu ploču. Ideja je bila vući s kistom liniju po papiru od središta prema kraju kako bi se dobila savršena spirala. To smo i uspjeli kada se ekektromotor okretao sporo, ali kad se on ubrzao shvatili smo da centrifugalna sila tjera kapljice boje od centra  i nastaju zanimljive slike. Tako je nastao spiralograf - stroj za crtanje s kojim smo rado viđeni pogotovo među djecom. Bilo je još zanimljivih projekata, slike nastale kapanjem tuša sa različitih visina, povezivanje markera na vrbe, koje smo onda pustili da crtaju po papirima u vjetrovitom danu, gađanje balonima punim boje, izrada slika pomoću željezne piljevine i magneta. Kod eksperimentalnog crtanja je zanimljivo to što je rezultat neizvjestan, pa se ponekad dogodi da ostaneš zaista oduševljen rezultatima, a nekad, moram priznati, ispadne i skroz bezveze. Mnogi naši radovi su interaktivni, zahtijevaju aktivno sudjelovanje publike.

- Ipak, nisi orijentiran samo na eksperimentalnu umjetnost, sudjeluješ i u jako popularnoj i Karlovčanima dragoj priči s muralima...

- Da, prvi mural je nastao još 2007. godine u zgradi nasuprot Kauflanda, "San djevojčice" o vili i vilenjacima koji se i danas dobro drži. Radio sam po školama, vrtićima, a oslikavao sam i zidove dječjeg odjela u Općoj bolnici Karlovac. U Rijeci sam autor murala "Grad koji teče" u kojem su motivi poznatih riječkih zgrada pretvoreni u bijele siluete koje plove. Ono što je fora je da sam na bijele površine nanio UV boju koja se ne vidi po danu, ali po noći ako se osvijetle UV baterijom one se pojavljuju pred promatračem, npr. na silueti crkve sv. Vida nalazi se sveti Vid. U ovoj novoj fazi novocentarskih murala autor sam Dragojle Jarnević, Braće Seljan te "Djevojke s ružom" u okviru murala Vjekoslavu Karasu koji je radio kolega i prijatelj Leonard Lesić.

Kad si spomenuo da je netaknut mural kod Kauflanda, Karlovčani su zaista za pohvaliti po tom pitanju, stvarno su jako dobro primili murale i ne šara se po njima?

- Plus je, svakako, što se ne šaraju gluposti po muralima, ali iz drugog kuta možemo reći da smo još uvijek "djevičanska" sredina po pitanju murala, U većim gradovima sudbina murala i umjetničkih grafita je da su izloženi precrtavanju. Ne bi me smetalo da se pojavi umjetnik koji će  preko mog rada stvoriti nešto novo, no u Karlovcu to još nije potrebno, ima dovoljno zidova za nove murale.

Rekao si da nisi imao obiteljsku tradiciju, no sada imaš 20-mjesečnu kćer, je li ona već krenula tatinim stopama?

- Haha pa da znaš da je! Voli šarati bojicama i vodenima po papirima a i po zidovima. Imam čak i uramljen jedan njen rad, naravno opet je riječ o eksperimentiranju. Jednu večer smo ostali sami, mama je imala druženje vani i u dva tanjura stavio sam plavu i žutu boju. ideja je bila da umočim njena stopala u boju i ona se prošeta po papiru pa ostanu mala stopala koja hodaju ali ona je počela mlatarati sa nogicama, a boja prskati posvuda pa je nastao pravi kaos, ali ispala je zanimljiva slika koju sam uramio te je bila izložena  u sklopu radionice eksperimentalnog crtanja u knjižnici za mlade, tako da je evo, počela puno prije od mene, već sa 7 mjeseci ima izložen rad!

(evo ga i na KAportalu!):

Kada si ti imao prvu izložbu? I spremaš li nešto novo?

- Uh, sad bih te lagao kada bih rekao kada je to bilo... uglavnom, prva izložba je bila u Cohibi, a bilo je to stvarno davno, rekao bih da sam imao negdje oko 25 godina, dakle to je bilo još u prošlom stoljeću haha. To su bili magični kvadrati, geometrijske apstrakcije izvedene pomoću brojeva  kojima se još uvijek bavim. 2018. Ista ta tema ali u višoj produkciji, izložena je u galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu. 
A, da spremam nešto novo što se tiče baš izložbi... pa i ne baš. Moj, recimo, problem je bio što nikad nisam bio sklon pretjerano produciranju, više sam za istraživanje, pun sam prototipa, imam puno ideja pa kad napravim nešto, makar to izgledalo sjajno okrenem se nečem drugom. Možda bi bilo pametnije napraviti seriju od  20 radova, neki ciklus pa to izložiti, dati u prodaju... no, mene puno više privlači istraživanje, stalno istražujem nešto novo, pa ne stignem puno što se tiče izložbi, umjetničkih proizvoda, marketinga... ideja imam puno,bilježim ih na papir i  veselim se zimi kada ću imati malo više vremena za posvetiti se nekima od njih, iako da budem iskren, da sad dobijem tri godine slobodno i dalje ih ne bih sve iscrpio. 

Radiš li svaki dan? Kakav ti je prostor, jel imaš neki svoj atelje ili radiš doma?

- Radim nešto svaki dan, bez obzira i ako je naporan dan na poslu i malo vremena uvijek se potrudim našto napraviti... A prostor... prostor je nažalost boljka, ne samo moja, već i mnogih umjetnika u gradu. Radim u sobici 3 sa 3, to stvarno nisu uvjeti koji su dostatni, ali snalazim se nekako. Puno je neiskorištenog gradskog prostora i tu mogu dati sjajan primjer Rijeke koja je iznajmila te prostore po zaista niskim mjesečnim ratama umjetnicima. U Karlovcu ima puno kvalitetnih umjetnika i nadam se da bi se moglo napraviti nešto slično.

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.net.hr