Marko Petančić mnogim mladima poznat je kao "onaj iz Centra za mlade", iako je sada zapravo na mjestu voditelja jednog drugog korisnog gradskog prostora, a stoji i iza brojnih drugih projekata koje udruga Carpe Diem pokreće ili podržava u gradu.

A, u svemu tome se našao gotovo slučajno, iako bi se možda preciznije moglo reći da je u pravom trenutku bio na pravom mjestu.

Kako zapravo završiš na poslu u Centru za mlade? Ima neki poseban smjer? 
- Haha, nema. Zapravo, sve je to bio splet okolnosti, jer ja sam išao u srednju školu za elektrotehničara, ali tijekom školovanja sam ipak ustanovio da nije to za mene. Onda sam nastavio studirati ugostiteljstvo u turizmu, a stjecajem okolnosti ubrzo sam završio i u Turističkoj zajednici grada Karlovca. 

Sadržaj se nastavlja...

Kojih okolnosti?
- Tada je već bio pred kraj obavezni vojni rok i zapravo sad mogu iskreno reći da sam civilno služenje tražio prvenstveno iz financijskih razloga. Bila je već ona faza kada jednostavno nije bilo novca i kada su novaci morali praktički svaki vikend doma, što si mnogi nisu mogli priuštiti. Ni meni tako nešto u tom trenutku nije bilo baš lako izvedivo i na kraju sam završio na civilnom služenju u Turističkoj zajednici, a nakon toga i još oko dvije godine kao honorarni suradnik U tom periodu sam upoznao i Aleksandru Podrebarac i ljude iz Carpe Diema, a vezano uz Sajam vlastelinstva na Starom gradu Dubovcu, u kojem je Alex bila u svojstvu organizatora preko Bratstva sv. Mihovila. 

I tad prelaziš u Carpe Diem, odnosno Centar za mlade Grabrik?
- Ljudi dosta često i miješaju te dvije stvari. Carpe Diem je udruga koja upravlja Centrom za mlade. Ja sam isprva bio volonter udruge, zatim sam volontirao i u centru, a zatim sam 2010. godine zaposlen kao voditelj Info centra za mlade. Danas sam, pak, voditelj društvenog centra Prostor(i)ja.

Da se nakratko osvrnemo na taj volonterski dio, baš jučer je bio Festival volonterstva, kako ti se čini da je volonterstvo razvijeno u Karlovcu? 
- Moje je mišljenje da je jako dobro razvijeno pa čak i puno bolje nego što to na prvu pokazuju neke brojke. Naime, stalno se susrećemo s ljudima koji se jednostavno ne žele ni registrirati kao volonteri, kažu da oni vole pomagati i da je to - to. Mislim da su Karlovčani u tom segmentu stvarno jako dobri, uostalom vidi se i na humanitarnim akcijama i sličnim projektima da ljudi zaista rado pomažu.

Radiš u Centru sada već 12 godina, kako se stvar razvijala kroz vrijeme? Da li interes mladih opada, raste... ostaje isti?
- Sada u ovom trenutku je malo nezahvalno pričati o tome, jer nas je zaista katastrofalno unazadila pandemija. Nama je to bio stvarno velik udarac, u neku ruku sve što smo gradili godinama je jednostavno presječeno, gotovo godinu i pol nismo mogli obavljati praktično ništa uživo i jasno da je to velik korak unatrag. Ako bih ipak probao uspoređivati rekao bih da interesa ipak konstantno ima. Najbolje je bilo razdoblje tamo negdje oko 2015. godine kada smo godišnje imali i više od 7.000 korisnika. No, do pandemije je neki dosta stabilan godišnji prosjek bio oko 5.000. Sada se tek vraćamo radu u punom pogonu i teško je, jer mi smo praktično izgubili dvije generacije. Sam sistem rada je takav da pristupaš djeci u višim razredima osnovne škole, kako bi ih onda zadržao kao korisnike i u srednjoj školi, mi smo zapravo propustili dvije generacije u razdoblju pandemije. Ali, nije preloša situacija, jer interesa i dalje ima, osjeti se i po broju dolazaka mladih i po broju aktivnosti da se ipak polako vraćamo na staro.

Uz to, tu je i Prostor(i)ja, novi društveni prostor udruge Carpe Diem u Krešićevoj ulici. Kako tamo ide? I je li bila potrebna, neće umanjiti broj korisnika Centra?
- Mislim da neće, Centar je prvenstveno za mlade, a Prostor(i)ja je za sve. Nju koriste zaista svi od umirovljenika, nacionalnih manjina, šahista... pa do projekta koji mi je jako drag, a to su radionice kuhanja za korisnike Doma za djecu Vladimir Nazor, jer zbog nekih pomalo besmislenih zakonskih propisa oni u samom Domu ne smiju u kuhinju i onda sa 18 godina, kada moraju napustiti Dom, bivaju potpuno nespremni i ne znaju skuhati jaja. Ovo je odlično došlo i nama i Domu da prevaziđemo tu čudnu odredbu. U svakom slučaju, Prostor(i)ja je opravdala svoje postojanje, uostalom, i brojke pokazuju da je ovakav prostor bio potreban. Konkretno, u proteklih godinu dana imali smo 266 programski ispunjenih dana, bilo je oko 4750 korisnika, a prostor je ukupno koristilo ravno i okruglo 100 udruga. 

Koliko je zaposlenih? 
- Preko Carpe Diema je trenutačno 11 zaposlenih, a to je ukupna brojka za Centar za mlade i za Prostoriju. No, to su projektna zapošljavanja, dakle ovise o projektnim sredstvima, i ja sam ovisim o projektima koji nam budu odobreni. 

Već nekoliko godina provodite i EVS programe, odnosno ugošćujete volontere iz stranih zemalja, isprva samo iz EU, sada i sa šireg područja...
- Da, EVS je u prvo vrijeme bio namijenjen samo mladima iz Europske unije, no sada se primaju i mladi iz drugih zemalja pa smo imali djevojke iz Gruzije, Maroka, sada su u Karlovcu Egipćanka i Ukrajinka, njima ubrzo istječe volonterski ugovor tako da već tragamo za novom ekipom. S tim da Ukrajinka može i ostati ako bude htjela, oni su sada pod posebnim statusom. 

Nekima će to možda zazvučati iznenađujuće uzevši u obzir priču o iseljavanju, ali iako je Karlovac dosta razvijen po ovom pitanju i stalno prima strane volontere, teško je mlade Karlovčane motivirati na odlazak u inozemstvo preko EVS-a?
- Da, to je malo iznenađujuće, vjerujem da dosta njih nije ni upoznato s mogućnostima, mnogi se nećkaju, ali ipak ima jedno desetak ljudi koji su ovim putem otišli u neku partnersku organizaciju u Europi i isprobali život u nekoj drugoj zemlji. 

S druge strane, sam posao u Carpe Diemu donosi česta putovanja, gdje si sve bio?
- Lakše je reći gdje nisam, ako zanemarim neke minijaturne državice mislim da nisam bio samo u Norveškoj i Portugalu kada je u pitanju Europa. I takva putovanja su doista zgodno posložena, jer em naučiš jako puno o tuđim iskustvima ali i mogućnostima, em uvijek imaš barem jedan dan potpuno slobodan tako da ipak i upoznaš lokaciju na koju si išao, nije da se samo sastanči i radi.

I, gdje ti je bilo najljepše i najbolje?
- Pa možeš mi reći da sam preveliki lokalpatriot, ali zaista sam prošao, evo, praktički cijelu Europu i meni je Karlovac i dalje najljepši grad na svijetu. E sad, gdje je najbolje, to je već sasvim druga priča. U nekim zemljama nas je jednostavno šokiralo koliko su stvari posložene i sređene upravo za mlade, to je ponegdje na razini da ne možeš ni pomisliti da bi tako trebalo biti i kod nas, nego jednostavno znaš da nikad neće. Finska recimo, koja je po broju stanovnika tu negdje s nama, nešto veća, ima 37 Centara za mlade, mnogi su specijalizirani i razvijeni na način koji mi nećemo doživjeti još godinama. Za usporedbu, ovakvih Centara za mlade kakav je u Karlovcu, i koji djeluje zaista kontinuirano i osmišljeno... ne znam da li ih ima sve skupa pet u Hrvatskoj. 

Da se vratimo malo na korisnike, koliko su mladi dovoljno informirani? Imate i Info centar za mlade, ali ipak se stječe dojam da mladi danas vrlo često ni ne znaju što im se sve nudi?
- Točno je, ali osnovni problem tu nisu mladi, nego oni koji ih trebaju informirati. Nije to ni samo njihova krivnja, već postoji prava šuma informacija iz koje mladi teško izdvajaju pojedinosti. Nije to problem samo u Hrvatskoj. 

Jeste li imali projekata koji su, recimo to tako, propali zbog nezainteresiranosti mladih? I s druge strane, koji su bili najuspješniji?
- Dio cijele priče je jako pažljivo pratiti potrebe mladih, stvari se mijenjaju. Recimo, do prije par godina radionice Photoshopa su bile hit, tražilo se mjesto više, danas bi bile potpuno nepotrebne, jer danas svaki mobitel ima svoje filtere i mogućnosti oko kojih su se prije trebali potruditi. Mladih kreativaca će uvijek biti tako da su uvijek najpopularnije kreativne radionice, kako one na području umjetnosti tako one vezane uz nove tehnologije. Nekih većih "fejlova" se ne mogu sjetiti, ono što mi sad pada na pamet je Job Club, odnosno Klub mladih nezaposlenih koji je u svom prvom ciklusu koji se odvijao u samom gradu bio jako uspješan. Imali smo 110 polaznika i još je veća stvari da ih je oko 70% našlo posao nakon radionica što je sjajan rezultat. Onda smo krenuli u drugi ciklus koji je obuhvaćao cijelu županiju i to je bilo dosta teško, imali smo dosta muke s prikupljanjem mladih, dijelom i zato što je to bilo najpovoljnije vrijeme na tržištu rada zapravo, jer se oporavljalo i hrvatsko tržište, a istovremeno su se otvorile granice i mladi su mogli lakše posao potražiti vani.

Velika ljubav ti je i baseball?
- Najveća! Siguran sam da su ti to i mnogi drugi koji su došli u kontakt s ovim sportom rekli, ali teško je i opisati koliko te baseball uvuče. Isprobavao sam prije i rukomet, nogomet, košarku... ali kada sam kao pravi klinac s Grabrika napokon došao na baseball teren to je bila gotova priča. Ne samo da me osvojio taj sport, nego bih mogao reći bez previše pretjerivanja da me baseball naučio svemu u životu. To je puno više od sporta. Nezaboravan period i nema dana kada mi ne nedostaje. 

Prestao si zbog posla?
- Najvećim dijelom da. Igrao sam dugo za Olimpiju, onda sam u jednom periodu imao priliku nekako sve to iskombinirati igrajući za zagrebački Kaptol kojem je nedostajalo igrača i mogao sam dolaziti samo na utakmice, a tad sam još mogao dobro odigrati bez treninga. To je period kad već intenzivnije radim i to mi je odlično došlo, a i s tom tako zbrda-zdola sklopljenom klapom smo imali i stvarno lijepih uspjeha, ušli smo u finale Kupa 2010. godine, pobijedili Nadu u Splitu što je bilo pravo malo čudo i onda igrali finale u Karlovcu, gdje ipak nismo uspjeli, ali to finale Kupa je nezaboravno. Nakon toga sam još 2013. godine zaigrao opet za Olimpiju i to je bio oproštaj.

Ideš li bar na utakmice?
- Idem kad stignem, nažalost češće ne stignem nego što stignem.

Imaš li kakav drugi ventil za opuštanje onda danas?
- Imam! Bicikliranje i šetanje. Za razliku od poslovne priče, to je ona dobra strana pandemije, kada je bio onaj prvi lockdown, kada je sve stalo, jednostavno nisam mogao biti doma i krenuo sam u šetnje, vožnje biciklom... prešao sam valjda svaki kutak Kozjače, s biciklom prvo polako i postepeno, a danas mi je otić do Ozlja i natrag kao što mi je prije bilo otić na plac i natrag. Dobro za rekreaciju, dobro za opuštanje, dobro za malo odmicanje od stresa... 

Razgovarao: Darko Lisac