Ivanu Moškun Štefanac možda znate kao Singrlicu, možda kao foklorašicu, a posljednjih godina koordinatorica je i producentica Međunarodnog festivala folklora koji je na prisilnoj pandemijskoj pauzi.

Postojala je nada da će se festival održati prošle godine, no do toga ipak nije došlo. Međutim, ove godine, odlučni su u organizaciji, festivala mora biti...

- Teško je u ovim pandemijskim vremenima za bilo što reći da je sto posto sigurno, ali mogu reći da smo mi zaista odlučni da ove godine pod svaku cijenu organiziramo Međunarodni festival folklora. I prošle godine smo mi imali pripremljen program, ali je bilo cijelo vrijeme jasno da će ga biti teško realizirati. Mislim da su sada stvari ipak nešto bolje i konkretnije, iako nas nesumnjivo čekaju i mnoge prepreke, tu sad već dolazimo u situacije da želimo neku grupu, da ta grupa želi u Karlovac, ali da su u ovom trenutku mjere takve da bi ljudi iz te grupe morali u izolaciju po dolasku u Hrvatsku, a jasno je da onda takva opcija otpada. Vjerujemo i nadamo se da će se to do ljeta ipak stabilizirati i smiriti.

Sadržaj se nastavlja...

Financijski dio priče je riješen?

- Naravno da nije (smijeh). Vjerujemo da će biti, čekamo još neke natječaje, dosad smo potporu imali, sigurna sam da ćemo je imati i ove godine, ali ponekad je i teško objasniti nekom sa strane koliko troškova zapravo oko svega toga ima. MFF je pod zastavom CIOFF-a, to je odabrano društvo festivala s najvišim ocjenama i s najvišim kriterijima, koje moramo ispunjavati iz godinu u godinu. I onda su tu i propisane stvari, primjerice grupa je dužna sama osigurati dolazak u Hrvatsku, no onog trenutka kada pređu granicu sva njihova kretanja su naša obaveza i naš trošak. Konkretno mi u Karlovcu ćemo sada imati problem i sa smještajem, godinama smo to uspješno rješavali s Učeničkim domom, s kojim i dalje dobro surađujemo, ali prema novim standardima tamo može biti nešto manje ljudi i taman ostajemo kratki za jednu ili dvije grupe, iako je uvijek najbolje da svi budu na istom mjestu. Vjerojatno ćemo to riješiti sa Studentskim domom, ali tu opet moramo biti na oprezu kakva će biti studentska godina zbog pandemije, hoće li biti nekih pomicanja rokova zbog kojih će možda većina studenata ostati u domu i u vrijeme festivala. Puno je, bezbroj tih sitnica, na koje netko sa strane i ne pomišlja. 

Spomenula si ocjene, kakve su ocjene karlovačkog festivala?

- Odlične! Niz je kategorija u kojima gostujuće grupe ocijenjuju domaćina i na osnovu toga i stječeš odnosno zadržavaš taj najviši festivalski status. Mi smo zaista uvijek jako dobro ocijenjeni, ocjene su školskog tipa i naše su gotovo sve petice. Tu i tamo se dogodi neka četvorka, a u biti jedino što je bio malo učestaliji prigovor je stvar prošlosti. Naime, festival je prije bio vezan uz Dane piva, a danas je uz Dan grada, što je po meni i puno prikladnije, a i sami gosti se osjećaju kao da su dio jedne posebne svečanosti. No, dok se festival održavao uz Dane piva jedno vrijeme je išla povorka od pivovare do ŠRC Korana i tu je bilo više prigovora na taj dio programa, jer im je jednostavno bilo prenaporno, to je ipak duga relacija, a većina grupa ima zahtjevne i teške nošnje pod kojima nije nimalo lako prehodati takvu udaljenost i onda još nastupati. No, to više nije problem.

Ti si pokretač dodatnog programa "Okusi svijeta"?

- Jesam. Naravno, uz veliku podršku, i dr. Štajcer je odmah prihvatio objeručke ideju, Nina iz Turističke zajednice mi je pružila veliku pomoć, ekipa mladih iz Izvan fokusa, restorani su se uključili jasno... Mislim da je ovaj festival nešto jako lijepo i jako važno za Karlovac, ali se svakako može još više iskoristiti i proširiti. Dolaze ljudi iz drugih dijelova svijeta, iz različitih kultura, grad tih dana zaista diše kozmopolitski, no cilj bi trebao biti da naučimo i razmjenimo što više iskustava. Gastronomski dio je nekako prvi došao na red, svim gostima se jako svidjela ideja i rado su se uključili, a i građani su bili jako zainteresirani, odaziv je bio čak prevelik, ako uopće može biti prevelik, ali stvarno se dogodilo, pogotovo u prvoj godini, da su ljudi jedva dolazili na red. Već druge godine bilo je dosta bolje. Zatim smo u drugoj godini, 2019., odnosno posljednjoj prije pandemije, uveli i filmske večeri, odnosno projekcije filmova iz zemalja sudionica. Počeli smo uvoditi i radionice, za sad s djecom, tu se odmah uključila Knjiguljica, bile su i male izložbe tradicionalnih predmeta, cilj nam je da to zaista preraste u tjedan upoznavanja sa zemljama i kulturama naših gostiju u što većem obimu. 

Što gosti misle o Karlovcu, a što Karlovčani o festivalu?

- Gosti su Karlovcem i festivalom oduševljeni, a ne libe se ni prigovoriti onome što ne valja, smješteni su u Zvijezdi i nije im jasno - što čekamo!? Vide njenu vrijednost i u ovakvom obliku i čude se da 30 godina nakon rata još uvijek puno toga nije riješeno. Ali, isto tako, teško je uopće opisati njihovo divljenje i oduševljenje našim parkovima i zelenilom, mi možda i sami, koliko god u njima uživali, uzimamo zdravo za gotovo njihovu vrijednost, a gosti su bez iznimke fascinirani količinom zelenila koje imamo u samom centru grada, oni nešto udaljeniji, pogotovo iz dalekih istočnih zemalja, ne vjeruju da je tako nešto uopće moguće. Isto tako ih oduševljavaju rijeke, obavezno ih vodimo i na kupanje i jako puno puta se dogodilo da ih moramo uvjeravati da se zaista mogu kupati i da je voda čista. Nažalost, u današnjem svijetu mnogima je teško povjerovati da se ljudi mogu kupati u rijeci koja prolazi praktički centrom grada i oduševljeni su kada se napokon odvaže na kupanje. Za gostoprimstvo, pak, uvijek dobijamo najviše ocjene i mislim da to odgovara i na pitanje što Karlovčani misle o festivalu. Gosti su uvijek jako dobro i lijepo primljeni i to i sami često posebno naglašavaju. Kad su Karlovčani u pitanju mi smo i presretni s time kako je festival doživljen, a možda malo i žalosni zbog toga da hrvatski folklor, ne samo u Karlovcu, nema uvijek baš najbolju reputaciju, nego se kod dijela ljudi, pogotovo mladih, gleda kao nešto "seljačko", a to je bogata i vrijedna tradicija jednaka tradiciji svih tih zemalja koje gledamo na našem festivalu, a koja nas oduševljava. 

Je li tako i u drugim zemljama?

- Nije, i to je zaista jedan minus u Hrvatskoj. Recimo, Mađarska od malih nogu odgaja djecu u svojoj tradiciji, već u vrtićima imaju opsežne programe koji su posvećeni tome i to je tako prirodno. Folklor nije, ne znam, vrsta muzike koju netko sluša, nego izuzetno bogatstvo jedne zemlje i morali bismo to osvijestiti kod djece već od malih nogu.

Kako si ti počela, tko te osvijestio? 

- Haha, pa zapravo me baš jesu osvijestili! Počela sam kao 14-godišnjakinja kada su ljudi iz "Gupca" došli u našu školu, OŠ Banija. Iskreno ću reći da sam i sama do tada mislila da je to nešto "seljačko", ali njihova prezentacija je bila tako prekrasna, tako jasna, tako puna ljubavi da sam odlučila probati i gotovo od prvog dolaska nastala je velika ljubav koja traje i do danas. I takav pristup je itekako imao uspjeha, iz tih godinu-dvije obilazaka škola nastala je jezgra od stotinjak ljudi koja je stvorila sve što je Gubec danas, dakako, uz sve vrijedne ljude prije nas. 

Kakva je danas situacija s djecom?

- Djece uvijek ima, iako je tu pandemija ostavila golemog traga. FA Matija Gubec više od godinu dana nije smio imati probe, kao i većina amaterskih ansambala i naravno da je to ostavilo teške posljedice. Neizbježno je bilo da dođe do osipanja, ogromno je to vrijeme u kojem mladi jednostavno nađu druge zanimacije. No, vjerujem da će se i to sada početi popravljati, kreće se ponovno i u obilaske škola...

Mi smo u Karlovcu ugostili mnoge, ali i Gubec je prošao svijetom?

- Je, i sva ta putovanja su zaista nezaboravna. Prošli smo praktički cijelu Europu, teško se i sjetiti gdje smo sve bili, lakše bi možda bilo gdje nismo. Uključujući tu i rubne zemlje kao što su Rusija i Turska. Bili smo u Meksiku, SAD, Australiji...

Je li ti neko putovanje ostalo posebno u pamćenju?

- Svako je nezaboravno, zaista! Ali kada bih morala izabrati onda bih vjerojatno izabrala Australiju. To je bilo i najduže i najdulje putovanje, bili smo tamo mjesec dana, a sigurno najupečatljiviji nastup uopće bio je u jednom domu za umirovljenike za naše iseljenike. To su bili baš jako stari ljudi, koji su znali da više neće vidjeti domovinu, mnogi i bolesni, dovodili su ih u kolicima, neke na ležajevima, i taj nastup je bio tako jako dirljiv i emotivan, njima su oči bile pune suza, mi smo imali knedle u grlu, njima je strašno puno značilo vidjeti još jednom dio svoje mladosti, vidjeti nošnje iz rodnog kraja, čuti pjesme, to nikada neću zaboraviti. 

A, ima li grupa koje još nismo ugostili u Karlovcu, a željela bi ih tu vidjeti?

- Ima, naravno, puno toga smo mogli vidjeti, ali još više je toga što još nismo, svijet je velik i bogat i raznovrstan. Neke posebne želje iz mog kuta su japanski bubnjari te grupa iz Brazila. No, stvarno se veselim svakoj grupi, svaka nas nečemu nauči i oplemeni.

Kako si iz Gupca "uskočila" u Singrlice?

- Naravno, to je isto povezano s Gupcem. Naš dragi voditelj Tomislav Jozić radio je jedno vrijeme s pjevačkim zborom FA Matija Gubec i tu negdje se i njemu počela oblikovati ideja o jednom takvom pjevačkom ansamblu koji bi se bavio etno glazbom. Nakon što se tome posvetio pozvao je Danijelu Jurac, Ivanu Badovinac, Josipu Biličić i mene i tako je krenulo još jedno nezaboravno razdoblje. Pjevala sam u Singrlicama do 2011. godine, taman sam "dobacila" do prvog Porina. Oproštajni koncert bio mi je na Starom gradu i to je zaista jedan od ljepših koncerata u životu.

Tad si prestala i s aktivnim folklorom?

- Ne, plesala sam do 2013., zadnji nastup je bio kad je već Lucija bila u trbuhu pa je tu možda posađena klica i njenog interesa za ples (smijeh). Lovro je još mali, ali i njega interesira glazba, on se mota oko tate i njegovih instrumenata i uređaja.

Ide na folklor?

- Ne, pleše u Zorin domu, folklor je zanima, vidi čime se mama bavi, a i tata je uvijek tu negdje kao pomoć, pa mislim da će i za to pokazati interes, ali neću je nigdje gurati. 

Rekla si mi i da voliš kuhati, prebacuješ li "Okuse svijeta" na kućni jelovnik? 

- Volim kuhati i svašta isprobavati, ali ne znam jesu li suprug i djeca uvijek oduševljeni time što mi služe kao testna skupina (smijeh). Šalim se, ali kad spominješ "Okuse svijeta", to je isto golem posao nekad, jer cilj je nabaviti zaista originalne namirnice. Pa smo tako 2018. izludjeli tražeći ljubičasti kukuruz za jedan peruanski specijalitet. Prešli smo sve živo, zvali sve OPG-ove, imali informacije da ga ima tamo i tamo pa išli i ustanovili da nema, na kraju smo ga morali naručiti - preko Amazona!

Razgovarao: Darko Lisac