Osamnaestogodišnja Ukrajinka Anna Aleksieieva naša je nova sugrađanka. Bila bi to vjerojatno i bez rata, jer riječ je o novoj volonterki u CZM Grabrik.

Ipak, ruska agresija na Ukrajinu zasigurno je ubrzala cijeli proces, što nam potvrđuje i sama Anna:

- Plan sam imala, ali da je sve bilo normalno vjerojatno bi to bilo tek na jesen ili sljedeće godine. Jer ja sam, naime, još srednjoškolka. No, cijela priča oko volontiranja me zanimala i ranije, ali moraš biti punoljetna da bi se prijavila. Moja punoljetnost se, nažalost, poklopila i s ratom...

Sadržaj se nastavlja...

Iz Harkiva si koji je pretrpio velika razaranja, jesi li bila tamo u početku rata?

- Da, cijela obitelj je bila u Harkivu, a onda smo se uspjeli izvući u jedno malo mjesto u središnjoj Ukrajini. Kako je škola bila samo online, odlučila sam malo ranije pokušati riješiti taj volonterski angažman. To me, kažem, privlačilo i ranije, jer u Ukrajini je ovaj program dosta popularan i imam dosta prijatelja koji su već volontirali po Europi. Tu je na neki način i spajanje ugodnog s korisnim, jer europska sveučilišta dodatno boduju sudjelovanje u ESC-u. 

Jesi li imala već volonterskih iskustava u Ukrajini?

- Pa, jesam, uglavnom preko škole, kod nas postoje i volonterske grupe kao dodatna aktivnost u školi, recimo mi smo obilazili dom s djecom bez roditelja i družili se s njima, radili neke radionice, pomagali...

Kako si odabrala baš Karlovac i Carpe Diem? 

- Zapravo mi je prvo pažnju privukao jedan projekt u Bugarskoj, rad u eko selu, to mi je izgledalo jako privlačno i zanimljivo, no onda sam vidjela da je riječ o potpuno izoliranom području i godinu dana života sa samo pet ljudi, a to mi je ipak bilo malo premalo kao društvenoj osobi pa sam krenula dalje i onda mi je odmah privukao pažnju Karlovac i projekt u Centru za mlade.

Karlovac je također puno manji od Harkiva, koji je znatno mnogoljudniji i od Zagreba, kako si se snašla, nedostaje li ti vreva velegrada?

- Je, puno je manji, ali ipak nema samo pet ljudi (smijeh). Ne, to je nešto sasvim drugo, meni je ovdje jako ugodno i jako... udobno. Sviđa mi se ova veličina grada i stvari koje se događaju, kao naprimjer kad šetam gradom i sretnem nekog poznatog, što u Harkivu baš i nije često osim ako se nismo dogovorili. 

Kako si primljena od naših sugrađana?

- Jako dobro, tu stvarno nemam ni najmanjeg prigovora, svi su jako prijateljski raspoloženi. Možda je i cijela situacija tome pridonijela, ali stvarno su svi i susretljivi i jako "friendly". 

Jesi li upoznala koga od Ukrajinaca u Karlovcu?

- Jesam, evo baš neki dan, a zapravo čim sam došla moja cimerica Amena iz Egipta imala je svoju interkulturalnu večer, još sam se tek privikavala na novu okolinu i onda odjednom negdje iza sebe čujem ukrajinski jezik! To je bilo baš posebno. 

Rekla si da si zapravo još srednjoškolka, kako je to riješeno uzevši u obzir situaciju u Ukrajini?

- Odmah je organizirana online nastava, s tim da su nama maturantima nedavno rekli da više ne moramo imati klasičnu nastavu online, nego ćemo samo imati ispite. 

Vjerojatno ti nedostaje prilika da s prijateljima i prijateljicama iz razreda proslaviš kraj školovanja?

- Pa da, zapravo nedostaju mi oni, jer u Ukrajini je završetak godine malo drugačiji, evo nedavno je kod vas bila ta Maturijada i bila sam šokirana i oduševljena kostimima i cijelim programom. Mi se okupimo u školi, dobijemo diplome i onda se odemo napit u neki bar (smijeh). 

Što ti je zadatak u Karlovcu, na kojem projektu radiš?

- Uglavnom rad s mladima, pomažem u info centru za mlade i na portalu za mlade, a uskoro bi trebale krenuti i radionice vezane uz europske volonterske programe, programe mobilnosti i slično. Nadam se da će biti prilike i za jednu "make up" radionicu, jer to mi je velika preokupacija i nešto što mi je jako drago raditi.

I ljudi iz Centra su mi rekli da si odlična u tome, vidiš li se možda u tome kao životnom pozivu?

- Možda! Stvarno me to jako privlači i mislim da sam vrlo dobra u tome, ali zaista je prerano da donosim definitivne odluke, puno toga me privlači, uvijek sam voljela i povijest, a sada s ratom u Ukrajini moje se zanimanje za to još više intenziviralo i trudim se pronaći korijene svega toga, proučiti kako je bilo u prošlosti, što je sve dovelo do ovoga. 

Roditelji su u Ukrajini? 

- Da, oni su sad u Poltavi i uspjeli su izvući i bake i djedove s okupiranog područja. Užasno je slušati njihove priče o tome što se sve događalo, danima su se bojali izaći iz kuće, jer se događalo da ruski vojnici iz čista mira ubijaju ljude na cesti. Sada su ipak mirniji pa i ja s njima.

U Poltavi je mirno?

- Ne stoposto, ali je ipak puno bolje i mirnije. 

Čuješ li se s prijateljima iz razreda? Jesu li u Ukrajini?

- Mnogi jesu, a ima ih i koji su otišli u druge zemlje. Neki su ostali i na okupiranom području. Čujemo se često, upravo dogovaram s nekima da me posjete u Karlovcu i to bi me jako veselilo. 

Koliko je jednostavno zapravo doći sada do Karlovca iz Ukrajine, jesi li ti imala problema?

- Nisam imala problema s papirima ili tako nešto, problem je samo putovanje. Avioni ne voze, a vlakovi i busevi su prilično skupi. Zapravo je najteže i najskuplje bilo doći do Poljske, kasnije nema problema. 

Dolaziš iz ipak slične kulture i okruženja pa pretpostavljam da nema nekih stvari koje ti posebno nedostaju?

- Ma ne, nedostaju mi samo ljudi. Sve drugo je dosta slično, brzo sam se uklopila. 

Znaš li nešto hrvatskog?

- Neke osnove... dobar dan, kako si... ali jezici jesu slični u tom slavenskom korijenu, dogodi mi se sve češće da razumijem otprilike o čemu ljudi pričaju, no, jasno, ja ipak još ne mogu komunicirati s nekim na hrvatskom jeziku. Ali, dobra stvar je što svi, pogotovo mladi, jako dobro govore engleski tako da još nisam imala niti najmanjeg problema u komunikaciji. 

Kakvi su ti daljnji planovi, u Karlovcu ostaješ šest mjeseci?

- Da, zasad (smijeh). Hoću reći, meni je stvarno jako lijepo ovdje i postoji šansa da nastavim rad na još nekom projektu. Ja bih voljela, a vidjet ćemo hoće li biti ostvarivo. Ostalo još ne znam, sada je glavno da što prije završi rat. I naravno, Ukrajina će pobijediti!

Razgovarao: Darko Lisac

(foto: Benjamin Bojić)