NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJNI INTERVJU

"Nedjeljom u podne", Vedran Pavlov: Ribolov sam zavolio od malih nogu na Mrežnici, a za povijest je zaslužan legendarni prof. Pepić

Naš današnji sugovornik Vedran Pavlov ima zanimljivu kombinaciju aktivnosti po kojima je prepoznatljiv u više ili manje široj javnosti - profesor povijesti, frontmen jednog od najboljih karlovačkih bendova u ovom stoljeću i hrvatski reprezentativac u bass ribolovu. Kao profesor je prošao mnoge škole, ali uskoro bi se to moglo i promijeniti...

- Pa, nadam se, da. Moje glavno radno mjesto je u OŠ Švarča, a satnicu popunjavam kako se gdje ukaže prilika, trenutno je to u Tehničkoj školi. A, predavao sam u Ekonomsko-turističkoj i Trgovačko-ugostiteljskoj, u brojnim osnovnim školama u Karlovcu (Dubovac, Banija, Grabrik, Mahično...), prva radna mjesta su mi zapravo bila u Ogulinu, u obje tamošnje osnovne škole, Prvoj OŠ i OŠ Ivane Brlić Mažuranić. Ali, nadam se da će se to zaista uskoro promijeniti, jer Švarča dobija još jedan razred...

Dobija još jedan razred? Nije li sve manje djece?

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

- Na Švarči ne! Znaš i sam da se u kvartu dosta gradi u zadnje vrijeme, ima dosta ljudi koji su doselili na Švarču, samim tim i više djece tako da ćemo nakon dugog vremena od sljedeće godine najvjerojatnije imati i treći razred "petaša" i samim tim bi se moglo dogoditi da mogu punu satnicu ispuniti i na Švarči i tako nakon 13 godina napokon biti na jednom mjestu.

Kad si upisivao povijest jesi li planirao biti učitelj? I od kuda baš povijest?

- Moram reći da nisam. Povijest sam volio praktično oduvijek, išao sam u OŠ Grabrik i tamo je bio legendarni profesor Marko Pepić, koji je stvarno primjer učitelja zbog kojeg zavoliš neki predmet. Kasnije, kada sam birao fakultet nisam previše razmišljao o tome što ću raditi, jednostavno sam želio studirati nešto što volim. Kasnije se studij dijeli na učiteljski i znanstveni smjer i tada sam odabrao učiteljski.

Misliš li da si ti nekog motivirao da upiše povijest?

- Ja se trudim biti baš takav kakav je bio prof. Pepić. Klinci su danas općenito nezainteresirani za puno toga, a povijest je i ranije bila predmet koji će malo koga privući na prvu u toj dobi. Zato se trudim da ih zainteresiram, da im bude zanimljivo na satu i samim tim da im i povijest postane zanimljiva. I bilo je uvijek nadarenih učenika i učenica...

Učiš li i sam?

- Naravno. To je ogomrno područje i učit ću vjerojatno i zauvijek.

A, što se tiče "poznatih" stvari, koliko ih trebaš ponavljati? Može li te netko iznenaditi s pitanjem na koje ne znaš odgovor, a morao bi ga znati?

- Puno toga je na neki način rutina, ali sve je uvijek moguće. Da budem iskren, zato se više ne prijavljujem na kvizove.

Više?

- Da, bio sam na Najslabijoj karici još davno, dok nije postojala ta bojazan, i pobijedio odmah iz prve. Ali, sad stvarno imam tu frku da će se dogoditi da mi npr. u Milijunašu dođe pitanje iz povijesti i da zablokiram (smijeh). 

Pređimo onda na ribolov. Tu si bio čak i reprezentativac na Svjetskom prvenstvu, ali idemo ipak od početka. Zašto ribolov i zašto i od kada "bass fishing"? 

- Pa, ribolov od djetinjstva. Ljeta sam provodio na Mrežnici kod bake i djeda, klasična priča, čamac, par prijatelja, svi smo zavoljeli ribolov i onda je to ostalo. Čak i donekle ozbiljno, barem u smislu učestalosti, sve dok nisu došli neki drugi interesi, izlasci, cure, bendovi, studij... Onda sam se polako vratio toj ljubavi, a bass je došao nekako spontano, čitali smo o njemu u raznoj ribičkoj literaturi, zanimljiv je jer ima ogroman spektar pristupa, a u SAD je to praktički najmasovniji sport. "Bassa", odnosno pastrvskog grgeča ima i kod nas u bajerima oko Karlovca i tako je sve to krenulo.

U Americi su najuspješniji natjecatelji i poprilično bogati, milijunaši, može li u Hrvatskoj netko živjeti samo od ribolova?

- Mislim da jako jako teško, ja osobno ne znam nikoga. Ima nekih sponzorstava, ali najčešće se radi o reklamiranju brendova i dobiješ uglavnom pribor. To je, naravno, također vrlo vrijedna i korisna pomoć, ali da netko može živjeti od toga, to ipak ne.

Svjetsko prvenstvo koje sam spomenuo bilo je u Meksiku, je li barem to netko sponzorirao?

- Hrvatski športski ribolovni savez pri odlasku na takva natjecanja pokriva jedan dio, ali ostalo smo morali pokriti donacijama. 

Kako ste prošli?

- Mislim da jako dobro uzevši u obzir da je to bilo prvi puta da Hrvatska nastupa na jednom natjecanju takvog tipa. Išlo je šest najbolje plasiranih s državnog prvenstva i kao ekipa smo bili osmi od 15, a u pojedinačnom natjecanju, odnosno parovnom, Dalibor Vranić i ja bili smo 13. od 45 parova. Bili smo sasvim zadovoljni. Tamo sam imao i svoj najveći ulov u bass ribolovu, 4,125 kg, što je bila i treća riba na cijelom prvenstvu.

Koji ti je inače rekord?

- Van bassa, šaran od nekih 25 kg, uhvaćen na domaćem terenu, na Šumbaru.

Što se zapravo događa s ulovom? Nosiš doma pa spremaš za večeru?

- Ulov se skoro uvijek vraća u vodu, "ulovi i pusti" je danas najčešći pristup i to me jako veseli. Kada sam počinjao još kao klinac, to je bila prava rijetkost, danas je obrnuto i jako rijetko se ponese riba doma, eventualno neki atraktivni ulov na moru. Ipak je razvijenija svijest o očuvanju ribljeg fonda. 

Imaš li neku destinaciju na listi želja?

- Volio bih se svakako jednom vratiti i u Meksiko, ali mislim da je svima koji se bave bass ribolovom prvenstveno san otići u jugoistočni dio SAD-a, Florida, Texas, to su svjetske meke bass fishinga. 

Ne mogu te ne pitati o nikad prežaljenom Humanofonu. No, bilo je i prije bendova?

- Je, prvi bend sam imao već u prvom srednje, zvao se Potres i u suštini je to bio loš pokušaj da se priključimo punk sceni, iako smo imali i par nastupa u Karlovcu i Dugoj Resi. Onda je krenulo sviranje covera pa prva poigravanja s nekim autorskim izričajem i tako je polako nastao Humanofon.

Rašireno je mišljenje da ste bili jedan od najboljih, ali i najsamozatajnijih bendova na gradskoj sceni. Je li ti danas žao što niste malo ozbiljnije pokušali napraviti nešto?

- Teško mi je reći je li mi baš doslovno žao. Možda si u pravu da smo s ozbiljnijim pristupom mogli napraviti i više i možda i postati bend koji je, recimo, nekakvo ime na širem području, ali ne mogu reći da žalim jer je to prije svega jedno jako lijepo razdoblje. Mi smo bili bend odličnih prijatelja, to je samo po sebi rijetkost, i sjećanja na to su isključivo pozitivna. Jedino mi je žao da nismo snimili više materijala, tu smo zbilja bili malo inertni.

Imate li još kakvih dodira s muzikom? I ti osobno i ljudi iz benda?

- Naravno, toga se teško potpuno "riješiti". Od te neke okosnice benda, Damir (Trputec) je jedno vrijeme živio u Zagrebu i tamo je svirao i u nekim ozbiljnim bendovima kao Nellcote, Nenad Panić stvara jako zanimljivu autorsku glazbu...

Kao Mark Elliot Chance, bio mi je na KAbini...

- Da, da, baš to. Moj brat Dino se skućio u Voloskom, ali i on radi neku svoju glazbu, a moram priznati da radim i ja. Možda čak i najmanje od njih, ali stvaram nešto kad uhvatim vremena i baš me u zadnje vrijeme počela hvatati želja da snimim nešto.

Evo pred tjedan dana smo se poveselili i onda rastužili zbog propale prilike da opet na stejdžu vidimo Udriground, možda ćemo jednom dočekati još jedan koncert Humanofona?

- Prvo moram reći da mi je stvarno bilo jako žao kad je Udriground otkazan, znam da se protiv zdravstvenih razloga ne može, ali to mi je nakon dosta dugo vremena bio prvi koncert kojem sam se stvarno jako razveselio. A, za Humanofon... pa, nije da imamo neke konkretne planove, ali nije isključeno. Mi smo i dalje prijatelji, svi smo u glazbi, možda bi to bilo i zgodno, jednom.

Možda s Udrigroundom?

- E, to bi bilo super!

Razgovarao: Darko Lisac

Izdvojeno


Reci što misliš!