Prije samo nekoliko godina, jedan od najstarijih karlovačkih klubova, Karlovački šahovski klub, bio je na samom rubu gašenja unatoč tradiciji dužoj od 100 godina. Nakon što ga je preuzela nova ekipa na čelu sa Željkom Bedićem odmah su postali vidljivi znatni pomaci, što u igračkim i rezultatskim uspjesima, što u organizacijskom planu. Sve to, kao i mnogo toga u našem svakodnevnom životu, zaustavila je pandemija koronavirusa. Ili, ne baš posve zaustavila, no kao i da jest...

- Šah je imao možda malo čudan pristup pandemiji. Neki su se sportovi nastavili, neki su prekinuli prvenstva, a kod nas je bilo nešto između. Odnosno, klubovima je poručeno da odluče sami hoće li igrati ili ne, uz odluku da neće biti ispadanja u niži rang, ali hoće promocije u viši rang. Mi smo ove sezone debitirali u 3. ligi koja je imala 12 ekipa na startu, ali nakon novog vala virusa i spomenutih odluka prvenstvo je nastavilo njih osam. No, istovremeno su 4. ligu igrale praktički samo dvije ekipe i obje su tako stekle trećeligaški status pa će liga ove godine imati 14 ekipa. 

Sadržaj se nastavlja...

Kada starta liga?

- Starta 8. ožujka (smijeh). Trebali smo tada početi, ali pandemija je opet sve odgodila i zasad nije još čvrsto odlučeno kako će se liga igrati i kada. 

Vratimo se onda na proteklu sezonu, u tri godine ste iz pete lige došli do treće, kako ste zadovoljni prvim trećeligaškim nastupima?

- Zadovoljni smo. Mi smo objektivno po rejtingu bili najslabija ekipa u ligi, a na kraju smo završili na odličnom šestom mjestu. Netko će reći "šesti od osam", no to nije cijela priča, iako bi i to bio zadovoljavajuć rezultat uzevši u obzir rejting. No, prije prekida prvenstva igrali smo s nekim ekipama koje nisu nastavile natjecanje, jednu smo pobijedili, s jednom odigrali neriješeno, tako da možemo biti i više nego zadovoljni. 

Kakva su očekivanja od nove sezone? Ima li promjena u ekipi?

- Realno, trenutačno nismo za borbu za sam vrh pa ću reći da je opet cilj zadržati trećeligaški status. Mislim da bismo u tome morali i uspjeti, po rejtingu smo jači od nekoliko ekipa, no opet je pitanje kako će izgledati sustav i koliko će ekipa ispadati. Što se promjena tiče, ima ih, iz kluba su nažalost otišli sjajna Tamara Ljikar zbog studiranja u Osijeku, a Neven Smrečki najavio je prestanak igranja. Nažalost po njih i po županijski šah, a nama, eto, kao situacija koja će nam silom prilika pomoći, došlo je do svojevrsnog raspada u Dugoj Resi, koja je trebala igrati 2. ligu, ali je odustala od natjecanja i automatski je prebačena u najniži rang, 5. ligu pa su u Karlovac došli Zdravko Dotlić i Jurica Bonjeković.

Koliko su promjene utjecale na rejting?

- Ne previše, zapravo to je tu negdje, no rejting nije jedino mjerilo. Tamara Ljikar je Vukovarka koja je zavoljela Karlovac i ističe da bi se voljela i željela vratiti i mogu reći da bi to bio jedan od najvećih dobitaka za karlovački šah u dugo vremena. Ona je izuzetno talentirana i kvalitetna šahistica, nastupala je uostalom i na svjetskim prvenstvima mlađih kategorija i može apsolutno ravnopravno igrati sa svim muškim suparnicima, a ujedno je vrlo zainteresirana za poučavanje mladih. Što se tiče promjena, moram još dodati i da je naš dugovječni veteran Đorđe Brkić, koji je evo već u 83. godini života, najavio da će se ove godine povući iz klupskih natjecanja, ne bude li velike potrebe da "uskoči" u ponekom kolu. 

Kako šah i šahisti "preživljavaju" za vrijeme svih ovih epidemioloških mjera? 

- Kako tko, ja recimo dosta igram online turnire, postoje i određeni ligaški sustavi pa trenutno nastupam za Varaždin u jednoj online ligi, iako to meni jednostavno nije to. 

Postoji problem varanja?

- Online uvijek postoji problem varanja, ali u šahu je to dosta dobro riješeno, postoje algoritmi koji prepoznaju nečiju neobično dobru igru, koji analiziraju stvarnu snagu igrača i uspoređuju poteze koje povlači s potezima koje bi kao najbolje odabrali vrhunski igrači. Jasno, određena "siva zona" uvijek postoji, jer svakog može pogoditi trenutak velike inspiracije, ali ako netko tri partije odigra kao Carlsen onda je sve jasno i odmah se izbacuje. No, meni je pravi šah, igra koju volim, samo kada se odvija uživo, kada je preko puta suparnik, kada mogu opipati figure, vidjeti reakcije...

KŠK je prošle godine organizirao niz dobro prihvaćenih turnira pod nazivom "Četiri godišnja doba", ima li šanse za to ove godine, budući je zimski turnir očito već propušten, a sve je izglednije da će i proljeće biti takvo?

- Mi svakako želimo nešto organizirati, a kako će to biti i kada to još ne možemo reći. Možda ćemo odraditi četiri ljetna turnira kako sada stoje stvari. No, ono što je u cijeloj priči loše je da su sve te mjere vrlo neujednačene, odnosno ovise o lokalnim stožerima. Mi tako imamo situaciju da npr. u Rapcu bude održan turnir sa 100 sudionika, a da mi ne možemo napraviti turnir sa 10 sudionika. 

Prošlogodišnji turniri su dobro primljeni i od sudionika?

- Pa jesu, opet je tu nažalost puno utjecala pandemija, zimski turnir je održan neposredno prije pandemije i imao je i odličan odaziv, čak i međunarodni karakter, jer je došlo par jakih igrača iz BiH. Organizacija je tu uvijek jako važna, to je ono što privlači igrače da se vrate i dođu i na druge turnire i moram reći da su povratne informacije bile zaista izvrsne. Nažalost, došla je pandemija koja je znatno smanjila odaziv na ostale turnire pa i onaj ljetni na otvorenom, na Foginovom, koji je inače ranijih godina kao zaseban turnir bio pravi hit i svima se svidjela takva ideja. No, sve u svemu na kraju je na turnirima nastupilo 80-ak igrača i možemo biti jako zadovoljni uzevši sve u obzir. 

A, kakav je interes u gradu? Nakon što se godinama činilo da šah životari isključivo na već veteranskoj postavi i tu ima pomaka?

- Ima i tim više mi je žao što se sve ovo događa. Prošle godine su nam došla dva nadarena mlada igrača usred pandemije, ove godine smo imali 7-8 upita roditelja mogu li upisati djecu na šah, tako da se nadam da sav taj interes neće sustati dok sve ovo ne završi. Jer, trenutno smo u situaciji da mi zapravo godinu dana nemamo ozbiljan rad, pogotovo s djecom. Tu i tamo bi se malo otvorilo pa bi odradili par satova, a onda opet zatvaranje. A, upravo to su i neki naši glavni ciljevi, nije cilj da seniori igraju 1. ligu, već da omasovimo članstvo, da imamo puno mladih, da svake godine na prvenstvima Hrvatske za juniore i kadete imamo svoje predstavnike. To je puno važnije od toga kako ćemo igrati mi stariji, klub može ući u 2. ligu, može možda i u 1. ligu, nije tako teško privući par odličnih šahista, čak ni preskupo, ali meni to nikada nije imalo smisla. Isto tako, volio bih da privučemo ljude koji igraju šah i koji znaju pokazivati interes i doći pogledati neke turnire ili mečeve, ali misle da nisu dovoljno dobri. To je često pogrešno razmišljanje i mislim da bi od dijela njih mogli postati solidni šahisti.

Nedavno ste na jednom turniru pobijedili velemajstora Zelčića, je li to najveći "skalp" u karijeri? Je li bilo šokantnih poraza?

- Je, to je zbilja bila vrijedna pobjeda. Imam pobjedu i nad našim slavnim velemajstorom Damjanovićem, no on tada više nije bio toliko aktivan, Zelčić je aktivan velemajstor i to je uvijek pobjeda koja jako veseli. Osobno nikad nisam hvatao rejting pa i ne znam do kuda sam mogao dogurati, meni je šah najdraži hobi, za bolje rezultate je trebalo i puno više od toga, kaže se da najbolji šahisti trebaju odigrati barem 80-ak turnirskih partija godišnje, ja odigram najviše 20-ak. A, što se tiče poraza... ne sjećam se baš nekih velikih poraza u klasičnom šahu, a u brzopoteznom me dobio svatko (smijeh), tu se uvijek može dogoditi kiks. 

Karlovac je u ne tako davnoj prošlosti imao i jake velemajstorske turnire, dolazili su slavni šahisti i na simultanke, je li moguće nešto takvo organizirati i "danas"?

- Je. I opet, bez nekog prevelikog problema. Ali to bi već koštalo, iako su to svote koje nisu usporedive sa svotama potrebnim za neke druge stvari. Velemajstori traže određene uvjete i pogodnosti, ali zapravo nije poseban problem privući ih. No, za takav turnir je potrebno recimo oko 100.000 kuna, dakle prvo bi se trebao naći sponzor zainteresiran za šah.

Kakve su financije u klubu?

- Nikakve (smijeh). Mi od KŠZ-a dobivamo 5.000 kuna, a najam prostorija nas dođe 7.500 kuna pa bih rekao da zapravo mi financiramo njih. 

Na velemajstore ćemo još pričekati, ali ovog ljeta trebalo bi biti dječjih turnira?

- Da, na inicijativu Matije Žibrata i, jel, tvoju (smijeh) prijavili smo dječje turnire koji bi se trebali održavati u Urbanom parku Hrvatskog doma. I za to bi moglo biti dosta interesa i izvan Karlovca, jer mlađi se pogotovo rado odazivaju na druge turnire.

Kada ste vi počeli?

- Sa šahom? Sa šest godina, moj otac je bio vrlo dobar šahist, tako da sam imao temelje u obitelji. Kasnije sam i sam puno učio, ali ono čega danas često nedostaje u hrvatskom šahu su treneri i mogućnost izravnog kontakta s dobrim šahistima. Jednom sam rekao da sam, bez obzira na sve knjige i proučavanja i sve odigrane partije, više o šahu saznao iz običnog razgovora s jednim velemajstorom.

Kada je riječ o karlovačkom šahu neizostavno je ime Izidor Gross, čini li vam se da su njegove zasluge nedovoljno valorizirane?

- O tome se nema što ni govoriti, naravno da jesu. Gross je bio vrhunski šahist, a na području problemskog šaha je istinsko svjetsko ime. Ima nemjerljive zasluge za razvoj karlovačkog šaha, ali i puno puno šire. I na razini Karlovca i na razini Hrvatske trebao bi biti prepoznatljiviji i njegove zasluge dostojnije obilježene i vjerujem da ćemo i mi kao klub napraviti sve da se ukaže na te zasluge.

Na kraju, nije šah nego - preferans. Bili ste i prvak Hrvatske?

- Jesam, iako je to dosta neslužbeno. Preferans je zanimljiva igra, nažalost u Hrvatskoj je još uvijek dosta slabo popularna na toj malo višoj razini. Naime, postoji klasični preferans, koji uvijek ovisi i o sreći, ali i natjecateljski preferans koji je pomno osmišljen da zaista u konačnici pobjeđuju oni najbolji. Ali, za to je potreban velik broj igrača, kako bi taj sustav funkcionirao, a nas u Hrvatskoj nema ni troznamenkasti broj. Šteta što je tako, jer na jednom od turnira saznali smo da u Vojvodini ima preko 1.000 igrača i onda je puno lakše organizirati prava natjecateljska prvenstva. Kod nas je to još u povojima, ali nadam se da će krenuti i to nakon pandemije malo bolje.

Čujem i da dobro pečete kolače?

- Volim ih peći, koliko su dobri je druga stvar (smijeh). 

Razgovarao: Darko Lisac/KAportal.hr