Sanju Grašu mnogi su upoznali kao djelatnicu Knjižnice za mlade, a sada je možete upoznati i kao spisateljicu, autoricu slikovnice "Saškine čokoladne pustolovine", a time i kao veliku ljubiteljicu životinja. Uvijek nasmijana i dobro raspoložena, tu svoju karakternu crtu odmah objašnjava datumom rođenja:

- Rođena sam 1. travnja, što mi je, mislim, odredilo unaprijed ovaj moj pomalo pretjerano optimistični karakter. Nitko rođen na "prvi april" ne može biti pretjerano ozbiljan. Čak i kada je moj tata obavijestio djeda i baku da su dobili prvu unuku, mislili su da ih zeza. 

Sadržaj se nastavlja...

Pred čitateljima je tvoja prva slikovnica, što u njoj čeka klince i kako si se odlučila za pisanje na tu temu? 

- „Saškine čokoladne pustolovine” su priča o pasovima i njihovim zauvijek ljudovima i govori o tome kako je Saša, ostavljena na blatnom puteljku, prešla od utočišta do privremenog smještaja i kako je došla do mene, ali i o tome kako je njezin prijatelj Darko, maleni žuti pasov (znaš Darka, tvoje počasno „kumče” i imenjak!), našao svoj zauvijek dom. Zvuči pomalo depresivno, ali priče ostavljenih pasa i jesu vrlo često jako tužne. Pokušala sam ipak prikazati tu situaciju na duhovit i nježan način i nadam se da sam uspjela u tome. Zapravo je cijela slikovnica ispala jako slatka i optimistična! Smeđe-narančasto-zelena, pomalo retro i simpatične ilustracije i dvostruki sretan završetak, s dva pasova koja su pronašla svoje zauvijek ljudove. I gotovo se sve opisano u priči dogodilo i u stvarnosti. O nekim sam stvarima samo nagađala, o nekima mi je ispričala Iva, a neke smo proživjeli svi zajedno. 

Je li veća motivacija bila ljubav prema pisanju ili ljubav prema psima?

- Uvijek sam voljela pisati i, iako znam biti dosta pričljiva, puno mi je lakše složiti misli i ideje na papiru. Svi znaju koliko, možda i „malo“ pretjerano, obožavam svog psa. Neko mi se vrijeme motala po glavi ideja da napišem priču o njoj. Ispričala sam o tome svom prijatelju Mariju Šimiću koji mi je rekao da jednostavno sjednem i pišem jer, po njegovom iskustvu, ideje pobjegnu, zaboraviš ih, zametnu se, i nikad ih ne ostvariš. Pa sam sjela i pisala. Problem je bio u tome što sam dotad uvijek pisala priče za odrasle, a, po mom mišljenju, za djecu je puno teže pisati. Tekst treba biti razumljiv, jednostavan, zanimljiv, a da ipak ne zapadne u neke banalnosti. Zbog toga sam se u jednom trenutku javila Ivani Fancišković Olrom da je pitam za mišljenje. Inače ponekad lektoriram njezine slikovnice, a i veliki sam fan i njezinih priča i njezinih pasa. Njoj se svidio tekst, dala mi je mnogo savjeta o tome kako ga popraviti i poboljšati i na kraju je rekla da bi ga voljela objaviti u svojoj nakladi Šumeki. Ona mi je pokazala i radove Sanje Kolenko s kojom je surađivala na svojoj prethodnoj slikovnici „Kako je Danko postao stablo” i odmah su mi se svidjeli. Mislim da su njezine ilustracije odlično upotpunile slikovnicu, posve se raznježim kad vidim kako je dočarala likove i uskoro ću jednu od tih slika pretvoriti u tetovažu. Sama je priča nastala prije godinu i pol, malo nam se sam proces izdavanja odužio, ali jako sam zadovoljna time kako je sve na kraju ispalo. Još kad mi je Ivana rekla da bi dio prihoda od prodaje išao za Udrugu za dobrobit i zaštitu životinja „Najbolji prijatelj”, udrugu preko koje sam ja udomila svoju Sašu, cijeli mi je taj „projekt” slikovnice postao još draži. Sad su počeli ljudima pristizati prvi naručeni primjerci koji su krenuli u prodaju i jako me veseli što mi se javljaju s pozitivnim dojmovima. A nisu mi čak ni svi koji su kupili slikovnicu prijatelji i rodbina! 

A, da se vratimo i malo dalje, kako si se odlučila na udomljavanje psa, jesi li imala i ranije životinje?

- Odrasla sam na selu i uvijek sam bila okružena životinjama, što domaćim, što kućnim ljubimcima. Imali smo pse, mačke, kokice, purice, domaće svinje, vijetnamske svinjice, a baka krave i ovce. Kućnih ljubimaca se isto izredalo mnogo različitih. Papige tigrice, akvarij s ribicama i žabicom (posebnom akvarijskom, nisam nasumično donosila žabe i ubacivala ih unutra pa neka se snađu), zamorci. U jednom sam trenutku imala čak i paličnjaka koji se zvao Gregor.

Tko su sad paličnjaci i što oni hoće?

- Haha, paličnjaci neće ništa i ne rade ništa, sjede na grančici i oponašaju... no, grančice! Ja sam ga dobila od prijatelja sa PMF-a. Jedino što su, koje god mu ime dao, dvospolci, tj. probudila sam se jedno jutro i Gregor je postao majka stotinu jajašaca koja su postala hrpa malih paličnjaka.

I onda si ih imala 100?

- Neke sam razdijelila, neki su nažalost umrli. Nije ih bilo teško razdijeliti, simpatični su jako, ako voliš insekte. 

Lako je na selu imati puno životinja, ovdje u stanu bi teško prošle krave i svinje, a ni kokoši baš nisu uobičajene...

- E, zato kad sam preselila u Karlovac, rekla sam da ću udomiti psa čim ću imati vlastiti stan, a tada su u podstanarstvo sa mnom doselile i moje dvije zamorčice. Uspjela sam naći super stan u kojem sam sad već dvije godine (živjeli krediti). Čim sam se smjestila u njemu, odmah je na red došlo da si ostvarim i tu veliku želju. Na društvenim mrežama imam lajkano mnogo udruga za pomoć životinjama; tako sam naišla na objavu o Saši na stranici „Najboljeg prijatelja” i javila im se s upitom mogu li je upoznati. Iva (kod koje je Saša bila na privremenom smještaju) i ja smo uvjerene da je to bila sudbina. Saša je gotovo godinu dana provela u Utinji, a nakon toga godinu dana kod nje i jako rijetko je pitao netko za nju, mislili su već da je „neudomljiva” iako ni dan-danas ne shvaćam zašto s obzirom na to koliko je drag i divan pas. Kliknule smo od prve zajedničke šetnje i to je bilo to. Ona je bila moja, ja njezina. Udomiti odraslog psa ima svojih prednosti, posebno zato što nemam dovoljno vremena da se posvetim odgoju štenca. Dobila sam socijaliziranog, mladog, divnog psa kojeg ne bih mijenjala nizašto na svijetu. Saša je jako mazan i miran pas koji se neprestano smije, maše repom čak i u snu ponekad, živi u svom nekom sretnom filmu i super nam je zajedno. I, eto, sad nas je troje (jedna je zamorčica nedavno uginula od starosti), ali rado bih uskoro udomila i jednog zeca. 

Pišeš i poeziju, „odrasle“ priče... planiraš li i nešto od toga objaviti? 

- Poeziju sam najviše pisala na faksu, ali sad mi tek ponekad kapne inspiracija za pjesme i više mi odgovaraju kratke priče. Znam sigurno da nikad neću napisati i objaviti neki roman, nemam toliko strpljenja i sklona sam ponekad kompliciranju pa bih se vjerojatno zapetljala i nikad otpetljala u pokušaju osmišljavanja nečeg takvog, ali priče… Tko zna. Vidjet ćemo kad i ako ih se na blogu Bijeli šum, na kojem ih objavljujem, nakupi dovoljno dobrih da ih mogu skupiti u neku zbirku.  

Je li ti Knjižnica za mlade prvo zaposlenje? Kako je raditi u njoj?

- Nije prvo. Još tijekom studija radila sam preko student servisa u knjižnici sociologije na faksu (prije ove velike, zasebne knjižnice, svaki je odjel imao svoju malenu knjižnicu). Nakon toga sam radila godinu dana u Gradskoj knjižnici i čitaonici Ivana Belostenca u Ozlju. U knjižnicu u Karlovcu došla sam prvo kao zamjena, a onda su me primili za stalno. Dvije godine radila sam na stručnom odjelu kao knjižničar informator, a sad sam već tri godine ovdje u Knjižnici za mlade.

U svakom slučaju, ne daš se iz knjižnica?

- Haha, da, ali ta tri radna mjesta, koliko god to možda čudno zvuči, jer u pitanju su tri knjižnice, zapravo su vrlo različita, i na svakom sam upoznala drugačiji aspekt ovog posla. U ozaljskoj knjižnici radila sam s korisnicima, vodila radionice i čitaonice, obrađivala knjižnu građu, sudjelovala u organiziranju događanja i slično. Bilo mi je neobično iz male knjižnice s jednim knjižničarom doći u velik radni kolektiv, ali volim raditi s ljudima. Na stručnom odjelu najviše sam radila s korisnicima, odgovarala na upite, pomagala u postavljanju izložbi, izradi statistika, održavanju fonda, radila lekture... Ovdje u KZM je, pak, posve druga priča, manje je korisnika, ali ima puno više logistike, organizacije, osmišljavanja, suradnje s različitim udrugama, školama, ustanovama… Ne volim samo kad me pitaju gdje mi je bilo bolje, ne čini mi se fer pitanje ni prema meni, ni prema knjižnicama ni prema kolegama. Svaki je od tih poslova imao svojih dobrih i mrvicu manje dobrih strana, ali na svakom sam naučila nešto novo, na svakom od tih radnih mjesta sam upoznala super ljude, na svakom mi je bilo zabavno i zanimljivo. U KZM mi se sviđa što mogu biti kreativna u osmišljavanju programa i stalno tražiti nešto novo i zanimljivo za naše korisnike, volim kad kolega i ja uspijemo ostvariti ideje s naših brainstorminga, volim raditi s korisnicima, onim većima i onim manjima, i volim kad je kod nas opušteno i glasno. 

Za one koji je možda još nisu upoznali izbliza, što sve nudi Knjižnica za mlade? 

- Knjižnica za mlade dislocirani je odjel Gradske knjižnice „Ivan Goran Kovačić” Karlovac. To znači da smo zapravo odjel „velike” knjižnice, samo nismo u istom prostoru već smo u centru grada. Nema posebnog učlanjenja, samim time što ste član Gradske knjižnice, član ste i Knjižnice za mlade i možete koristiti sve njezine usluge, a djelomično ih mogu koristiti i oni koji nisu članovi. Organiziramo književne večeri, putopisna predavanja, kreativne radionice za odrasle, različita predavanja za učenike, studente, ali i javnost, radionice stranih jezika, projekcije filmova, koncerte, izložbe, kvizove, ovdje se sastaje i naš Čitateljski klub Cheeta(j)!, a svako ljeto slavimo i rođendan KZM. Osim toga, kod nas možete pročitati i dnevni tisak, koristiti računala, učiti i, naravno, posuditi knjige. Naš se fond sastoji najvećim dijelom od stručne literature, ali imamo i odličnu zbirku stripova.
Jako se trudimo razbiti predrasude o knjižnicama kao tihom i strogom mjestu gdje se mogu samo posuditi knjige, a knjižničari mrko nadgledaju. Još uvijek nas neki tako doživljavaju, ali knjižnica je živ organizam koji se stalno mijenja, nudi nove usluge, trudi se ići ukorak s vremenom i novim stvarima. Već je možda pomalo izlizano nazivati knjižnicu „dnevnim boravkom grada”, ali drago nam je kad nas tako doživljavaju i kad se korisnici osjećaju ugodno u KZM. 

Kakva je situacija za vrijeme pandemije, je li se smanjio broj korisnika? 

- Ne bih rekla da se smanjio sam broj korisnika, samo možda malo rjeđe dolaze osobno, a više se koriste ostalim uslugama knjižnice kao što je posudba e-knjiga, produžavanje roka vraćanja telefonski i e-poštom, a odnedavno je ispred centralne knjižnice postavljen i Knjigomat gdje se građa može vratiti i van radnog vremena. Osim toga, i knjižničari su se prilagodili pandemijskim uvjetima rada. Provodimo onaj dio programa koji možemo održati u knjižnici, poštujući protuepidemijske mjere, naravno, a dio koji ne možemo ostvariti na taj način, prebacili smo u virtualne sfere. Trudimo se i dalje pružiti kvalitetan i zanimljiv sadržaj, samo, eventualno, u malo drugačijem obliku. 

Pandemija je donekle zaustavila i neke programe u KZM, prije svega uređivanje vanjskog prostora, kakve su sve ideje za taj prostor?

- Svako ljeto u sklopu događanja vezanih uz rođendan grada Karlovca i Knjižnica za mlade slavi svoj rođendan (bit ćemo punoljetni u srpnju!). Pretprošle godine u suradnji s umjetničkom platformom F12 i odličnim mladim umjetnicima, kao dio obilježavanja našeg rođendana, oslikali smo muralima zidove unutarnjeg dvorišta, a izradili su nam i namještaj od drvenih paleta. Taj vanjski prostor koristimo, kad god je moguće, za različite aktivnosti, od kreativnih radionica, književnih susreta, sastanaka čitateljskog kluba, druženja… Voljeli bismo obnoviti stare i napraviti nove klupe, ostao nam je i jedan neobojeni zid. Imali smo neko vrijeme Marinko i ja ideju kako bismo mogli napraviti i gredicu s cvijećem, ali vjerojatno bismo ga zaboravljali zalijevati pa smo odustali od toga haha. Bilo bi odlično kad bismo mogli još malo urediti taj prostor kako bi nam boravak tamo bio još ljepši jer baš volimo to svoje šareno dvorište. 

Postoje li neki drugi planovi i ideje za KZM u narednom periodu?

- Uvijek imamo planove i ideje kad je KZM u pitanju. Nastavit ćemo s već uhodanim programima koji dobro funkcioniraju, malo ih osvježiti, prošle smo godine pokrenuli Natječaj za kratku priču za mlade Tipka s kojim bismo voljeli nastaviti i ove godine. Neke su izložbe već dogovorene, čitateljski klub će se i dalje sastajati, a imamo i ideju već za rođendan KZM. Obilježit ćemo i Noć knjige i Mjesec hrvatske knjige, naravno. Uvijek nam u hodu još nešto padne na pamet. Pratite nas na mrežnim stranicama i društvenim mrežama da ne propustite nešto zanimljivo i da vam poslije ne bude žao što niste došli!

Mnogi ni ne znaju da nisi rođena Karlovčanka, već si iz dalekog i egzotičnog mjesta Police Pirišće, do kojeg nisu dospjela čak ni braća Seljan! Kako si se odlučila na selidbu, posjećuješ li nekada rodnu grudu, koliko traje put do tamo? Mjesecima?

- Haha, ali zapravo ja jesam rođena Karlovčanka, rođena sam u karlovačkoj bolnici! I u srednju sam išla tu, ali priznajem da mi je Karlovac bio zapravo dosta nepoznat, jer bila sam učenik putnik i uvijek trčala s autobusa u školu i natrag, poslije sam otišla na studij u Zagreb... Na kraju sam ipak završila ovdje, a evo i svijet je danas sve manji pa mogu barem jednom mjesečno avionom posjetiti svoju rodnu grudu. Mada, možemo se mi šaliti, ali evo ukinuli su jedinu željezničku liniju prema Ozlju pa se ne bih ni čudila da uskoro avioni budu opcija... Pričala bih ti sad satima o svom zelenom selu na vrhu brda, okruženom šumom iz koje ponekad dođu srne i zečevi u vrtove i obrste izdanke (zvuči izmišljeno idilično, ali stvarno se to redovito događa), pola sata daleko od Karlovca, ali ne znam postoji li među čitateljima velik interes za Police Pirišće! No, ručkovi s mamom, tatom i sestrom su i dalje jedan od najboljih trenutaka tjedna...

I kako si se snašla ovdje, kako su te primili ljudi, jesi se udomaćila?

- Nakon sedam mjeseci odbijenica odasvuda, dogodilo se da u roku od nekoliko dana moram odlučiti kamo ću: istovremeno sam bila u užem izboru na tri natječaja. Skoro sam završila u Puli, ali Karlovac je ipak prevladao. I drago mi je zbog toga. Odgovara mi ovaj grad. Dovoljno je malen da svuda možeš pješice i da poznaješ hrpu ljudi, a istovremeno je dovoljno velik da stalno otkrivaš nešto novo i srećeš nova lica. Sviđa mi se njegovo zelenilo, parkovi, stabla, rijeke, ima puno zanimljivih sadržaja, samo ako si daš malo truda da ih potražiš. Mnogi su mi rekli kako se Karlovac jako promijenio od vremena kad su oni bili mladi (ili mlađi), nisam odrastala ovdje pa ne znam taj „njihov” grad, ali ovaj mi današnji Karlovac sve više prirasta srcu. 

 

Baviš li se još nečim što nisam spomenuo? 

Svakodnevno gnjavim Sašu fotkanjem za njezine profile na društvenim mrežama. Velika sam ljubiteljica kave, knjiga, glazbe (makar, na svoju veliku žalost, nemam ni trunke sluha niti ritma), pop kulture, naranči, životinja, tetovaža i pirsanja.

I kako provodiš slobodno vrijeme, imaš li neki tajni hobi, skupljanje salveta, izradu bombi u kućnoj radinosti, padobranstvo?

- Još gore od svih navedenih aktivnosti: ovih sam dana počela štrikati! Znala sam prije neke osnove, ali sam u međuvremenu sve zaboravila, pa, rekoh, ajmo probati opet. Doduše, nešto što je trebao biti šal (svi počinju šalom), polako se pretvara u rupičastu, nejednaku, rastegnutu dekicu jer sam pretjerala s brojem očica, pa će Saša dobiti novi prekrivač iako vidim da nije baš oduševljena, pokušala je prožvakati pletivo već nekoliko puta.
Salvete sam skupljala u osnovnoj školi, sad skupljam crvene ruževe i tetovaže! Bombe ne radim, ali nedavno mi je eksplodirao pištolj za vruće ljepilo koji se pregrijao dok sam izrađivala neke ukrase. Padobranstvo mi nikad nije bilo privlačno, ali mi je zato bungee jumping velika želja odavno!
Inače volim povremeno isprobati nove stvari i aktivnosti. Prije nekoliko godina išla sam na boks koji mi je bio super, posebno za rješavanje nakupljenih frustracija, iako sam, ako ćemo iskreno, bila (i ostala – maštam o danu kad ću proći kroz vrata bez da zapnem za kvaku) užasno nekoordinirana. Sad su moje ružičaste rukavice obješene na zidu i čekaju dok mi se jednom opet ne poklope termini, slobodno vrijeme i dobra volja. 
Jako volim hodati pa, kad je lijepo vrijeme, Saša i ja idemo u dugačke šetnje koje su, u normalnim uvjetima, često, završavale kavom na nekoj pet friendly terasi u gradu. Sad vrludamo uokolo s kavom za van u ruci, a barem jednom do dva puta godišnje posjetimo i Kamačnik koji obje obožavamo. 
I nadam se da će ovo „novo normalno” uskoro postati koliko-toliko opet ono „staro normalno” – jako mi nedostaju koncerti i svirke!

Razgovarao: Darko Lisac