NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJNI INTERVJU

"Nedjeljom u podne", Boris Kolarić: Sviram sa sestrom i dobrim prijateljem, što ćeš više? Još samo da odradimo neku svirku sa starim...

Naš današnji sugovornik istaknuto je ime na karlovačkoj glazbenoj sceni, i to istovremeno i klasičnoj i rock sceni.

Naime, Boris Kolarić profesor je saksofona na Glazbenoj školi Karlovac, čiji učenici redovito postižu jako dobre rezultate, ali i gitarist trenutačno najprepoznatljivijeg karlovačkog rock benda EoT. Krećemo ipak s klasikom, jer je i sasvim aktualna, odnosno u tijeku je završnica 60. hrvatskog natjecanja učenika i studenata glazbe i plesa...

- Pa, je, ovo je vikend državnog natjecanja, završetak tog ciklusa i mogu reći da sam umjereno zadovoljan. Odnosno, svojim učenicima sam jako zadovoljan, mada mislim da su trebali biti još i bolje plasirani, ali što je tu je, u svakom slučaju obojica su uvjerljivo zaslužili i dobili prve nagrade.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Da pojasnimo čitateljima i o kome je riječ i kako misliš da su dobili prve nagrade, a mogli su biti i bolje plasirani? 

- Na državnom natjecanju učenika i studenata glazbe i plesa ugrubo je riječ o dva bitna dijela. Mladi glazbenici za svoje izvedbe mogu dobiti maksimalnih 100 bodova, a uzima se aritmetička sredina ocjena koje su dali članovi žirija. I prvu nagradu, koja znači najviši stupanj muziciranja, dobiju svi koji imaju ocjenu veću od 98 bodova. Ove godine iz moje klase od 12 učenika osmero se plasiralo na regionalno natjecanje, a dvojica na državno i obojica su osvojili prvu nagradu. Riječ je o Darenu Pavletiću i Bruni Biliću, koji ne samo da su imali više od 98 nego su imali i više od 99 bodova. Nažalost, to im ipak, eto, nije bilo dosta i za najbolji rezultat, iako je njihova aritmetički srednja ocjena veća i od, primjerice, našeg virtuoza na harmonici Stjepana Magdića, koji je premoćno pobijedio u svom instrumentu. No, što je tu je, i dalje su to odlični rezultati, a obojica pokazuju kontinuitet vrhunskih izvedbi tako da ne trebaju biti razočarani. 

Znači, tri prve nagrade i jedno prvo mjesto ukupno, odličan vikend za Glazbenu školu? 

- Nije to sve, i Korina Pintarić je prva u oboi, a i posljednjeg dana natjecanja imamo još neke adute!

Otac ti je dobro poznati karlovački gitarist, kako si se ti odlučio za saksofon? 

- U Glazbenu sam krenuo u drugom osnovne i ne znam zapravo baš najtočnije kako sam odabrao baš saksofon. U jednom intervjuu sam rekao da mi je Ratko Pogačić rekao "ti ćeš na saksofon, to je za tebe!", ali da budem iskren nisam baš najsigurniji da se to doista tako dogodilo (smijeh). Jasno je da sam uz tatu već počelo malo "tamburati" po gitari i ona me jest najviše zanimala, ali električna gitara, koje u to vrijeme nije ni bilo. Klasična me tada nije baš privlačila i, evo, završio sam na saksofonu, koji mi je zapravo postao i karijera. 

Kakvi su bili tvoji rezultati na državnim natjecanjima?

- Sa 14 godina sam prvi puta bio državni prvak, nakon toga sam svake godine bio tu negdje, nekad prvi, nekad drugi, bilo je pobjeda i na međunarodnim natjecanjima...

Gdje si išao u srednju, je li tad postojala glazbena gimnazija?

- Je, postojala je već, iako nije baš imala reputaciju kao danas. Dvojio sam oko toga da možda i krenem u taj smjer, ali i zbog toga što tada to nije bilo baš dobro uređeno kao danas, kao i zbog toga što sa 14 godina ipak još nisam bio potpuno siguran da ću glazbu odabrati kao poziv ipak sam se odlučio za opću gimnaziju i mislim da je to u biti bio pametan odabir. Uvijek se moglo dogoditi da mi se nešto preokrene u glavi, da me nešto drugo jako zainteresira, a onda bi s glazbenom gimnazijom bio u puno težoj poziciji. 

No, do kraja srednje je Akademija već bila siguran odabir?

- Da, i to čak i brže, jer upisao sam Akademiju već nakon trećeg srednje, budući sam tada završio srednju glazbenu školu. 

Odmah si upao? Koliko se primalo studenata saksofona?

- U pravilu jedan, iako se baš te godine dogodilo da se otvorilo jedno mjesto pa smo primljeni dvojica. No, tada je i sam prijemni bio malo drugačiji, nije se moglo dogoditi da se netko samo tako pojavi već se zapravo znalo tko ima kontinuitet odličnih nastupa i kvalitetu kojom zaslužuje da uopće izađe na prijemni. 

Jesi li morao maturirati i na Gimnaziji ili si s upisom na Akademiju bio toga oslobođen?

- Maturirao sam i na Gimnaziji naravno, uz Akademiju nisam mogao redovno pohađati, ali već na jesen nakon što sam obavio akademske obaveze riješio sam i maturu na Gimnaziji. Dobra okolnost u to vrijeme je bila da sam ostao kod kuće, putovao sam na Akademiju što je za te godine svakako bilo pametno, nije se bilo lako prebaciti sa ipak bezbrižnih srednjoškolskih obaveza na akademsko obrazovanje i tko zna što bi bilo da sam kao zapravo još klinac bio negdje u Zagrebu u nekakvom domu. 

Jesi li nakon završetka Akademije imao kakvo doškolavanje?

- Ne službeno, ali jedna dosta neugodna stvar me opet okrenula gitari. Na četvrtoj godini Akademije imao sam tešku prometnu nesreću, opet zapravo vezano uz glazbu, jer išao sam na Dobro jutro Hrvatska, gdje smo trebali gostovati kao kvartet s Akademije i cesta je bila zaleđena, u jednom trenutku sam se zarotirao i uletio u jedno dvorište, gdje je bio parkiran kamion u kojeg sam se zabio punom silinom. Mogu samo reći da je bilo dosta gadno, imao sam puno teških ozljeda i mogao je to biti i kraj. Srećom, nije...

Rekao si da te to okrenulo gitari? 

- Pa, jedna od ozljeda je bila takvog tipa da neko vrijeme nisam mogao svirati saksofon, odnosno nisam mogao uopće držati ga lijevom rukom, no nisam htio da je potpuno besposlena i onda sam se napokon ozbiljnije latio telecastera koji mi je stari kupio kao poklon kad sam bio prvi na državnom natjecanju. Kad si u toj fazi da si već ozbiljan akademski glazbenik, onda se s nekim stvarima lako snađeš na bilo kojem instrumentu, jasno, ne kao virtuoz, ali nije ti to potpuna nepoznanica. Baš te godine me i djevojka odvela na koncert Children of Bodom, gdje sam ostao fasciniran i oduševljen i odlučio se još više posvetiti gitari.

No, kao profesor saksofona nastavio si i tim smjerom, nakon Akademije brzo si se zaposlio u Glazbenoj školi Karlovac?

- Da, dobro se poklopilo da se oslobodilo mjesto i gotovo odmah sam dobio posao.

Ali radio si i u Vrbovskom?

- Pa, Vrbovsko je naša područna škola, odnosno tada je bila, danas su se spojili s ogulinskom glazbenom školom, jer im je to bliže i jednostavnije. Karlovačka Glazbena škola ima danas svoj odjel u Ozlju, a od nove školske godine otvorit će se i u Slunju, što je svakako dobra vijest. 

Tu negdje nastaje i prvi bend? 

- Može se tako reći, odnosno imali smo bend i u srednjoškolskim danima, ali to nije bilo previše ozbiljno. Također, sestra i ja smo imali svoj "kućni" bend Teorija Ludog Chovjeka, koji je danas dobio svojevrsnu posvetu na drugom albumu EoT-a, a i neke stvari na njemu su nastale još u to vrijeme. Što se tiče prvog ozbiljnijeg benda to je bio Eclipse of Time, zapravo baš na fešti nakon diplome na Akademiji, negdje na klupicama, s tom idejom su se pojavili frendovi Luka i Sven i to je bio začetak benda. Solidno se radilo, ali ipak je u jednom trenutku došlo do odvajanja, ljudi su pronašli neke druge interese i nezgodno je bilo što se to dogodilo baš kada smo već praktički imali spremljen prvi album. Ostali smo samo Gogi (Goran Glavač, op.a.) i ja i sjeli i razmišljali što ćemo...Tad je bila završna večer Vage, koju sam ja pratio zbog jednog svog učenika, a onda sam primijetio i jaskanski mladi bend koji je pobijedio i pjevača Kikija Stepinca, koji mi se svidio. Ukazala se prilika da u bend uđe i sestra, što nam je oduvijek bila velika želja da sviramo zajedno i tako smo postepeno ipak formirali postavu, objavili album...

Imali ste i velikih nastupa kao npr. Schengenfest?

- Pa da, samo što nismo svi bili jednako posvećeni toj priči tako da je tu ipak morao u jednom trenutku doći "cut" i postava je malo reducirana, a i promijenili smo ime u EoT, koji je istovremeno i novi bend, ali i odavanje počasti Eclipse of Timeu, dijelom je to korisno i zbog kontakata, ipak ljudi znaju o kome je riječ i ako te ne vide osobno. 

EoT je također odlično krenuo, je li vas usporila pandemija?

- I je i nije. Zapravo uopće nije što se tiče kreativnog rada, puno toga smo radili i na svojim stvarima, ali i na nekim drugim, primjerice uredili smo studio na Švarči. Imali smo i zapaženih stvari, a evo početkom ove godine smo se napokon "uvalili" i na taj HR TOP 40, što nam je stvarno bilo jako drago, jer već desetljećima netko iz Karlovca nije bio na toj listi, iako je bilo jako dobrih bendova. Ono što je pandemija svakako usporila su koncerti, ne samo usporila nego gotovo potpuno ugasila. Uz to, dogodilo se i da sam ja baš u tom pandemijskom periodu postao tata i onda je to opet bila nezgodna situacija, nisam baš htio izlagati se previše pa donijeti koronu doma, tako da smo mi od kad je sve ovo krenulo zapravo imali samo jedan jedini koncert u Virovitici. Vjerujem da ćemo sada uskoro ponovno na stejdž, ne mogu ti još točno reći gdje i kada, ali krenuli su već neki razgovori, pozivi, valjda je sve ovo ludilo sad napokon iza nas i oživjet će svirke.

Što još sprema EoT?

- Radimo na materijalu za strano tržište. Znam da se na to gleda dosta sa skepsom kod nas, ali vremena su danas drugačija i mi imamo dobro iskustvo s Manntrom kako to izgleda kada ozbiljno pristupiš poslu. Orijentirati se inozemstvu ne znači da ja mislim da ćemo mi sad biti novi Beatlesi, nego je jednostavno sve drugačije posloženo i ako vrijediš ljudi će te cijeniti. Evo, samo u Sloveniji, ne moramo ići dalje, svako selo ima klub u kojem su stalne svirke i upad bude, ne znam, 10 eura, a uvijek je sve puno, jer ljude zanima i dolaze. I isto tako ako si im dobar dođu i kupe tvoju majicu, CD, bedž... u Hrvatskoj je neka čudna atmosfera po tom pitanju, ljudi nemaju još tu svijest da trebaju podržati i bendove, ali i samu scenu općenito. Tu ti netko dođe nakon koncerta i kaže "baš ste bili super" i gleda "merch" i pita jel može dobit nešto besplatno, da bi mogao popit još dvije pive. 

Jeste li sestra i ti još s Manntrom?

- Nismo. Znaš kako se kaže "zbog nepomirljivih razlika" (smijeh). Ali, to je bilo jedno jako korisno i fenomenalno iskustvo. S Manntrom smo vidjeli kako izgleda cijela ta priča na gotovo najvišem nivou, radili smo prave ozbiljne turneje, svirali na velikim festivalima u Njemačkoj, s vrhunskim bendovima, to je nešto što je svakako i nas učinilo ozbiljnijima i mnogim stvarima nas naučilo. 

Ima li planova za širenje benda?

- Nema, više ljudi više problema (smijeh). Šalu na stranu, mislim da nema potrebe, dobro smo posloženi, dobro smo uigrani, sviram sa sestrom i dobrim prijateljem, rijetko je da ti se stvari tako dobro poklope, što ti treba više? Na snimkama mogu odsvirati koji god instrument treba, a ako će trebati na nekakvim ozbiljnijim koncertima uvijek se može i angažirati nekog privremeno. Ali, što se benda tiče, mislim da ostajemo u ovom sastavu.

Jesu li se kad obaveze u Glazbenoj školi kosile s pozivima bendu, je li otpao koji dobar koncert zbog toga?

- Ne, i tu zaista moram reći da je Glazbena škola Karlovac odlična po tom pitanju. Stvarno svaka čast svima, jer uvijek se moglo sve dogovoriti. Jasno, i ti moraš biti pošten, odraditi svoje profesionalno i maksimalno, i onda ne bi smio biti problem prebaciti poneki sat i nadoknaditi nešto u drugo vrijeme. I u Karlovcu je stvarno tako uvijek i bilo i zahvalan sam i svima u školi, ali i roditeljima koji su uvijek imali razumijevanja, jer nažalost znam da neki kolege u drugim sredinama nemaju baš takvu podršku i slobodu.

Moram te pitati i za nekonvencionalni imidž, odnosno je li bilo kad problema s roditeljima ili školskom upravom oko toga?

- Haha, nije nije. I opet mogu samo pohvaliti Karlovac po tom pitanju. No, i drugdje je bilo manje-više sve okej, recimo te ipak ruralnije sredine kao Vrbovsko, tu je znalo biti pojedinačnih problemčića, male skepse ili gunđanja, ali nije zapravo ni tamo nikada bilo nešto preozbiljno. Jasno, tu je opet stvar i toga kako se sam postaviš. Ne vidim razlog zašto bi profesor glazbe morao nositi džemper i košulju zakopčanu do vrata, iako je potpuno u redu i ako to želi. Ali ne mora. No, jasno je i da ne možeš doći kao klošar i da moraš poštivati i ustanovu i svoje učenike. Ali, neka osobitost u imidžu, to nas samo sve skupa čini bogatijima i tolerantnijima. 

Kako zapravo ide to s "plugovima", koliko traje da dođeš do ovog stupnja?

- Ide po dva milimetra, barem dva mjeseca bi morao držati svaku fazu, nekad to bude i dulje jasno. Ja sam sada na 30 milimetara što mi je i sasvim okej, ne znam hoću li još jednom širiti.

A, ako se jednog dana probudiš i zaključiš da želiš promijeniti imidž što se dogodi? Jel ostane rupa (smijeh)?

- Haha, ne ne, zatvori se to, s tim da bi se kod mene svakako vidjela mala rupica, ali neću se predomisliti pa nema ni veze!

Za kraj, jeste li sestra i ti kada zasvirali s ocem, koji je, spomenuli smo, vrhunski gitarist? 

- Ozbiljno nismo osim na nekim obiteljskim okupljanjima, ali možda se i to dogodi, nije loša ideja. Zapravo, čekaj, nešto malo kao jesmo zajedno nastupali jednom u Ziggyju, odnosno tamo je stari svirao s Goranom Ilićem, mislim da su svirali Beatlese, bili smo tamo i Maja i ja pa smo se malo ubacivali na vokale i slično, ali mislim da smo više napravili nered nego što smo uveličali svirku (smijeh). 

A mama, jel ona što zasvirala uz sve vas?

- Ne, ne, ona ne svira, ali mama je naša vječna logistika u svemu što ikad zatrebamo i zaštita od svih životnih ugroza. Pusa mami!

Razgovarao: Darko Lisac

Izdvojeno


Reci što misliš!