Dugorešanin Tomislav Poljak kao sukomentator na HTV-u ispratio je sa svim ljubiteljima tenisa veliku i neočekivanu pobjedu Hrvatske protiv Srbije u polufinalu Davis Cupa.

Nekadašnji tenisač Karlovca u mlađim je danima imao priliku pobijediti i Marina Čilića, no karijera mu je otišla drugim putevima - dugo je bio teniski sudac na brojnim turnirima, pred samu pandemiju prihvatio se i mjesta predsjednika Teniskog kluba Karlovac, a nakon tijesne suradnje s bivšim vodstvom sada je i direktor jedinog hrvatskog ATP turnira u Umagu. 
 

Pratiš nastupe hrvatske reprezentacije na Davis Cupu kao sukomentator, ali i kao teniski djelatnik i zaljubljenik pa jasno, prvo moram pitati jesi li očekivao ovakav uspjeh?

Sadržaj se nastavlja...

- Da, ušao sam kao zamjena na sukomentatorsku poziciju. Stalni sukomentatori HTV-a, Nikola Horvat, koji je odradio sve mečeve zaključno s četvrtfinalom, i Dino Marcan, nisu bili dostupni pa sam dobio poziv koji me jako razveselio. S obzirom da sam magistar novinarstva i da sam dugo bio u tiskanom sportskom novinarstvu radeći za Jutarnji list, velikim dijelom upravo prateći svijet tenisa, od srednjoškolskih mi je dana bila želja okušati se u ovoj ulozi i bilo je sjajno, pogotovo uz odličnog Danijela Križa, također bivšeg tenisača, kao glavnog komentatora.

Što se tiče rezultata, vjerujem da je jako mali broj ljudi, ne samo u Hrvatskoj nego u svijetu tenisa uopće, vidio Hrvatsku tu gdje je danas. Da je netko rekao da će Marin izgubiti tri od četiri meča u singlu, a da će Hrvatska biti u finalu, sigurno bismo ga svi proglasili potpuno ludim. Međutim, Davis Cup je po tko zna koji put pokazao da je, čak i u ovom novom, pomalo nakaradnom formatu, jedinstveno natjecanje u kojem se iznenađenja događaju puno češće nego na "običnim" ATP turnirima. I naravno, sve je lakše kada u ekipi imate genijalce poput Mate Pavića i Nikole Mektića.

Kako objasniti sjajne igre koje pruža Gojo? Svi znamo da je DC specifično natjecanje, ali ipak njegove pobjede nad neusporedivo bolje rangiranim tenisačima, i to u nizu, su prave senzacije?

- Sigurno su sve te pobjede senzacionalne, ali postoji i par objektivnih razloga zašto je Borna tako uspješan u posljednjih desetak dana. Kao prvo, vidi se koliko mu znači igrati za reprezentaciju. Sam je rekao da bi na nekim mečevima u sličnim situacijama, da ih je igrao na Touru, možda i odustao i ne bi se borio do kraja. Ovdje osjeća puno veću odgovornost i s njom se nosi na fantastičan način. Druga je stvar njegovo iskustvo u timskom tenisu koje je stekao kroz višegodišnje igranje za jedan od najboljih koledža u SAD-u. Borna je prije par godina postao tek drugi Hrvat, nakon Zagrepčanina Ivora Lovraka, koji je odveo svoju momčad do naslova u NCAA-u. Prevedeno na naš jezik, postali su najuspješnji koledž u cijelom SAD-u, a razina američkog koledž tenisa je izrazito visoka. Stoga Borna zna što znači igrati za momčad i vjerojatno je i to jedan od razloga zašto je toliko dobar u Torinu i Madridu.

Kako procjenjuješ naše šanse u finalu? Rusija je daleko najbolje rangirana ekipa na završnici, s 2. i 5. igračem svijeta, može li se uopće tu očekivati nešto pogotovo što Čilić nije u dobroj formi?

- Rusija je sigurno u tom meču favorit, kao što bi bila favorit i protiv Srbije ili bilo koje druge reprezentacije na turniru. Ne samo da imaju drugog i petog igrača svijeta, nego u prikrajku šansu čekaju (i izgleda da je neće dočekati) 18. (Karacev) i 29. (Hačanov) igrači svijeta. Samo za usporedbu, Marin kao prvi hrvatski reket trenutno zauzima 30. mjesto na ATP ljestvici. No, ne bih se baš složio da je Marin u lošoj formi. U Torino je stigao s omjerom 10-2 u dvoranskoj sezoni i naslovom u Sankt Petersburgu. Ako pogledamo realno, jedini njegov kiks do sada u turniru je poraz od Mađara Zsombora Pirosa u trenutku kad je Hrvatska već osigurala prvo mjesto u skupini. Protiv Sinnera je igrao fantastičan tenis do servisa za meč, a rezultat 6-4 6-2 sigurno ne priča pravu priču o meču protiv Đokovića s obzirom na Marinovih osam neiskorištenih prilika za oduzimanje servisa.

Opet, u taj meč Hrvatska ulazi gotovo kao autsajder. I meni se to sviđa! Spustimo očekivanja, oslobodimo prije svega Bornu pritiska i uživajmo u činjenici da je Hrvatska ponovno u velikom finalu kao jedina zemlja od 2013. (Češka) koja je u tri od posljednjih pet izdanja Davis Cupa ušla u finale.

Da se vratimo malo sad na početak, kako si ti počeo s tenisom? Koliko si zadovoljan igračkim dijelom karijere?

- Počeo sam kao šestogodišnjak u Vrbanićevom perivoju na proljeće 1994. kod nažalost prerano preminulog trenera Damira (Arga) Lipaka. On me trenirao od početka do dolaska Dejana Gačića u TK Karlovac 1999. godine. Imao sam solidnu juniorsku karijeru, bio dvaput polufinalist državnih prvenstava u singlu, jednom i u paru. Bio sam u jednom trenutku drugi igrač Hrvatske do 16 godina, a u Europi sam zauzimao 67. mjesto do 14 godina. Također, imao sam veliku sreću da sam teniski odrastao sa svojim dugogodišnjim kolegama i prijateljima Igorom Perakom i Edijem Pašićem. Svi smo isto godište, gurali smo jedan drugoga i mislim da smo došli do vrlo dobre razine u našim teniskim karijerama. Kasnije smo krenuli svatko svojim putem, oni trenerskim u kojima je Igor već godinama jako uspješan, Edi se kasnije prebacio u ekonomske vode i veoma je uspješan u jednoj od najvećih hrvatski hotelijerskih tvrtki, a mene je put odveo u novinarstvo te kasnije u teniski menadžment u kojem sam posljednjih sedam godina kao dio vrlo uspješne međunarodne agencija, StarWing Sports Management. U tom sam svijetu imao ili imam priliku raditi s brojim velikim tenisačima, poput Stana Wawrinke, Gaela Monfilsa, Jannika Sinnera ili Marije Sakkari, s kojom sam imao zadovoljstvo biti na nedavno završenom WTA Finalsu u meksičkoj Guadalajari.

Nakratko si bio predsjednik Teniskog kluba Karlovac, ali baš u vrijeme kada je došla pandemija, a i tvoje nove obaveze u Umagu - kako ipak ocjenjuješ učinjeno u tom periodu?

- Preuzeo sam tu funkciju uvjeren da ću moći biti dugoročno rješenje i, uz pomoć grupe entuzijasta koja se upustila u veliki posao revitalizacije kluba sa 110-godišnjom tradicijom, implementirati sustav koji bi klub vratio na stare staze slave. Međutim, dolaskom COVID-a promijenile su mi se neke stvari na privatnom planu i s obitelji sam odlučio odseliti u Umag. U tom mi je trenutku postalo jasno da neću moći dugo obnašati tu funckiju. Ponosan sam na ostvareno, prije svega na ekipiranje koje je okupilo sjajne ljude na čijem je entuzijazmu klub ponovno prodisao punim plućima. Iako smo morali donijeti neke jako teške odluke, prije svega one kadrovske prirode, vrijeme sve više pokazuje koliko su one bile ispravne.

Jesi li još u kontaktu s klubom? Pratiš li rad nove predsjednice?

- S gospođom Basar, ali i većinom ostalih članova Upravnog odbora, u kojem se mojim odlaskom nije dogodila niti jedna značajna promjena, u vrlo sam čestom kontaktu. Ne dolazim u Karlovac i svoju rodnu Dugu Resu dovoljno često da bih im mogao i konkretnije pomoći, ali s nekim manjim stvarima i pomognem. Jako me veseli što imam osjećaj da njihova volja da stvari idu na bolje nakon gotovo dvije godine mukotrpnog rada nije nimalo manja nego što je bila na početku 2020. kada je cijeli posao započeo. Više je djece, radi se sistematičnije, rezultati u najmlađim kategorijama su sve bolji... Bilo bi odlično kada bi karlovačka sportska javnost, a prije svih KŠZ, čim više podržala njihov rad. Tenis nije sport u kojem se rezultati i projekti rade u par godina. Za ozbiljne promjene treba minimalno pet, a često i više godina, pogotovo kada nađete klub u stanju u kakvom je TK Karlovac bio početkom 2020.

Rođeni si Dugorešanin, a kada pričamo o županiji Ogulin je možda i najbolji primjer dobrog rada, Karlovac se diže, prije je postojao jak klub u Ozlju, nažalost više ga nema, što je s Dugom Resom? Ima li tamo ikakvih inicijativa i želja da se pokrene klub?

- Otkako sam počeo igrati tenis, slušam raznorazne priče o tome da će se nešto pokrenuti. Čak mi je i nekoliko lokalnih političara i političkih aspiranata predstavljalo razne ideje u zadnjih nekoliko godina. Možda bih kao 20-godišnjak bio oduševljen tako nečim, ali danas mi je kristalno jasno da je šansa da se tako nešto realizira u dogledno vrijeme ravna nuli. Ionako sam i ja cijeli život dobivao pitanja kakav ja to tenis igram i zašto nisam s ostalim vršnjacima u Tovinoj dvorani, u kojoj su mi sestrične Ivana Malobabić i Bojana Poljak izgradile vrhunske karijere koje traju i danas. Ipak je stolni tenis u Dugoj Resi svojevrsna religija koja ima tradiciju, a teniska se tradicija u svim ovim godinama zadržala na rekreativnom tenisu, što u Belavićima, što u Karlovcu ili nekoć Ozlju.

Direktor si turnira u Umagu, kako si zadovoljan ovogodišnjim turnirom, prvim otkako si preuzeo direktorsku poziciju i kakve su ti ideje za budućnost turnira?

- Bila je to iznimno teška godina s obzirom na sve COVID restrikcije. Ograde posvuda, mnogo manje ljudi nego inače, ozbiljno smanjeni kapacitet stadiona... U takvim uvjetima, valjda nas je netko nagradio za veliki rad i podario nam Carlosa Alcaraza kao pobjednika. To je momak s kojim smo dogovor o dolasku na turnir postigli kada je imao nepunih 16 godina, na jednom juniorskom turniru u Milanu. Vratit će nam se braniti naslov, a ne postoji uzbudljivije mlado ime u svijetu tenisa, uostalom ove godine kao 18-godišnjak osvojio je i ATP Next Generations Finals, odnosno turnir koji okuplja najbolje mlade igrače do 21 godine. U tom segmentu prepoznavanja talenata smo jako dobri. Kada kažem "mi", mislim na dosadašnjeg direktora turnira Lawrencea Frankopana, kojem sam šest godina bio pomoćnik, i naš tim koji je ostao isti, samo smo Lawrence i ja krajem 2020. zamijenili uloge. Zbog toga i zbog dogovora u koje smo ulagali u posljednjih sedam godina već sada mogu najaviti 2022. i 32. Croatia Open kao jedan od najjačih umaških turnira u posljednjih 15-20 godina.

U tom kontekstu, također, možda najveća boljka Umaga je već godinama to da ne dolaze najbolji hrvatski igrači, što je razlog i može li se tome nekako doskočiti?

- To je svakako izazov, ali karta nas tu ne ide. Marin Čilić u to doba ne želi igrati, pogotovo ne na zemlji, i to je sasvim logično. Umag dolazi između dvije turneje na kojima Marin već godinama postiže najbolje rezultate, travnate koja kulminira u Wimbledonu i američkog ljeta s vrhuncem na US Openu. Stoga je to zemljano europsko ljeto jedini dio godine kada može uloviti ozbiljniji predah i preskočiti turnire u čijim se uvjetima ionako ne osjeća najbolje. Što se Borne Ćorića tiče, njegovi problemi s ozljedama uvijek nekako kulminiraju neposredno prije Umaga. Imao je problema s vratom 2017. pa je otkazao iako je već bio u ždrijebu. Dvije godine kasnije je bio drugi nositelj, ali je zbog problema s leđima stigao potpuno nespreman i ispao u svojem prvom meču. Nadamo se njegovom potpunom oporavku nakon operacije ramena i da će konačno dobiti priliku sasvim spreman boriti se za umaški naslov. Naravno, jednako tako nas vesele dobre partije Borne Goja, Nina Serdarušića i 20-godišnjeg Duje Ajdukovića. Nadamo se da će i oni, kao i sjajna generacija splitskih juniora predvođena Milijem Poljičkom i Dinom Prižmićem, u godinama koje dolaze biti vrlo uspješni u Stella Marisu.

Razgovarao: Darko Lisac