Dobitnik ovogodišnje nagrade za najboljeg sportaša veterana Silvio Car već dulje vrijeme ne zna za poraz u svojoj starosnoj kategoriji.

Reklo bi se da je iskustvo učinilo svoje, no odmah na početku razgovora napominjem nam da je zapravo tek kao veteran i počeo trčati! Jasno, to ne znači da je prije veći dio vremena provodio u fotelji...

- Ma ne, nisam sjedio doma, naprotiv, uvijek sam bio aktivan, ali istina je da mi je jako dugo trčanje bilo najmanje zanimljivo od svega. Da mi je netko rekao da ću danas raditi sve ovo i u tome iskreno i istinski uživati rekao bih mu da je lud. Pa, da budem iskren, pomalo sam i ove koji trče, pogotovo na dulje staze, malo i sam gledao s čuđenjem i pitao se što im je (smijeh). 

Sadržaj se nastavlja...

A, na koji način si tada bio aktivan?

- Tada sam bio dosta u biciklizmu, jedno vrijeme sam bio i član kluba, ali i izvan toga sam jako puno i jako rado vozio bicikl. Ali, prava ljubav i zaluđenost je bila padobranstvo. 

Padobranstvo!? 

- Da, danas je to nažalost u Karlovcu malo i zaboravljen sport i aktivnost, ali sve do rata Aeroklub Karlovac je imao i svoju vrlo aktivnu padobransku sekciju, čiji sam bio član i odradio devedesetak skokova. Nažalost, nisam došao do jubilarnog stotog, a baš pred rat je nas nekoliko trebalo polagati i tečajeve za pilote tih malih sportskih letjelica nažalost rat je sve to prvo spriječio, a onda zapravo za većinu nas i potpuno zaustavio. 

Možda je malo banalno pitanje, ali kad čuješ da je netko puno skakao s padobranom prva pomisao je - jel bila kad kakva frka?

- Haha, nije, nije bilo frke, možda sam imao i malo sreće, jer baš nikad nije ništa nimalo zapelo, a istina je da se to zna dogoditi, iako je u konačnici glavno da se izbjegnu one najgore tragedije. Moja karijera je prošla u redu.

I od kud onda trčanje? Kako se to promijenilo?

- Sad je možda malo i teško to sve posložiti, ali prvo je bila faza u kojoj sam jako puno hodao, bio mi je običaj svaki dan hodati barem sat vremena, izbistriti misli... vani sam primijetio nordijsko hodanje, prvo su mi bili čudni, gledao sam što to oni rade, ali onda mi se učinilo vrlo zanimljivim i korisnim pa sam nabavio prave štapove i mislim da sam možda bio i prvi u Karlovcu koji se počeo time aktivno baviti. Naravno, onda su mene gledali čudno i kao luđaka (smijeh). Nordijsko hodanje je izuzetno korisno i malo mi je žao što je na neki način u Hrvatskoj za mnoge povezano isključivo za umirovljenike i stariju životnu dob, drugdje to nije tako. A trčanje... zapravo čista igra slučaja, stvorila se mala ekipica koja se prijavila u školu trčanja KA Tima. Tako je počelo. Prvo cestovno trčanje, a onda je malo kasnije pokrenut RaN047, prvo uz udrugu Dodir prirode, a kada sam upoznao šumsko i terensko trčanje, više nije bilo povratka.

Danas se isključivo baviš trailom?

- Kada su natjecanja u pitanju da, ne može se ozbiljno raditi i jedno i drugo, ali kada su treninzi u pitanju onda naravno da ima i cestovnih treninga, jer taj dio se nikada ne smije zanemariti i ima svoje koristi.

Koliko je zapravo tih treninga?

- Barem pet puta tjedno, a trail se ne može baš uspoređivati s cestovnim trčanjem što se tiče kilometraže, tu je puno više faktora. Recimo da godišnje otrčim oko 3500-4000 kilometara, ali i odradim visinsku razliku od oko 80-90 kilometara. 

A, što se tiče baš natjecanja, koje je najduže, najteže...?

- Odgovor ne mora biti isti. Odradio sam nekoliko utrka od 44-45 kilometara, s visinskom razlikom od 2000-2500 metara, što je znatno više od atletskog maratona. No, ako bih sad birao najtežu utrku koju sam završio to je svakako bio Žumberak Trail sa 38 kilometara i 2000 visinske razlike, no ono što ga je činilo posebno teškim je temperatura od čak 37 stupnjeva, to je bila zaista užasno teška utrka. Ali, ima i puno težih, a to mi je sada i cilj, baš na Žumberku postoji i dulja staza od 80-85 kilometara, takozvana ultra staza, sljedeća želja mi je završiti nju.

Postoje li neke svjetske utrke koje su velika želja?

- Jako bih volio jednom otići na čuvenu utrku Ultra Mt. Blanc, to je jedan od najvećih ispita u Europi. Balkansko prvenstvo je uvijek atraktivno i na zanimljivim stazama, ako se ne varam ove godine je u Rumunjskoj. Kod nas "100 milja Istre"... puno je želja, a vjerujem da će se neke i ostvariti, ali još uvijek su mi u prvom planu neki nastupi za klub i u natjecateljskoj sezoni pa sve to treba iskombinirati. Posebno sam fokusiran na Kontinental Trail ligu i ipak još uvijek i sve ostale aktivnosti slažem u odnosu na nju. 

A, u njoj su rezultati izvrsni?

- Pa, ja sam svakako zadovoljan. Prošle sezone osvojio sam prvo mjesto u svojoj kategoriji M50, ali i drugo mjesto ukupno, dakle u konkurenciji i puno mlađih trkača. 

Cestovne utrke te više ne privlače?

- Privlače, svakako, samo jedan od glavnih problema je da su u organizaciji različitih saveza pa se često poklapaju termini, odnosno događa se da su dvije utrke u kratkom vremenu pa nema vremena za rekuperaciju i odmor tijela od velikih napora. No, nastupam na glavnim natjecanjima kao što je prvenstvo Hrvatske u maratonu.

Zapravo sam htio pitati što je s "Karlovačkim cenerom", kada čujem sve ove distance i visinske razlike, to je kao šala? 

- Haha, ma nije i jako volim "Cener" ali u šali volim i reći da sam im redoviti sponzor. Tu sad opet dolazi do problema neusklađenosti dva kalendara tako da se ja svake godine uredno prijavim za "Cener", platim kotizaciju i onda se najčešće ne pojavim, jer se dogodi da je drugi dan utrka Kontinental Trail lige, koja mi je rezultatski ipak prevažna, a da bih večer prije trčao 10 kilometara. No, "Karlovački cener" je sjajan projekt i podržavam ga svim srcem i nadam se da će se i dalje razvijati ovako kako je krenuo. 

Ima li ideja da se u Karlovcu pokrene neka trail utrka?

- Pa mi smo imali Kalvarija Trail neposredno prije pandemije i mislim da je čak bio i jako uspješan. Staza je atraktivna i dalo bi se napraviti na toj lokaciji novu postaju lige, međutim pandemija nas je malo usporila i malo smo zastali u tom dijelu. Ali, Karlovac svakako ima potencijala za zanimljive utrke, uostalom samo kada gledam po treningu, živim u zgradi, među neboderima, a za 10-15 minuta sam usred šume. To je nešto nevjerojatno. 

Jesu li treninzi nekad muka?

- Nisu. Naprotiv. Teško je opisati taj osjećaj nekome tko nije zaluđen trailom, ali ja se tako predobro osjećam kada se nađem na nekom terenu, u šumi, kada se maknem od svega, stresa, loših vijesti, nervoze... uživam, svaki put.

I od sveg uživanja stigla je i nagrada za najboljeg sportaša grada u veteranskoj konkurenciji...

- To me stvarno jako razveselilo pa i dirnulo. Pogotovo što nisam imao pojma o tome, Gabrijela Šalković me kandidirala tako da nije ni meni ništa spomenula, rekla je da namjerno nije da se ne bih bunio (smijeh), ali onda kad je sve bilo gotovo i kad je stigla vijest to je stvarno bilo jako lijepo iznenađenje i drago ti je čuti da se ipak cijeni to što radiš i postižeš. 

Puno je odricanja u svemu tome, kako je s poslom, obitelji...? 

- Posao je dosta zahtjevan, terenski sam predstavnik za Fischer i tu zna biti poteškoća, srećom ne za natjecanja, ali u tjednu se dogodi da sam poslovno zauzet toliko da treninzi dođu u pitanje. Najčešće se ipak nekako snađem, ali svakako da onda tu uskače baš obitelj, koja ima velikog razumijevanja i bez toga ništa ne bi bilo moguće. Supruga i sama pomalo trči, djeca nisu baš zainteresirana, ali tko zna, možda i njih uhvati kasnije, kao što je i mene...

Kako uopće početi s trailom, može li netko doći jednostavno u RaN047 i početi trenirati s vama?

- Načelno može i s jedne strane bih svakome preporučio da isproba i vidi, jer dobre su šanse da će ga oduševiti. Ali, kada je riječ o potpunim početnicima onda nikako ne bih savjetovao da se s trailom počne. Svi koji se žele ozbiljnije baviti trčanjem morali bi prvo proći školu trčanja na stazi, a tek onda preći na trail.

Razgovarao: Darko Lisac