Preč. Matija Pavlaković mogao je svojim Dubovčacima i Karlovčanima biti poznat kao izvrstan golman jedne sjajne generacije rukometaša. Štoviše, možda bi uzevši u obzir rukometnu dugovječnost njegovog oca, možda i najboljeg karlovačkog rukometnog vratara u povijesti, Ivana Pavlakovića, još uvijek i stajao među vratnicama. No, život i vjera odveli su ga drugim putem, a i tu je svoju ulogu odigrala obiteljska tradicija. Nakon pastoralnog djelovanja u Zagrebu, Zaprešiću i Kašini, već petu godinu vrši službu rektora Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu.  

Za početak, pričamo o pandemiji, ali ne iz onog već izlizanog kuta koji govori o zabranama, ograničenjima i dozvolama određenih vjerskih događanja i svetih misa, već o tome što je donijela, ili bolje rečeno, odnijela, Crkvi u svakodnevnom životu.

Sadržaj se nastavlja...

- Naravno, pandemija koronavirusa utjecala je i utječe na sve segmente života pa tako nije ostalo pošteđeno ni Sjemenište kao odgojno-obrazovna institucija unutar Katoličke Crkve. Osim pandemije tu bih još nadodao razorne potrese iz ožujka i prosinca 2020. godine koji su dodatno onemogućili i reducirali mnoge aktivnosti na šalatskom brijegu. Tu prije svega mislim na različita okupljanja mladih, duhovne obnove za odrasle, susrete ministranata, kongrese, promocije, kazališne priredbe i slično. Uglavnom, trajna je napetost između samoizolacija i poštivanja aktualnih epidemioloških mjera propisanih od strane Stožera civilne zaštite za područje Grada Zagreba. Mnogo je aktivnosti za sada reducirano, ali nadamo se skorom prestanku pandemije i vraćanju u već dobro poznatu kolotečinu koju svi volimo i radosno iščekujemo.

Jesu li objekti Sjemeništa stradali u potresu? 

- Nažalost jesu, veliki dio šalatskog kompleksa je zatvoren i čeka ga dugotrajna materijalna obnova, a manji dio koji je obnovljen i stavljen u funkciju služi svrsi za potrebe Sjemeništa i Gimnazije. 

Kakav je vaš uobičajen dan? 

- Moj dan započinje buđenjem u 5:45 sati. Potom slijedi osobna higijena i priprema za vrhunac dana, a to je sveta misa. Zatim je doručak, a nakon toga imam određeno vrijeme predviđeno za osobnu molitvu. Od 8:30 sam u uredu gdje, kao rektor, imam različita zaduženja i obveze koje uključuju planiranja, sastanke, organizaciju rada itd. Prije ručka je opet vrijeme za molitvu, a po završetku objeda nastavljam rad u uredu do 16 sati. Potom kreće moj rad kao odgojitelja zaduženog za sjemeništarce koji žive u Sjemeništu tijekom svoga četverogodišnjeg srednjoškolskog obrazovanja. U tom radu još mi pomažu dvojica svećenika te nekoliko vanjskih suradnika. Prije večere je također vrijeme za molitvu, a večernji dio programa u Sjemeništu je raznolik, a možete ga upoznati na našoj web stranici ili društvenim mrežama koje pozivam da rado popratite. Uglavnom, rad s mladima je dinamičan i zahtjevan, no istovremeno i blagoslovljen.

Da se vratimo na sam početak, kada ste osjetili Božji poziv u sebi? Jeste li imali neku obiteljsku poveznicu, je li bilo svećenika u obitelji? I kada ste prelomili da ćete definitivno krenuti u tom smjeru?

- Trenutak Božjega poziva teško je odrediti, no znam da sam uvijek volio ići u Crkvu i da mi je župa uz rukomet bila kao drugi dom gdje sam se osjećao lijepo i prihvaćeno, a što sam bio stariji osjećao sam se i korisno pomažući na raznim poljima župnog pastorala. Moja obitelj i šira rodbina dala je Crkvi dvojicu svećenika sa tatine strane – tatin stric Mijo bio je svećenik, a također i njegov stric. Ja sam tako treći u generaciji te vjerojatno posljednji iz loze Pavlakovića. Definitivna odluka dogodila se 2002. godine za vrijeme druge godine studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

Tada ste još bili aktivan i uspješan sportaš, kako su reagirali prijatelji i suigrači na vašu odluku, je li bilo čuđenja?

- Reakcije su bile raznolike, no čini mi se da je više prevladavala podrška nego li čuđenje.

Što se rukometa tiče, tu je obiteljska tradicija jasna. Otac Ivan je jedan od najboljih karlovačkih rukometnih vratara svih vremena. Kada ste vi prvi put stali među vratnice?

- Moj susret s rukometom dogodio se zapravo preko nogometa i to Svjetskog nogometnog prvenstva u Italiji 1990. godine. Bio sam oduševljen njemačkim vratarom Bodom Illgnerom i zbog njega sam stao među vratnice. No, kako na Dubovcu postoje samo dvije opcije što se sporta tiče – rukomet ili veslanje, a i tata je bio istaknuti rukometaš, plan za moju sportsku budućnost bio je jasan – rukomet i među 'vratnice'. Ostalo je povijest… ratna 90-ta učinila je tako svoje.

Vaša generacija je bila zaista izvanredna. Je li vam malo žao što to ipak nije posve iskorišteno i u seniorskoj dobi - i što se tiče vas osobno, ali i što se tiče kolega iz generacije? 

- Pod vodstvom trenera Miloša Đankovića bili smo kadetski i juniorski prvaci Hrvatske, osvajali smo mnoge turnire u inozemstvu i zaista smo bili vrhunska momčad sastavljena od pravih prijatelja. Slažem se s konstatacijom da u tom periodu našeg rasta i sazrijevanja te ulaska u seniorski rang natjecanja nismo bili dovoljno dobro iskorišteni, prepoznati kao potencijal od strane tadašnje uprave kluba i nekako olako raspušteni kao generacija. Uglavnom, raspršili smo se po fakultetima i različitim gradovima tražeći svoje mjesto pod suncem.

Pratite li osobno još rukomet, odlazite li na utakmice?

- Rukomet mi je u genima tako da redovito pratim igru naše muške i ženske reprezentacije, zanimam se preko tate za situaciju rukometa u Karlovcu te pratim njemačku Bundesligu. Zbog mnoštva obveza nemam vremena ići na rukometna borilišta, ali nadam se da će se i za to u budućnosti naći vremena.

Kao golmana vas se, barem donedavno i do ove pandemije, moglo i dalje vidjeti, ali sada je bila riječ o nogometu i malom nogometu i hrvatskoj svećeničkoj nogometnoj reprezentaciji. Djeluje li još ili je u zastoju zbog cijele situacije? 

- Budući da nogomet igramo rekreativno za sada smo, kao reprezentacija, u zastoju i čekamo neka bolja vremena. Nogomet nam je hobi i razonoda tako da su uvijek na prvom mjestu svećenički poziv i potrebe povjerenih nam vjernika. Radujemo se okončanju ove pandemije te povratku na nogometne terene odigravajući humanitarne utakmice diljem naše domovine Hrvatske. 

Jeste li probali kada organizirati ekipu za koju rukometnu utakmicu? 

- Poznajem neke svećenike koji su se bavili rukometom, no ipak rukomet nije toliko planetarno popularan sport te nema baš puno zainteresiranih za organiziranje jedne svećeničke rukometne ekipe, ali možda i ta zamisao u nekom periodu dođe na red.

Kad smo kod poveznice rukometa i Crkve, još jedna dubovačka rukometašica, Ivana Margarin, nedavno je položila doživotne zavjete. Postoji li neka poveznica baš rukometa i Crkve, ili je ipak stvar u Dubovcu? 

- Sport i vjera uvijek idu zajedno, ali ja ipak mislim da je stvar u Dubovcu. Zašto? Zato jer sva duhovna zvanja proistječu iz nečije molitve i žrtve… moje je skromno mišljenje da smo mi izrasli iz molitve i svetačkog primjera života mons. Marijana Radanovića, graditelja Svetišta sv. Josipa i ikone grada Karlovca te našeg Dubovca.

Kao svećenik, ali i kao Karlovčanin, štoviše Dubovčak, koliko mislite da je iskorišteno Nacionalno svetište sv. Josipa? Imate li možda neke ideje koje bi mogle i poboljšati ponudu i samu prepoznatljivost Svetišta?

- Primjećujem da se Nacionalno svetište sv. Josipa na mom rodnom Dubovcu posljednjih godina pozicioniralo kao jako duhovno i kulturno središte grada Karlovca, ali i čitave domovine Hrvatske. Najbolji dokaz tomu su objave na društvenim mrežama te svakodnevna hodočašća u Svetište čak i usprkos korona krizi koju trenutno živimo. Upravo na temelju toga mislim da postoji mogućnost puno boljeg 'iskorištavanja' i kapitaliziranja od strane Grada i karlovačke turističke zajednice ovog duhovnog dubovačkog bisera. Mene kao Dubovčaka znaju pitati kako doći do Svetišta i nameće mi se ideja za boljom prometnom signalizacijom koja bi krenula već od autoputa i nastavila se kroz grad sve do Dubovca. Dubrovnik ima svetog Vlahu, Split je prepoznatljiv po svetom Dujmu, a iskreno, ja baš ne vidim kao Karlovčanin da je Karlovac prepoznatljiv po svetom Josipu osim možda deklarativno za 19. ožujka ili 1. svibnja kada slavimo Josipove blagdane. Zalaganjem uprave Svetišta najljepše uređeni dio Dubovca je zasigurno Nacionalno svetište. Volio bih da Grad i Županija prepoznaju i jače podupru duhovna gibanja na Dubovcu te pomognu upravi Svetišta u ostvarenju Josipovske Hrvatske o kakvoj je govorio biskup Šaško u jednoj od svojih propovijedi izrečenoj u Nacionalnom svetištu.

Pri dogovoru za ovaj razgovor naišao sam i na podatak da ste vatrogasac, član DVD Kašina. Jeste li to i službeno, odnosno prošli ste obuku? 

- Dok sam bio na službi upravitelja župe sv. Petra i Pavla u Kašini (2011. - 2016.) postao sam počasni član DVD-a Kašina koje je stožerno društvo u tom dijelu Hrvatskog Prigorja te istočnog ulaza u Grad Zagreb. Nisam prošao obuku za vatrogasca i nikada nisam bio na nekoj intervenciji, no ponosan sam što je vodstvo DVD-a izabralo svog tadašnjeg župnika za počasnog člana jer kašinska župa na svom teritoriju ima pet DVD-a, tri KUD-a, nogometni klub i dva lovačka društva. Sa svima sam imao lijepu suradnju i uvijek ih nosim u svojim molitvama i sjećanju.

Razgovarao: Darko Lisac

(foto: arhiv Međubiskupijskog sjemeništa u Zagrebu / arhiv KAŠonline)