Đuro Batinić desetljećima je nezaobilazno ime u svijetu karlovačkog sporta. Starijim generacijama poznat kao vrstan nogometaš, a mlađima kao jedan od ključnih ljudi školskog sporta, danas je predsjednik Odbojkaškog kluba Karlovac u trenucima najvećih uspjeha ženskog sastava.

Na početku razgovora, za svaki slučaj, potvrđujemo da je Đuro, a ne Đuka, kako ga znaju baš svi u gradu...

- Da, ali ne Đuka, nego baš Đuka Batinić (smijeh). Mene nitko ne zove samo Đuka, nego sam oduvijek "Đuka Batinić" u kompletu! Kad je nadimak nastao bio je i neki drugi Đuka pa su meni dodali i prezime i eto, tako je do danas.

Sadržaj se nastavlja...

Cijeli život si uz sport, ali nogomet je prva ljubav?

- Pa može se tako reći, uostalom svi klinci počnu s nogometom još na ulici. Iako je u vrijeme mog djetinjstva i tinejdžerskih godina, a rođen sam 1949. godine, znači govorimo o šezdesetima, u gradu sport broj 1 bez ikakve konkurencije bila košarka. Čak sam i odradio jedan trening u Šancu, par nas koji smo već trenirali nogomet, ali nas je gore kao tajna policija odmah dočekao Čavlek i izderao se da kakav je to sport u kojem se igra s rukama (smijeh) i ipak nas obradio da se vratimo na nogomet. Trenirao sam neko vrijeme i gimnastiku, ali nogomet je ipak bio u prvom planu. No, tada su svi probavali sve, djeca su stalno bila vani i igrala se, mi smo u Kineskoj imali svoje atletske petoboje, stalno smo nešto smišljali.

Kada je nogometna priča postala ozbiljnija?

- Već sa 17 sam ušao u prvu momčad i bio u njoj negdje do 32. godine. Nikada nisam otišao iz Karlovca, jedino sam nakratko igrao za tadašnji Tehničar. Odigrao sam više od 500 utakmica za Karlovac, iako je poziva i bilo, ponekad i jako dobrih, recimo dosta me zvao Marković da dođem u Zagreb, ali tad je i Zagreb bio drugoligaš, mi smo bili drugoligaš i bili smo dobri, tu mi je bila klapa, tako da sam ostao.

Ako izuzmemo kratku prvoligašku epizodu prije desetak godina, to su zapravo zlatna vremena karlovačkog nogometa...

- Jesu, često smo bili u vrhu, a jedne sezone smo bili zbilja blizu plasmanu u prvu jugoslavensku ligu što bi bila prava senzacija. Cijelu sezonu smo bili tu negdje prvi-drugi i zapravo smo zeznuli na samom kraju, zadnje tri utakmice vani smo odigrali neriješeno iako smo u svakoj bili bolji, a bilo je i nevjerojatnih situacija, na jednoj utakmici smo pogodili prečku praktički s gol linije. Đalma je tad vodio Maribor i oni su nas na samom kraju prestigli i na kraju postali prvoligaš.

Iz tog perioda je i legendarna utakmica sa Zagrebom na Maksimiru pred 50 tisuća gledatelja u predigri susreta Dinama i Zvezde?

- Je, iako to nije bila predigra zapravo. Trebala je biti, ali je prognoza bila klimava i moglo je biti kiše pa su u strahu da ne padne kiša i da se teren ne uništi za veliki derbi nas prebacili poslije utakmice Dinama i Zvezde. Bila su to iz današnje perspektive nezamisliva vremena pa su jednostavno svi ostali i na našoj utakmici. Prepun Maksimir, Zagreb i mi smo tada bili kvalitetni, bilo je i puno Karlovčana...

I 1:1?

- Da, iako ću ti sad priznati da je Zagreb tu utakmicu vjerojatno lako mogao dobiti samo da nije bilo jednog ispada...

Kakvog ispada?

- Mi smo tada bili u jako dobrim odnosima s njima, i klupski, ali i mi igrači međusobno. A prvenstvo je bilo u fazi da su se oni borili za prvo mjesto i ulazak u prvu ligu, svaki bod im je bio važan, a mi smo bili u mirnoj situaciji, nismo mogli ni gore ni dolje i čak je neki dogovor i bio među nama u klubu da se odigra mirno, da ne idemo "na nož".  I zagrijavamo se na pomoćnom, sve regularno, kad izlaze Žitko i braća Janjanin, a Lipovac iz Zagreba im dobaci "Kaj je seljačići, jeste se prepali?". Janjanini su još bili zbilja klinci, povučeni, stidljivi, oni nam možda ne bi ni rekli, ali Žitku odmah para izbila na uši, ispriča nam sve i odmah pada dogovor, nema ni najmanje popuštanja, idemo punom snagom. I isprepadali smo ih dosta, krenuli smo super, poveli predivnim golom, na kraju su uspjeli izjednačiti, ali i tih 1:1 je bio dobar rezultat. A sve iz gluposti, mi stariji smo bili svi dobri međusobno i pitao sam poslije jednom Lipovca šta mu je bilo, a on kaže "a ne znam, vidio klince stisnute, zezao sam se...". 

Je li bilo još nekih posebnijih utakmica?

- Na osobnoj razini je bio neki humanitarni susret između Dinama i reprezentacije Sportskih novosti u koju su pozvali i mene, to je isto bio događaj, pred skoro punim Maksimirom, bilo je sigurno preko 30 tisuća ljudi. Za Karlovac je bilo velikih utakmica, posebno one koje su odlučivale o plasmanu u viši rang, a rado se sjećam i utakmice s Leotarom 1974. na otvaranju novog stadiona, to nam je bila velika stvar i bila je stvarno svečana atmosfera cijelo vrijeme, iako smo završili 0:0.

Po završetku igračke karijere odmah si počeo raditi s mladima?

- Jesam, jako brzo, prvi u klubu sam imao i papire tako da sam brzo preuzeo klince, kasnije sam radio i s juniorima, vodio sam Ogulin i Ilovac, a i sada sam posljednjih par godina vodio klince NK Krašić na njihovu zamolbu, iako sam već u penziji. Ali ljudi su korektni, meni je drago raditi, iako sam im i sam rekao da to nema više smisla, imam 73 godine i evo sad se pojavio jedan mlađi dečko koji će, vjerujem, uspješno nastaviti.

S djecom si, ali iz pozadine, radio i kao voditelj saveza za školski sport, koliko si zadovoljan obavljenim?

- Zadovoljan sam, danas je malo teže s djecom, prije su bili puno aktivniji, danas ih je nekad teško motivirati na bavljenje sportom, ali baš zato je taj rad još važniji. Meni je posebno drago da sam uspio promijeniti ustaljene navike koje su trajale valjda desetljećima da se školske utakmice igraju vikendom. I onda imaš puno problema - djeca moraju doći i vikendom, trener tjelesnog mora doći i vikendom, zauzima se dvorana sportskim klubovima... i baš mi u Karlovcu smo prvi počeli testirati ideju da se igra ponedjeljkom i pokazalo se kao pun pogodak i danas gotovo svi u Hrvatskoj imaju utakmice školskog sporta drugim danima u tjednu, a ne vikendom.

Je li pandemija suzbila aktivnosti?

- Sigurno da je, iako su natjecanja ipak odrađena, nakon škole u šestom mjesecu je organizirano pa je ipak nečeg bilo. Bitno je da se djeca bave sportom, imamo i program univerzalnih sportskih škola za djecu od 1. do 4. razreda u kojem se djeca upoznaju sa sportovima. 

Na kraju si završio kao predsjednik Odbojkaškog kluba Karlovac, kako?

- To je sve splet okolnosti, znaš i sam da ja gledam sve sportove i sve utakmice, stadion i dvorana su mi kao drugi dom. I prvo se dogodilo da sam iz dana u dan svjedočio jednom dobrom i jednom lošem primjeru. U subotu su igrali odbojkaši i nakon utakmice vidim tadašnjeg predsjednika kako donosi dvije jumbo pizze. I mislim si "bravo, to je lijep odnos". Ali drugi dan igraju cure i sad nema pizze. I pitam ih kako, što, a oni kao nemaju novca i za jedne i za druge, ovo ono, mislim, onda kupi i jednima i drugima po jednu. Korak po korak, priča po priča i našao se ja u Upravnom odboru. Nažalost, to je i vrijeme raskola u muškom klubu, koji je bio potpuno nepotreban i mislim da je danas i više nego očigledno tko je bio u pravu, ali što je tu je, ne treba se vraćati više na to. 

Djevojke su zato "procvale"...

- Mislim da je lako to objasniti s dvije stvari. Prvo, imamo vrhunskog trenera koji je po meni sigurno jedan od tri najbolja trenera u Hrvatskoj. I vezan je za Karlovac i to je naše bogatstvo. Odradio je sezonu u Mladosti na što sam ga ja praktički nagovorio, da ode, da vidi, nauči nešto novo i vjerovao sam da će se vratiti kao što i jest. Drugo, korektni smo. Korektnost je sve. Mislim da niti jedna djevojka ne može reći da klub prema njoj nije bio korektan, a to je puno važnije od svega. Prazna obećanja nikuda ne vode...

Problem s obećanjima je baš ovih dana doveo do problema u rukometnom klubu...

- Pa... da, iako ne bih toliko govorio o drugim klubovima, svi znamo da su to ljudi koji su se prihvatili posla koji u tom trenutku nitko nije htio. Ali, igrače i igračice ne treba motati, čak ni kad je to slučajno. Nije pitanje zaslužuje li, recimo, jedan Smojver 5000 kuna plaće. Zaslužuje, zašto ne, igra u premijerligašu i jedan je od glavnih igrača. Ali pitanje je imaš li ti tih 5000 kuna. Ne možeš reći "dobit ćeš" ako te novce već nemaš i onda se nadaš da će ti netko drugi nabaviti. Da se razumijemo ovo je izmišljeni primjer, ne znam koliko koji rukometaš ima ili nema plaću. Ali je očito došlo do nesrazmjera između obećanja i onog što klub zaista može. Ali, svima u svakom klubu treba biti jasno da je i na njima da donesu dio prihoda, ja znam da je to puno posla i da nije lako, ali to je jedini put.

Kako se radi u Odbojkaškom klubu?

- Trudimo se. Ja mislim da nema firme u koju nisam došao. To je jedan dio posla, drugi je traženje ozbiljnog sponzora i sve me strah da ne ureknem, ali ima šanse da i to odradimo u skorije vrijeme čime bi nam poslovanje zbilja bilo drastično olakšano. Ali i onaj prvi dio je jednako važan, ne treba ići samo na velike svote, netko ti da 2 tisuće, netko 4 tisuće, netko 1000, ma bilo je i situacija da nam netko uplati 500 kuna i okej, što sad, dobro dođe za nešto. Imamo "program" zlatnih, srebrnih i brončanih sponzora, ovisno o tome i oni tim statusom mogu dobiti nešto. Daleko od toga da je sve to jednostavno i lako, ali moraš se potruditi. A, ono što smo obećali curama to će dobiti pa makar na kraju ja morao dati iz svog džepa. Ali smo zato obećali ono što smo znali da možemo pa super ako zaradimo više, onda ćemo im lako dignuti honorare ili isplatiti neke nagradne stimulacije. Neki čak pitaju kako mi nije neugodno... pa šta bi mi bilo neugodno, to je dio posla! Za sebe ne bih tražio ni kunu nekoga, ali za klub ću zakucati na sva vrata.

I djevojke čak i iz drugih superligaša dolaze u klub...

- Jasno, jer nigdje baš ne cvatu ruže. Mi imamo reputaciju da smo korektni, a tu je još važnija i reputacija Gorana Zeca kao trenera, djevojke žele učiti od njega. I moraš računati na moguće nezgode, evo došla nam je mala Lara Malović iz Varaždina i dogodilo se da je cijelo vrijeme ozlijeđena, ali nije ona za to kriva, nije izmislila ozljedu. I mi se trudimo svejedno joj dati sve što smo obećali i vjerujem da će zato ostati ovdje bez obzira što će možda i Varaždin ući u Superligu. 

No, i interes djevojčica i djevojaka u gradu je ogroman...

- Svakako, odbojka je hit među djevojčicama mi trenutačno imamo oko 180 curica, od mini odbojke pa na dalje do seniorske ekipe. I nama je i cilj da baza ekipe budu domaće cure, ali uvijek će biti potrebno i poneko pojačanje ako imaš velike ambicije. A, to su najčešće i tako dobre cure i cijela ekipa je tako dobra klapa da ti i ne možeš tu govoriti o nekakvim "strankinjama". Naša Doris Barić je Petrinjka, ali je i Karlovčanka, ona je dio kluba. Jedino što ja mogu garantirati je da se nikad neće dogoditi da dovlačimo nekog izvana pod svaku cijenu, ako na toj poziciji imamo bolju Karlovčanku. To ne znači da su sve cure koje su došle bolje od naših, one su tu i zbog trenera i da uče, ali imaju jednak tretman kao naše cure.

Spomenuo si velike ambicije, kakve su zapravo?

- Moje su jako velike. Trener je uvijek oprezan i zato je i tako dobar. Ove godine jedina ambicija bila je ostati u Superligi i odigrali smo sjajnu jesen i vjerujem da neće biti problema. Ali idemo korak po korak, dok nismo matematički sigurni sve je usmjereno prema ostvarenju tog cilja. Dugoročno, moje ambicije su velike, pogotovo ako realiziramo jednog pravog i velikog sponzora. Konkretno, s ovim trenerom i ovom atmosferom koju imamo, te uz stabilniju financijsku situaciju, ja sam siguran da mi možemo kroz koju godinu i do mjesta koje garantira nastup u europskim kupovima. Evo, to je moj cilj, sasvim otvoreno. 

A dečki?

- Tu je situacija trenutno jako loša i to ne treba skrivati. Nismo samo mi u tom problemu, dosta se klubova diljem Hrvatske čak potpuno ugasilo, a ovi koji djeluju su u sličnim problemima, koji su kod nas nažalost još malo veći nakon one situacije od prije par godina. Trenutačno imamo samo 7-8 klinaca koji treniraju, ali u raznim kategorijama. Prije korone ih je bilo 17-18, nažalost to je sad dodatno reducirano. Jedan od ciljeva je što prije formirati ekipu podmlatka pa polako krenuti u obnavljanje muškog sastava...

Dugo si radio i kao učitelj tenisa i skijanja, imaš li još vremena za to?

- Naravno, za sport se uvijek nađe vremena. Tenis puno puno manje, ali skijanje još uvijek odem s ponekom grupom. A posla imam i kao član tehničke komisije za futsal u Hrvatskom školskom sportskom savezu. Kad nešto voliš, sve se stigne.

Razgovarao: Darko Lisac