Večeras u 23 sata na Hrvatskom radio Karlovcu počinje 998. emisija "Klasikom do ponoći" koju uređuje umirovljeni profesor Glazbene škole Karlovac Zlatko Prpić. Onda slijedi još jedan korak sljedeće nedjelje i, potom, 25. travnja, pomalo nevjerojatna obljetnica - 1000. emisija, i to 1000. emisija klasične glazbe, što je za današnje radijske uvjete i uobičajene programe, gotovo prava senzacija. 

- Istina, ja ne znam postoji li igdje neka slična emisija. Baš ovakva, siguran sam, ne postoji, jer bi to značilo da postoji i neki fanatik sličan meni koji više od 20 godina radi besplatno, a u to stvarno sumnjam. Ako postoji volio bih da me netko obavijesti, rado bih slušao tu emisiju i upoznao čovjeka.

Sadržaj se nastavlja...

Kako je sve počelo?

- Skoro slučajno, jednog običnog dana sam došao na Radio Karlovac, bio sam u fonoteci koja je tada bila mračna i neosvijetljena, naišao je tadašnji direktor Mladen Postružnik i pitao sam ga ima li na radiju mjesta za klasiku. Ne znam, možda sam ga prepao ovako visok u mraku (smijeh), ali mi je odmah rekao "jel može nedjeljom od 22 do ponoći"? Pristao sam i tako je počela emisija za koju tada vjerojatno nisam ni sam sanjao da će ovoliko potrajati.

I cijelo vrijeme bez honorara?

- Da. Nije mi to presudno, da jest onda ne bih ni radio već dva desetljeća, ali sumnjam da baš nisu mogli izdvojiti nešto, pogotovo što su dobijali i dotacije za program koji sadrži i klasičnu glazbu. Pitao sam samo jednom, puno je vremena već prošlo od toga, jednog danas pokojnog bivšeg direktora, odbio me po kratkom postupku i eto...

Ipak, niste nikada pomislili odustati?

- Ma nisam. Znalo je biti trenutaka kada sam se pitao što mi to sve treba, pogotovo jer je i taj termin čudan, sjećam se jednom, još u počecima, izlazim poslije ponoći s radija, pada gusti snijeg, mislim si za što ja to radim i za koga radim, sluša li to uopće itko osim "prijateljica noći" (smijeh). A onda opet prevlada ljubav prema glazbi, uostalom, možda sam i njima pomogao, nekim Ravelom, ili "Malom noćnom muzikom"...

Zapravo to i nije vaša prva emisija na radiju, bilo ih je i prije?

- Je, ali ne tako dugovječne naravno. Počelo je još, ja mislim, 1977. godine s "Nezaboravnim interpretacijama", slijedio je "Nedjeljni divertimento", a potom su jedno vrijeme išle "Klasične minijature", to je bio kratak intermezzo, dvije-tri minute prije podnevnog dnevnika.

Imate li kakve povratne informacije, prate li ljudi emisiju?

- Konkretnih podataka nemam, ali vjerujem da ima ljudi koji vole klasiku i samim tim emisiju, iako je termin nezgodan. Znao mi je netko ponekad prokomentirati neki glazbeni odabir, a jednom sam se i zbilja iznenadio kod Karlovčanke, prolazi žena na biciklu, odjednom koči, skače s tog bicikla i pravo kod mene! "Čujte vi, ja slušam samo vas i treći program Hrvatskog radija, svaka čast, ali gdje vam je Ravel? Gdje vam je Bartok??". Koliki god je bio šok, bilo je i jako lijepo upoznati tako vatrenu slušateljicu. U konačnici, nije važno koliko je slušatelja, važno je da ih ima, a ima ih. I mislim da svi oni koji vole klasiku imaju pravo na svoj komadić tog radijskog vremena. Ne može sve biti isto.

I jeste li joj pustili Ravela i Bartoka?

- Haha, jesam jesam. Ma, svega je bilo u ovih blizu tisuću emisija, teško da sam nekoga baš skroz propustio. 

Ne ponavljate djela koja puštate?

- Gotovo nikad! Izbor klasične glazbe je neiscrpan, postoje samo rijetke iznimke, kao što su npr. Vivaldijeva "Četiri godišnja doba" pa onda se emisija poklopi baš na početak ljeta pa onda to pustim onako prigodno. Inače se trudim da ništa ne ponovim, a imam i snimljene sve emisije tako da znam što sam puštao.

Pripremate li nešto posebno za tisućitu emisiju?

- Da i to se baš uklapa u ovo o čemu sad razgovaramo. Na 1000. emisiju planiram napraviti mali presjek kroz obljetnice. Volio bih pustiti nešto iz 1. emisije pa zatim iz 100., 200... i tako dalje. Mislim da će to biti lijep simboličan način da se obilježi ta velika brojka.

Spomenuli ste malo prije izlazak u ponoć u snijegom prekriven grad, znači emisija ide uživo? Jeste li propustili koju svih ovih godina?

- Više ne, ali prvih nekoliko godina je išla uživo. Sada su tehničke mogućnosti puno bolje pa se emisija snima unaprijed. Upravo iz tog razloga nije propušten niti jedan termin, jednom sam čak bio u bolnici, ali je dragi i vrijedni Ico Sertić došao ravno na Švarču s opremom, otišli smo u jedan prikladan prostor i tamo je snimio moje najave. Sad tijekom pandemije, odnosno onog prvog lockdowna, također nisam odlazio na radio nego sam snimao sam doma pa bi Miro Stojaković to poslije složio za emisiju.

Uzevši u obzir datum početka emisije, reklo bi se da ste na pola puta i da morate dobaciti do 2000. izdanja...

- Haha, mislite? Malo će to biti predugo za izdržati. Ali istina je da je sve počelo u znaku broja 2, prva emisija bila je 2. veljače 2002. godine. Tko zna sluti li gospodin Postružnik danas u Gvatemali da emisija još traje...

Jednako kako ste vjerni emisiji, tako ste za radnog vijeka bili vjerni i Glazbenoj školi Karlovac. To vam je bilo jedino radno mjesto?

- Je, od trenutka kada sam ušao u nju 1972. godine pa sve do 2016. Poučavao sam mlade kontrabasu i harmonici, a jedno vrijeme i orgulje kada je tadašnja ravnateljica Ljiljana Ščedrov pronašla u dokumentaciji da sam završio orgulje i odmah reagirala i već za sljedeću školsku godinu stiglo nam je odobrenje iz ministarstva da pokrenemo i odjel orgulja. 

Vaš učenik bio je i "čudo od djeteta" Stjepan Magdić, jeste li ga odmah prepoznali kao takvog?

- To je neizbježno, ali skoro da ga nisam uopće upoznao. Ne bih si to oprostio, ali srećom bili su uporni. Sjećam se, držao sam sat kada su mi došli i rekli da me žele upoznati roditelji jednog petogodišnjaka. Skoro sam im preporučio da se još strpe malo, rekao da je 5 godina ipak još malo prerana dob za školovanje, ali bili su uporni. I onda dođe taj dječačić, toliko malen da se nije mogao uspeti na podij, morao sam mu postaviti kofer od gitare da se preko njega popne, kao po stepenicama. I onda zasvira... to je nešto što se događa, ako imaš sreće, jednom u životu. I nije to samo moj dojam, već na prvom državnom natjecanju je na sva tri nastupa dobio maksimalnih 100 bodova od svih članova žirija, u Italiji jedan profesor iz žirija nije mogao vjerovati, došao mi se javiti i upoznati me, s nevjericom u ono što je upravo čuo. A Stjepan je i zlatno dijete, on je stvarno čudo, za prvog Svetog Nikolu sam mu kupio veliku čokoladu i on, petogodišnjak, meni počne pričati... "ovo je za mamu"... "ovo je za tatu"... i tako nabraja i označava na čokoladi i na samom kraju kaže "e, ovo je za mene". Divno dijete. 

A vi kao dijete? Kada ste počeli?

- Pa isto kao jako mali, moj otac je bio vrlo dobar kontrabasist i jako je lijepo pjevao i vrlo brzo me zarazio. Znalo se dogoditi da me dečki zovu da igramo nogomet, a ja radije ostanem i slušam tatu i njegove svirače. Tad se već moglo naslutiti da će mi glazba puno značiti u životu. Rano sam počeo svirati, moji su me podržavali, ali pustili su me da idem svojim putem, ja im isto nisam sve govorio, na dan kada sam prošao na ispitu na Akademiji dođem doma i kažem to, a tati padne žlica u juhu, kaže "Šta si??"... nije imao pojma da sam se uopće prijavio.

Koga ste još od poznatijih glazbenih imena poučavali?

- Uh, to je uvijek nezgodno da nekog ne zaboravim. Ali jasno da je bilo kasnijih uspješnih glazbenika. Tomislav Krvarić, Kristinka Kadak, Mihael Matić... ima i onih koji su postali poznati u nekim drugim glazbenim izričajima, recimo Goran Ilić koji krasno svira jazz gitaru kod mene je učio kontrabas. Bio sam otvoren prema toj djeci, nisam ih gnjavio, mnogi mi danas kažu "vi ste bili dobri, vi ste nas pustili da idemo svojim putem" i to mi je drago. Jer, to je i cilj. Dati temelj, a onda se netko pronađe u nečem svojem. 

Slušate li vi neku drugu glazbu?

- Dogodi se s vremena na vrijeme. Neki mi nisu vjerovali, možda nećete ni vi, ali oduševljavala me Amy Winehouse. To je bio takav predivan glas, takva izvedba... nažalost, takvi, da kažem, anđeli, često jednostavno odu u sekundi.

A nešto što vas živcira?

- Pa ta takozvana "estrada" je, u nedostatku bolje riječi, običan bordel. Ali, ne smeta mene glazba, mene smeta nešto drugo, a to je silovanje bukom koje je u Hrvatskoj jako često. Volimo si utvarati da smo kulturni, da smo kulturniji od ovih ili onih, ali to kako kod nas trešti glazba u kafićima, u trgovačkim centrima, to je nedopustivo. Uvijek se sjetim Istanbula, ogroman grad, mješavina svih kultura, ali grad u kojem na svakom mjestu možeš uživati u svojim mislima, u razgovoru, u kojem je glazba na javnim mjestima decentna i prikladna pozadina. To je jednostavno užitak za vidjeti i osjetiti da je netko to promišljao, da nije prepušteno kaosu, kao, nažalost, kod nas.

Putovali ste dosta svijetom?

- Jesam i to mi je isto donijela glazba. Uvijek sam se volio usavršavati, doškolavati, učiti novo. I onda se to moglo spojiti. Bio sam u SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Italiji... upoznaš novu zemlju, drugu kulturu, naučiš nove stvari, preneseš svojim učenicima, tako to ide.

Imate li favorite u klasičnoj glazbi? Što si najradije pustite kod kuće?

- Uh, to je isto teško pitanje. Sada volim slušati glazbu na specifičan način, recimo izaberem jedno djelo i nađem npr. pet interpretacija. I pustim ih jednu za drugom, slušam te razlike u pristupu djelu, puno se može naučiti i pronaći u takvom načinu slušanja. Zanimaju me i istraživanja o ljekovitosti glazbe, što nije nekakva luda teorija, nego postoje ozbiljni znanstveni dokazi za mnogo toga. Primjerice, jedno istraživanje je pokazalo da bebe u majčinom trbuhu jako dobro reagiraju na Mozarta i Vivaldija, dok ih Beethoven uznemiri, čini nervoznima. 

Što onda da slušamo u ovim napetim vremenima pandemije?

- Hm, ne znam liječi li nešto covid, ali mislim da mogu preporučiti Mozartovu Sonatu KV 448 za koju postoje ozbiljna istraživanja atomskih fizičara koja ukazuju da povećava inteligenciju, a ujedno ima i izuzetne rezultate pri liječenju neuromuskulatornih bolesti. 

Svirate li vi još?

- Sviram, najviše orgulje po crkvama. Kada me pozovu - ja sviram. Ali sam u svemu tome primijetio i jednu dosta žalosnu sliku o tome kako se brinemo za svoju iznimnu kulturnu baštinu. Primjerice, u Bosiljevu u crkvi imamo izuzetno vrijedne tromanualne orgulje koje vape za obnovom, onda odem u Netretić pa također vidim vrijedan i zapušten instrument, onda dođem u treću crkvu i kažu mi da ću svirati na električnim orguljama što jako ne volim, a u pozadini vidim opet divne orgulje. Mislim da bi trebalo napraviti jedan projekt vezano uz tu situaciju, napraviti detaljan i iscrpan popis instrumenata po crkvama Karlovačkog dekanata i onda krenuti u obnovu, siguran sam da bi se tu moglo naći i EU fondova koji bi sufinancirali tako vrijedan projekt.

Iz Zvijezde ste pa sigurno vidite i neke gradske potencijalne projekte koje bismo mogli pokrenuti?

- Ah, šta da kažem. Za mene je Karlovac grad iz snova. Ali mi je krivo što se ponašamo kao da toga nismo svjesni. To zelenilo, te rijeke, ta Zvijezda kada bi bila sređena... na kraju dođemo do toga da je točnija izjava da bi Karlovac MOGAO biti grad iz snova. Neću o tome više, samo se naživciram. 

Onda još jednom čestitamo na 1000. emisiji i čujemo se opet za 2000.!

- Haha, vidjet ćemo, vidjet ćemo. Ali, moram se zahvaliti svim slušateljima u ovih 20 godina. Za njih to i radim. Možda je to mala kap u radijskom moru, ali to je naša kap i jednako je vrijedna. I imamo pravo na nju.

Razgovarao: Darko Lisac