Voditelj Student servisa Karlovac, ali i pokretač raznih inovativnih i gradu već dugo potrebnih aktivnosti Emir Građanin u Karlovac je došao kao dječak iz rodne Banja Luke.

Danas će u šali reći da je "bijeg od rata" bio kao u nekom stripu, jer su pobjegli u ratni Karlovac...

- Haha pa da, a čak je i gore, jer u Banja Luci zapravo nije bilo izravnih ratnih djelovanja, ali, naravno, atmosfera u to vrijeme nije bila zdrava i sigurna, teško je to danas i opisati, jedna golema anksioznost se osjećala na svakom koraku. No, pucalo se nije po gradu. I onda dođemo u Karlovac, sretni što smo na sigurnom, a onda nam krenu pokazivati... evo, vidiš tu ti je prva crta, tamo isto, ovdje su naši, tamo su četnici, a meni sve to izgleda kao da su na 100 metara...

Sadržaj se nastavlja...

Znači, kod nas si doživio prva granatiranja?

- Da, mi smo došli 1994. godine koja je bila prilično mirna, barem što se grada tiče, ali 1995. za Bljesak sam doživio prvo granatiranje, a onda za vrijeme Oluje i par ozbiljnih napada na grad.

Koliko si godina tada imao?

- Došao sam sa 15 godina, taman kada sam trebao krenuti u srednju školu.

Jeste li iz Banja Luke prognani ili ste uspjeli "sami" otići? Kakav je bio život u onoj atmosferi?

- Uvijek imaš ljude i neljude, u svemu. Tako je bilo i u Banja Luci. Svi znamo što se događalo i kako su nastradali neki ljudi, neki su i izravno protjerivani. Tako je bilo i s djecom, ima i drugačijih priča, ali ja moram reći da su prema meni bili u redu, nitko me nije preko noći počeo mrziti ili odbacivati i zahvalan sam im na tome, jer vrijeme je bilo užasno napeto i teško. Nedavno sam bio u Banja Luci, vidio se s tom svojom ekipom iz razreda i iz kvarta i bilo je to dobro iskustvo, kažem, stvarno su bili maksimalno u redu. 

Kako ste se odlučili za odlazak i koliko je bilo lako ili teško otići?

- Kap koja je prelila čašu, da tako kažem, bila je kada je brat dobio poziv za vojsku. Onda smo znali da nemamo više što čekati. U svom tom kaosu možda je dobra stvar da se relativno lako moglo izaći, jasno, uz plaćanje, postojale su nekakve "agencije" koje su organizirale autobuse kojima se odlazilo iz Banja Luke, naš stan je bio društveni pa smo predali ključeve i eto. Puno teže je bilo s bakom, koja je imala svoj stan, ali ona je uspjela preko rođaka koji je živio u Hrvatskoj pronaći stan za zamjenu u Karlovcu i tako smo došli baš ovdje.

Na prvu crtu...

- Haha, a da, tako je ispalo. Ali, šalu na stranu, mada se u Banjaluci nije pucalo, a ovdje jest, meni je dolazak u Karlovac puno značio. Kad sad pogledam unatrag, karlovačka Gimnazija me na neki način spasila, pomogla da ostanem ili ponovno postanem normalan. Iz jedne nenormalne anksiozne situacije koju sam živio godinama došao sam u jednu normalnu školu, gdje su me svi stvarno jako dobro primili od prvog dana, kako prijatelji iz razreda, tako i svi profesori, uz jednog totalnog ludila sam, mada je ovdje bio ozbiljan rat, upao u jednu normalnu teen priču, druženja, djevojke, priče o sportu, filmovima, muzici...

Studirao si ekonomiju?

- Jesam.

I onda se dao u bankare? 

- Da, a to se zapravo slučajno potrefilo, javio sam se, dobio posao i jedno pet godina radio u Privrednoj banci u Zagrebu. Onda sam polako osjećao sve veću želju da se skrasim u Karlovcu i baš se ukazala prilika da se zaposlim u Karlovačkoj banci, prijavio sam se, primili su me i jedno vrijeme je to bila moja karijera.

Bilo ti je dosta?

- Ma, možda je grubo reći da mi je bilo dosta, bio je to dobar posao s jedne strane, s druge je bio jako težak. Mislim da je riječ o jednom od poslova koje drugi ljudi, koji ih nisu isprobali, najviše podcjenjuju. Misle, ono, šta te briga, sjediš na šalteru, isplatiš nekom novce, ovom daš ili ne daš kredit, vrlo iskarikirano doživljavanje posla koji je težak. Jer, svaki posao s ljudima je težak. Ne govorim to da se žalim, ni slučajno, ali raditi s ljudima u izravnom kontaktu, kada je to vezano uz njihov novac, ponekad i egzistenciju, nije lak posao. Nagledaš se svega, čuješ svega, bude i neugodnih situacija, bude i nekih smiješnih, ali s vremenom postane opterećenje. Uostalom, kažu da bi u idealnim uvjetima svakih desetak godina trebalo potpuno promijeniti posao, meni se ukazala prilika da to i napravim, ne baš nakon 10 nego malo više, ali...

Kakva je situacija u Student servisu, ima li posla za studente?

- Možda će nekoga iznenaditi, ali ima! Ima ga čak jako puno, kontinuirano nam se javljaju poslodavci i mislim da je situacija vrlo dobra. U svakom slučaju je neusporedivo bolja nego kada sam ja bio student i kada si se stvarno morao dobro namučiti za bilo kakav posao. Uz to, danas i država ipak garantira neke stvari, dok sam ja studirao je bilo svega, danas su zakonski određene minimalne vrijednosti satnice koje su čak i vrlo pristojne, tako da mislim da je u tom pogledu studentima danas situacija znatno bolja.

Što si ti radio kao student?

- Uf, svašta, od farbanja ograde kod bivšeg Alstoma, preko rada u skladištu hrane u Tornadu pa do finih poslova kao što je slaganje božićnih brošura i paketa u HT-u (smijeh). 

Je li Student servis namijenjen samo studentima Veleučilišta ili se mogu javiti i svi drugi Karlovčani, koji studiraju negdje drugdje?

- Mogu se javiti svi, ne samo Karlovčani, samo moraju biti naši članovi. Imamo i podružnice u Jastrebarskom i Zagrebu pa svatko tko se učlani ima jednaka prava. Ne samo u tome, nego i u nekim drugim projektima, imamo zaista dobar projekt sufinanciranja studentskih projekata, koji onda opet planiram malo proširiti na način da ti studenti kojima se projekti odobre npr. održe predavanje na Veleučilištu o svom projektu...

Što se događa ako se studentima ne plati dogovoreni rad?

- Mi smo tu posrednik, ali i mi smo ti koji reagiramo. Moram priznati da su takve situacije rijetke, ali dogodi se i danas da netko pokuša nešto smuljati, no onda ga mi kontaktiramo, upozorimo na zakonske propise i obaveze, prvo lijepo, a ako se baš nikako ne može, onda se ide u tužbu i na kraju ovrhu ako je netko baš jako ustrajan u tome da ne plati odrađeni posao.

Nedavno ste pokrenuli i prostor za coworking, kako ide?

- Mislim da je to bilo vrlo potrebno gradu, postojao je jedno vrijeme prostor u Hrvatskoj gospodarskoj komori, ali je to zamrlo za vrijeme pandemije i uz veliku podršku naše poslovne savjetnice Jasmine Simić pokrenuli smo ga u našim prostorijama. Zaključio sam da zapravo sve imamo - prostor, tehničke uvjete... pa zašto ne ponuditi to. Tek smo krenuli pa je prerano govoriti o tome koliko smo zadovoljni, jer je i vrijeme teško, pogotovo zbog pandemije. Možda sam malo nestrpljivo očekivao puno više odmah u startu, zato jer su reakcije bile jako pozitivne i oduševljene, ali jasno mi je da treba biti strpljiv. Ima tu i potrebe za edukacijom, dogodi nam se da nas netko nazove i pita smije li on uopće tu raditi po zakonu, jer ima prijavljen obrt na nekoj drugoj adresi, mogu i ovdje poručiti: "da, naravno da smije". Ima odaziva, gužvi još nema, vjerujem da će i njih biti.

Postoje li još neke aktualne ideje, nešto što skoro možemo očekivati?

- Pa ja uvijek imam 100 ideja, od kojih je barem 95 na čekanju (smijeh). Trenutno je dosta toga orijentirano na obnavljanje nekih stvari koje su bile na čekanju za vrijeme pandemije, posebno razne cikluse predavanja, zatim kviz Diplomac...

Koliko misliš da su studenti uključeni u život grada? Pitam te baš zbog Diplomca...

- Ha, da, kad bismo gledali po Diplomcu reklo bi se da su previše povučeni. Moja ideja je bila da to bude studentski kviz, a pojavile su se možda 1-2 ekipe i na kraju su ga "preuzeli" karlovački kvizaši. Ali, kviz je specifičan oblik zabave, možda se mnogi i boje da ništa neće znati (smijeh). Odgovor zapravo može biti dvostruk, s jedne strane mislim da Karlovac polako zaista postaje studentski grad, u Studentskom domu je 150 studenata, a na Veleučilištu studira njih oko 2000, od kojih je većina iz drugih gradova. Jasno, dosta je tu i onih koji studiraju izvanredno pa nisu smješteni u Karlovcu, no mnogi jesu, dakako ne samo u domu, nego i po raznim iznajmljenim stanovima. Koliko su uključeni u život grada ovisi i o nama, ali i o njima samima. Uvijek će postojati i dio ljudi koje jednostavno zanima "plejka" i druženje s par prijatelja u sobi, uvijek će biti i oni koji su zainteresirani, sjećam se jednog događaja na koji su došle studentice iz Šibenika i rekle mi da su pročitale baš na KAportalu da se to događa i da kod vas obično provjere što se događa u gradu. Ne može se reći da se ne mogu informirati i saznati sve što se događa, što ne znači da im se ne treba i ne može još aktivnije pristupati.

Koliko samo Veleučilište može u tome sudjelovati?

- Može. Evo još jedan primjer, organizirali smo šahovski turnir i na prvu je odaziv bio jako loš, onda je trenutni v.d. dekana koji je i sam bio šahist malo motivirao neke studente, na kraju se skupila solidna brojka, a nakon turnira su nas svi ispitivali kada će opet. 

Igraš li ti šah?

- Ne, ja sam trenirao košarku, a sada već godinama jednom tjedno igram nogomet sa svojom ekipom. I uz posao i kviz to mi je glavna zanimacija.

Hoćemo li te vidjeti na Potjeri ili Milijunašu?

- Ne još (smijeh). Pub kvizovi su više za mene, imaš ekipu pa uvijek netko nešto zna, pomisao da dođem pred kamere mi je još uvijek malo traumatična.

Razgovarao: Darko Lisac