Na nedavnom Festivalu volonterstva nagradu za najbolji volonterski program u 2022. godini dobio je program "Pomoć u učenju" Gimnazije Karlovac.

Jedna od najzaslužnijih za uspjeh tog programa je profesorica mentorica geografije Margareta Kulaš s kojom razgovaramo o tome, ali i o brojnim drugim geografskim i negeografskim stvarima...

- Volonterski klub u Gimnaziji postoji već dugi niz godina, a i ranije se bavio sličnim stvarima, kao što je pomoć u učenju korisnicima Centra za odgoj i obrazovanje na Baniji, no ovaj konkretan program vezan je uz dolazak sirijskih izbjeglica u grad i potrebe koja se ukazala da se toj djeci pomogne da se snađu u potpuno novoj sredini, uz nepoznavanje jezika i slično. Istovremeno, gotovo svi učenici i učenice Gimnazije koji sudjeluju u ovom volonterskom programu su i polaznici izvannastavne aktivnosti političke geografije, što je i njima bila dobra prilika da nauče nešto o jednoj drugačijoj kulturi i običajima.

Sadržaj se nastavlja...

Od čega se zapravo sastoji program? Samo klasično učenje?

- Ne. Učenje je, naravno, najvažnije, ali ima i igranja, na zimu smo išli na klizanje, nekad odigramo nogomet. Uključena su sva djeca, osim dvojice srednjoškolaca, jer je program namijenjen osnovnoškolcima. 

Kako su se djeca snašla u našim školama?

- Uglavnom dobro, neki čak i odlično, recimo Roya Abdo je prošla s prosjekom 4,2 što je izvrsno uzevši u obzir sve okolnosti i sve teškoće, jer ne treba zaboraviti da su to djeca koja su ovdje došla bez i najmanjeg znanja hrvatskog. Gotovo svi se snalaze i solidno uče i rade, rekla sam da su dvojica već upisali i srednju školu, a imali smo samo jedan slučaj ponavljanja razreda. 

Spomenula si da je volonterska pomoć pružana i Centru na Baniji, a ima li interesa i izvan tih skupina, Carpe Diem primjerice ima svoj program pomoći u učenju, sudjeluju li i u tome gimnazijalci?

- Učenici, koliko ja znam, ne, ali nastavnici često jesu. I sama sam u jednom periodu pomagala, neki umirovljeni profesori i profesorice su se također uključili. Riječ je o odličnom programu koji svakako treba podržati.

Kako si se ti našla u volontiranju? Ovo ti je prvi takav projekt?

- Volontirala sam i prije, ali ništa posebno, uglavnom vezano uz školske aktivnosti. Ovo je bila zgodna prilika da to malo i produbim, a i cijeli projekt smatram jako lijepim i potrebnim. No, učenici i učenice su tu još važniji.

Kada je o njima riječ, zapravo ste na Festivalu volonterstva odnijeli dvije nagrade, jer je gimnazijalka Mirta Marčac dobila nagradu za najvolonterku od 15 do 19 godina starosti...

- Da, Mirta je sjajna, ona je odradila više od 100 volonterskih sati, a to je zaista ogromna brojka ako uzmeš u obzir da smo se okupljali samo jednom tjedno, subotom u Centru za mlade Grabrik, kojem puno zahvaljujem na ustupljenom prostoru. Uz to je probleme stvarala i pandemija, tako da je tih 100 sati zapravo fenomenalno. A, Mirtu je to motiviralo i da odabere Učiteljsku akademiju.

Zaista, kako ste radili za vrijeme pandemije, da li je projekt i dalje trajao?

- Je, najvećim dijelom osim za vrijeme onog potpunog lockdowna. To je jako dobro došlo i našim učenicima, koji tada nisu imali priliku za socijalizaciju pa im je svako druženje bilo dobrodošlo. Radilo se uz stroge mjere zaštite, ali ipak smo se mogli nalaziti i učiti.

Kada si ti znala da želiš postati profesorica geografije? Ili se to slučajno poklopilo?

- Nije slučajno, stvarno sam znala što želim, još od osnovne škole. Zapravo, počelo je sa željom da budem ratna reporterka (smijeh), a onda novinarka za National Geographic, a to je onda preraslo u želju da se bavim geografijom i poučavam je. 

Skoro pa da smo ista generacija, zajedno smo išli u Gimnaziju tri godine pa me zanima kako je bilo kad si se vratila u školu koju smo pohađali? Odnosno, postoje li razlike između Gimnazije nekad i Gimnazije danas?

- Postoje, naravno da postoje i sa zadovoljstvom mogu reći da je danas bolje. Nije sve idealno, iako neke stvari nisu vezane uz samu školu, nego uz sustav općenito, i oni danas kao i mi tada imaju previše predmeta, ali istovremeno mislim da im škola nudi puno više nego što je nama. Zaista su brojni izvannastavni sadržaji, veliki je korak bio prelazak u jednosmjenski rad što im, pak, oslobađa vrijeme za poslijepodnevne aktivnosti i produbljivanje znanja. Nažalost, i tu postoji problem koji opet nije izravno vezan uz školu, jer puno je teže učenicima putnicima, budući autobusne veze nažalost nisu blistave. 

Kažeš da od malih nogu znaš da ćeš završiti u ovoj struci, a i suprug ti je profesor geografije, znači samo geografi su imali šanse? 

- Haha, ne, ne, to je tako ispalo slučajno. 

Jel kad dođete doma poslije škole provodite večeri pričajući o novim geografskim zanimljivostima?

- Nekad i da! Begi (suprug Gordan Begler, op.a.) to sve više prati pa me onda o svemu informira, iako i ja, naravno, moram pratiti neke stvari vezane uz nastavu i stvari koje su usko vezane uz geografiju, sada primjerice istražujem demografske podatke.

Kakva si profesorica? Ima li ponavljača?

- Mislim da nisam stroga, ponavljača već godinama nema, ali nije da popuštam, nego su dobri. Volim geografiju i cilj mi je prenijeti tu ljubav na učenike, pokazati im koliko se ona kao predmet može aktualizirati i povezati s određenim situacijama u društvu kao što je spomenuta demografija. 

Imaš sina, je li mu već "urezano" da i on bude profesor geografije?

- Čisto sumnjam (smijeh), ali nikad ne znaš što će donijeti budućnost. Jan ima 10 godina i kao i svi klinci je jako zainteresiran za tehnologiju, ali u posljednje vrijeme sve više i za sport. Atletikom se bavi već nekoliko godina, sada se malo ozbiljnije zainteresirao i za tenis, isprobao je i veslanje... a svi skupa skijamo, jedva čekam zimu da odemo na neki skijaški izlet.

Jeste li išli tijekom pandemije?

- Jesmo, kad god je bila prilika. Moglo se skijati tu i tamo i kod nas, iako baš nije bilo snijega, jako je popularna bila Jahorina u tom periodu, ali išli smo i do Slovenije. Veselim se ovoj zimi, nadam se da će sve biti otvoreno, a i Platak bi trebao imati umjetni snijeg pa i ako zima bude blaga, bit će snijega i kod nas. Veselim se i klizanju u Karlovcu, ali i putu u Amsterdam.

Je li ta ljubav prema geografiji vezana i uz ljubav prema putovanjima? Puno putuješ?

- Proputovala sam dosta, kada je Europa u pitanju gotovo cijeli kontinent. Izvan Europe nisam nažalost baš previše toga imala prilike posjetiti, jedino sam bila u New Yorku. 

Imaš neke favorite, omiljena mjesta?

- Možda je klasičan odgovor, ali u Parizu sam bila sedam puta što dovoljno govori. I imam veliku želju otići u Marrakech, to se već dugo spremam i nekako sam si ga već potpuno idealizirala u glavi, nadam se da će ispuniti očekivanja.

Razgovarao: Darko Lisac