Marija Ratković Vidaković, Karlovčanima dobro poznata kao filmska djelatnica i umjetnica, a ponajviše kao začetnica Riječnog kina (koje joj je, zapravo, bilo diplomski rad) i jedna od pokretačica Four River Film Festivala, već nekoliko godina živi u švedskom gradiću Ludvika, gdje je sa suprugom i sinom (a odnedavno i drugim djetetom) pronašla mir i život bez stresa. Vrijedi to čak i za ova luda i teška pandemijska vremena, s kojima počinjemo razgovor...

Kako su nam svima sada više ili manje životi obilježeni koronom, kakva je sada situacija u Švedskoj? Cijeli svijet piše o švedskom pristupu, kako ti na to gledaš s lica mjesta? 

Sadržaj se nastavlja...

- Nema danas intervjua, telefonskog poziva, kratke izmjene poruka bez korone, hm... Što se brojki tiče, situacija je više-manje slična Hrvatskoj, no što se mentalnog stanja tiče i općenito, svakodnevnog života, mislim da je ovdje lakše. Nema tolike psihoze. Ljudi pokušavaju živjeti koliko-toliko normalno, pogotovo oni koji imaju djecu ili rade s djecom, pridržavajući se pritom mjera, pardon preporuka. Jer, ovdje je naglasak na vlastitoj odgovornosti i vlastitoj svijesti brige o sebi i drugima. Zapravo mislim da sve najbolje sumira izjava švedskog premijera u drugoj polovici studenog kad su uvedene strože preporuke, ali opet ne toliko stroge u komparaciji s ostatkom Europe. Na press konferenciji netko je premijeru prigovorio zbog toga, u smislu zašto propisane preporuke nisu još strože, na što je on odgovorio: „Zdrav razum ne možete propisati“. Uglavnom, nije lako, ali država/sustav koliko-toliko normalno funkcionira. Rodila sam prije mjesec dana, pa o funkcioniranju zdravstvenog sustava govorim sad iz prve ruke. Ne vjerujem da ovo pišem, ali jedno od najljepših iskustava u životu.

Koliko tebe eventualno u svakodnevnom životu ometaju preporučena ograničenja?

- Izuzev smanjena socijalnih kontakata i druženja u zatvorenim prostorima, ograničenja i ne utječu baš na mene i moju obitelj: sin normalno ide u školu, na plivanje, na dramsku, muž ide u ured (vezan je za proizvodnju)... Ok, od prošlog tjedna je nastava u srednjim školama online do Božića, pa bi to sigurno utjecalo na mene (s obzirom da radim u srednjoj školi) da nisam na porodiljnom, ali ne u nekom velikom smislu jer grupe s kojima radim su male, pa npr. kolegica koja me mijenja i dalje praktični dio nastave (snimanje/fotografiranje i montaža) s učenicima ima u školi.

Sada si na porodiljnom, no kako si se inače "pronašla" u školi? Misliš li da je to dugoročno radno mjesto?

- Da, na porodiljnom sam, ali volim svoj posao u školi i planiram ostati u toj profesiji. Trenutačno i polažem pedagoške predmete, pa je plan da do lipnja dobijem profesorsku licencu za film, fotografiju i medije, koju onda kasnije mogu nadograđivati i drugim predmetima. Inače, moja škola (ima 3000 učenika, pišem reda veličine radi) je i srednja škola (13 različitih programa, od opće gimnazije do obrtničkog smjera za stolare), i ustanova za obrazovanje odraslih (npr. dok sam učila švedski jezik i sama sam bila učenica u vlastitoj školi) i umjetnička škola (švedska inačica glazbene škole ali uz dodatak plesa, kazališta i filma) i ustanova za obrazovanje srednjoškolaca i odraslih s posebnim potrebama, nudi različite tečajeve za poduzeća, vodi i tzv. ”vrtić za pse” (koji služi kao praksa i zaposlenje za gore spomenute odrasle s posebnim potrebama) itd. Dakle, stvarno puno toga...

Što ti točno radiš?

- Ja predajem film i medije gimnazijalcima u okviru umjetničke i opće gimnazije, te vodim filmske tečajeve za osnovnoškolce u okviru umjetničke škole. To je pola radnog vremena, dok mi druga polovica ”otpada” na vođenja odnosa s javnošću škole (web stranica, socijalne mreže, komunikacija s lokalnim medijima, marketing…). Uglavnom, sviđa mi se ta dinamična kombinacija, kako predavanja, tako i PR-a koji mi je i kroz event-menadžment kojim sam se bavila u Hrvatskoj, uvijek bio blizak.

Jesi li se posvetila obiteljskom i poslovnom životu u potpunosti ili te još kopka i umjetnički izričaj? Smišljaš li neki "švedski" dokumentarac?

- Ma mogu ja otići i na Mars, ali i dalje ću živjeti u 555. brzini i raditi 100 stvari odjednom. Glavna razlika s obzirom na Hrvatsku je da si ovdje sama stvaram stres (npr. samo moj je izbor vratiti se na posao nakon 2 mjeseca porodiljnog ili paralelno studirati uz posao), a ne okolina i sustav oko mene. Odnosno, sama određujem svoj tempo i guram koliko mogu podnijeti. Tako da nema potpune posvećenosti jednome, već je multitasking: obitelj, prijatelji, posao, rad na sebi, a film je uvijek prisutan. Trenutačno kroz rad s učenicima, koji me, moram priznati, puno više ispunjava od klasične filmske industrije koja je svuda ista u svojoj osnovi, bili mi u Hrvatskoj ili u Švedskoj. No da, kad tad doći će na red i ”švedski” dokumentarac. Jer to je način izražavanja u kojem se i sama najviše nalazim.

"IKEA for YU" je obišao mnoge svjetske festivale, kako si zadovoljna prijemom od strane publike i kritičara? 

Zadovoljna sam, stvarno jesam. To je tip filma koji ti se ili svidi ili ne svidi, ili se možeš poistovjetiti s njime i razumjeti ili ne. Najčešće nema sredine. A kada sam vidjela da je film shvatila i publika u Bangladešu koja ima puno većih životnih problema od onih koje ja spominjem u filmu, onda sam znala da i sama mogu biti zadovoljna. Meni osobno je taj film bio i dio rada na meni samoj i često kažem da pitanje da li bih završila u Švedskojj da nije bilo njega.

Da se vratimo na sami početak, koji ti je prvi dodir s filmom? I jesi li tada odmah osjetila da bi to mogao biti važan dio tvog života?

- Prvi dodir s filmom? Profesor Jelić (i dan danas ga tako zovem) i njegovo predstavljanje tadašnje Videodružine na satu hrvatskog na početku prvog razreda Gimnazije (jesen 2000.). Tad nisam imala pojma da će film biti važan dio mog života. Mislim da sam to počela naslućivati na zimskim praznicima nekoliko mjeseci kasnije kad smo kao članovi Videodružine sudjelovali (posjetili smo set) na snimanju filma ”Ante se vraća kući” Ognjena Sviličića gdje je snimatelj bio dragi Vedran Šamanović. Kad sam njega vidjela na kranu s kamerom sve mi je to izgledalo svemirski i još uvijek nisam mogla povezati kako se to što se snimi može kasnije ”skombinirati” (smontirati) u film. Ali me privlačilo. Baš je. Par mjeseci kasnije, u ljeto 2001., Jelić nas je odveo na Školu medijske kulture u Trakošćan u organizaciji Hrvatskog filmskog saveza. Bila sam polaznica radionice montaže. I zapravo nakon tih 10 dana sam znala da ću se ovako ili onako na kraju u životu baviti filmom.

Začetnica si i Riječnog kina, pratiš li kako se razvija? 

Pratim, pratim. U dobrim je Ksenijim rukama, naravno i ostatka ekipe, i zapravo nema ničega ljepšeg od toga kad vidiš da ono što si stvorio i dalje živi i kad ti odeš. U ovom ili onom obliku. Znači da su temelji dobri. Isto vrijedi i za Four River. To su dva projekta koja su me zapravo naučila većini stvari u kontekstu filmske profesije, ali i puno puno šire.

Jesi li i inače u kontaktu s ekipom iz Kinokluba?

Naravno, jednom kinoklubaš, uvijek kinoklubaš. Kinoklub je obitelj. S obzirom da je Ksenija (uz moju mamu) rekorder po dolascima kod mene u Ludviku i s obzirom da je već ostvarena suradnja između Kinokluba i moje škole, ne gine nam jednog dana i švedska podružnica Kinokluba Karlovac.

Kakva je "filmska" i kino situacija u Švedskoj? Znamo žalosnu situaciju u Karlovcu već petnaestak godina, ali i cijela Hrvatska poprilično se bori s očuvanjem i obnavljanjem kinematografije, sada je na sve došao i koronavirus, kako je u Švedskoj? Primjerice, ima li Ludvika kino, kako je posjećeno...?

- Situacija nije ni ovdje bajna, ali je bolja nego u Hrvatskoj. Ludvika, grad od 15.000 stanovnika (općina 26.000) ima kino s dvije dvorane, od 100 i 400 mjesta. Vlasnik je privatnik koji ima dvorane sličnog tipa u pet manjih gradova u Švedskoj. Dobija potporu i od regionalnog filmskog fonda, ali mahom se sam financira. Ono što je zanimljivo da eto ne odustaje od kino predstava niti u jednoj od pet lokacija ni sada kad je ograničenje na 8 ljudi, zbog korone. Veliki je filmofil (zajedno smo radili na jednom projektu pa mogu reći da ga poznajem) i smatra da je ”pravi” film jedino moguće gledati na kino platnu. Dok je recimo Filmstaden (švedski pandan Cinestaru) zatvorio kina odmah po ograničenju na 8 ljudi.

Jesi li razmišljala o tome da i u Ludviki pokreneš neki sličan projekt kao Riječno kino? Odnosno tamo bi to valjda bilo jezersko kino?

- Da, jezersko, jer Ludvika kao općina ima 365 jezera (slogan kaže, po jedno za svaki dan u godini). Ma imam već nekoliko ideja u glavi, pa ćemo vidjeti. Ludvika i okolica stvarno imaju predivnu prirodu i to treba iskoristiti.

Već sam zaustio da te pitam što su prednosti Švedske, ali to je prejednostavno pitanje... zato ću te pitati da pronađeš neku prednost Hrvatske i Karlovca?

- Kratko i jasno, hrana i vrijeme. Hrana i vrijeme su bolji u Hrvatskoj/Karlovcu. Iako smo problem hrane u zadnje vrijeme riješili s obzirom da smo se povezali s lokalnim proizvođačima pa npr. meso, jaja, krumpir i povrće (kad ga ima, a nema ga baš često) nabavljamo skoro pa ”domaće”. Ali vrijeme... Ako mi nešto fali, onda je to proljeće u Karlovcu. Švedsko ljeto je lijepo, ugodno, za mene koja ne volim vrućine idealno, zime su najčešće predivno bijele kao zime mog karlovačkog djetinjstva, jesen raznobojna mada s previše kiše i malo pretamna u drugom dijelu, ali nema onog karlovačkog proljeća. Onih mirisa i boja prirode koja se budi. Karlovačkih jorgovana, zelenih parkova, šušura u promenadi... Ovdje iz zime skoro da skočimo direktno u ljeto. Sjećam se, naše prve godine je razmak između posljednjeg snijega (20.4.) i prvog kupanja u jezeru (12.5.) bio ravno tri tjedna.

Sretni ste i smireni i pronašli ste se u Švedskoj kao obitelj, vrijedi li to i baš za Ludviku, ostajete li u njoj?

- Mislim da da. I moram reći da me Ludvika dosta podsjeća na Karlovac (pogotovo Karlovac prije rata): mala sredina gdje ljudi brinu jedni o drugima, predivna priroda, sporiji tempo… Tako da se nimalo ne čudim da smo završili tu gdje jesmo, jer kad gledam Mikulu koji sad ima sedam godina i kad vidm kako neopterećeno djetinjstvo ima, kuća nam je kao kolodvor, djeca iz susjedstva samo dolaze i odlaze, često niti ne znam koga ću imati na ručku ili večeri, vraćam se u svoje djetinjstvo, u svoje ”dvorište” između Miloševog nebodera i nekadašnjeg vrtića ”Korana” i baš mi je lijepo.

Razgovarao: Darko Lisac

Naslovna fotografija: Igor Vidaković