Mladi slavonski filmaš Marinko Marinkić uz Karlovac je vezan još od tinejdžerskih dana svojim sudjelovanjem na gradskim filmskim festivalima.

Danas je, pak, završio preddiplomski studij snimanja na Akademiji dramske umjetnosti, vlasnik je obrta vezanog za filmsku djelatnost, voditelj raznih filmskih radionica, predsjednik Multimedijalnog centra Studio kreativnih ideja Gunja, a upravo od prošlog tjedna i potpredsjednik Hrvatskog filmskog saveza. No, često je i u Karlovcu, jer zaposlen je i na projektu obnove Edisona. 

Tvoji kolege kažu da stalno putuješ poslom, jesi li i u Dubrovniku na nekom snimanju, ili si uplovio s kruzerom? 

Sadržaj se nastavlja...

- Na žalost, ovog puta nije baš najsretniji povod, djevojka je iz Dubrovnika, otac joj je bolestan pa smo ga došli posjetiti.

U biografiji piše da si rođen u Vinkovcima, no kažeš da si iz Gunje - jesi li onda u Vinkovcima rođen zato jer je tamo najbliža bolnica, ili si i živio tamo?

- Ne, iz Gunje sam, a stvar je baš u bolnici kako i kažeš. Inače, zanimljivo je da su se do Domovinskog rata gunjanska djeca rađala preko Save u brčanskoj bolnici, ali mene su zapali Vinkovci. Bilo mi je zanimljivo snimanje kratkog igranog filma "Ne pogađa svaka" redatelja Marka Dugonjića gdje je glavni lik žena (Marina Redžepović) koja za vrijeme rata 1993. treba doći od Gunje do Vinkovaca da se porodi. 

Gunja je, na žalost, onako najširem krugu javnosti najpoznatija po katastrofalnoj poplavi, jesi li tada još živio tamo? Kako si to doživio i proživio?

- Poplavu koja se dogodila 2014. dočekao sam u Zagrebu gdje sam radio na televiziji i pripremao se za prijemni na Akademiji dramskih umjetnosti, ali moji roditelji su bili doma u Gunji. Bilo je dramatično, čuli smo se kad se znalo da je puknuo nasip, a kako oni nisu vozači dogovor je bio da se probaju povesti s nekim da izađu iz Gunje dok se još može, a ja sam rentao auto i krenuo prema njima. Kuća je bila za rušenje, a oni su sa sobom donijeli dvije torbe stvari i to je manje više sve što je preživjelo poplavu. Mi smo na novu kuću čekali dvije godine, a tu se radilo o nekoliko sela i bilo je novca za obnovu, pa iz tog kuta ova obnova nakon potresa me rastužuje i čini se jako dalekom.

Kakva je danas situacija? Da li se mjesto potpuno oporavilo?

- Gunja je obnovljena što se tiče građevinskih radova, ali problem je što je sve manje stanovnika i sve manje posla. To su bili problemi i prije, ali ih je poplava dodatno ubrzala.

No, nasuprot toj priči koja je bila u svim medijima, Gunja je onima koji su vezani uz film jako dobro poznata i po Studiju kreativnih ideja. Predstavi nam ga malo? Kako je to sve počelo, kada... jesu li to i tvoji prvi dodiri s filmskom umjetnošću ili si i ranije već imao nekih afiniteta prema tome?

- Studio Kreativnih Ideja Gunja je udruga proizašla iz izvannastavnih aktivnosti koje je u gunjanskoj osnovnoj školi vodio nastavnik Josip Krunić koji se još od 70-ih godina vrlo uspješno bavio radom s nadarenim učenicima. Počeci su bili kroz školski list, ubrzo se pojavio i radio, a početkom 2000-ih su se počeli snimati i filmovi. Učlanio sam se u SKIG kada sam bio 5. razred i to me je sigurno usmjerilo dalje u životu, ali ne samo mene. Naime, nas je desetak iz SKIG-a, iz male Gunje, upisalo Akademiju dramskih umjetnosti što zapravo najviše govori o našem mentoru Josipu Kruniću i koliko veliku ulogu može odigrati samo jedna osoba u procesu obrazovanja.

Pretpostavljam da je upravo preko SKI Gunja krenula i poveznica s Karlovcem, odnosno s Filmskom revijom mladeži i Four River Film festivalom? Kada si prvi puta nastupio u Karlovcu, jesi li osvajao neke nagrade?

- Mislim da sam prvi put u Karlovcu na festivalu bio 2009. godine, ali definitivno ću 2010. bolje pamtiti jer smo te godine osvojili nagrade za najbolji igrani film i najbolji film u kategoriji slobodni stil, a uz sve to uspio sam zakasniti na vlak u povratku pa se sve pretvorilo u dodatnu cjelonoćnu avanturu.

Kako zakasniti na vlak Hrvatskih željeznica? Pa to je pravi podvig...

- Haha, dogodilo se to da smo došli na kolodvor nekih 30 minuta prije vlaka, jedan naš prijatelj se izgubio u gradu i nisu ga mogli dobiti na mobitel pa su ga naš nastavnik Krunić i ekipa sa festivala išli tražiti autom po gradu. Uzeo sam 20 kuna i otišao kupiti vode, a trgovina je bila s druge strane ceste. Dok sam otišao po vodu oni su našli prijatelja, skužili da za vlak s kojim smo trebali ići treba rezervacija i da nema više mjesta, ali tu je vlak koji kasni dva sata i odmah ide. Nisu me mogli dobiti na mobitel pa su uzeli moje stvari i otišli, a ja sam ostao sa dvije litre vode, 10 kuna i mobitelom. Sanja Zanki mi je platila autobusnu kartu, autobus smo čekali 100 godina, ali je bilo još šanse da ih stignem, jer se neki čovjek bacio pod vlak pa je kasnio i vlak iz Zagreba za Vinkovce. Na kraju ipak nisam stigao nego su mi ostavili stvari na kolodvoru pa sam išao u ponoć s vlakom koji je išao iz Villacha za Beograd i uspio sam zaspati i probuditi se na sreću u Vinkovcima, od kud sam dalje išao šinobusom za Gunju i došao u pola 6 doma. Jel me pratiš? Hahaha, duga je priča, ima tu i još rukavaca, ali ovo je dovoljno za sad...

Radio si već na jako puno projekata, najviše kao snimatelj, ali i kao montažer pa i režiser dokumentarca o Punčkama... je li pozicija snimatelja ipak nešto u čemu se najbolje ostvaruješ ili imaš planove više vremena posvetiti nekom drugom filmskom poslu?

- Da, najviše na filmovima sudjelujem kao snimatelj i to me jako veseli, uživam da priče, osjećaje i atmosfere pretvaram u vizualno. Osim snimanja filmova imam i neke svoje autorske projekte kao što je kratki dokumentarno eksperimentalni film "Tamna komora" koji je pred samim završetkom i početkom svog festivalskog života.

Radiš li trenutno još na nečemu?

- Trenutno kao snimatelj radim nekoliko dugometražnih dokumentarnih filmova u raznim stupnjevima proizvodnje, slučajno se dogodilo da su tri vezana na neki način uz glazbu i to glazbu na sprovodima, Haustor i Satana Panonskog!

Ovakva pitanja su uvijek nezahvalna, ali postoji li neki film na kojem si radio, a koji ti je posebno prirastao srcu? Bez obzira jesi li najzadovoljniji kvalitetom ili je imao super druženje na setu, ili je imao neku popratnu priču... 

- Stvarno je teško izabrati neko snimanje i reći da mi je bilo najdraže jer se odmah sjetim nekog drugog. Evo, stvarno ne mogu odgovoriti.

S druge strane, postoji li nešto što te možda veselilo u najavi, ali je na snimanju sve krenulo po krivu?

- Pa, evo snimanje mog filma Tamna komora se pretvorilo u to da kad podijelim minute filma i godine koliko je nastajao dođem do toga da sam snimio dvije minute po godini (smijeh).

Vezu s Karlovcem produbio je tvoj projektni angažman na projektu obnove Edisona. Kako si se uopće odlučio javiti i što zapravo sve radiš u okviru projekta?

- Odlučio sam se javiti na natječaj jer sam preko Kinokluba Karlovac znao dosta o kinu Edison i svake godine na festivalu slušao obećanja kako će se obnoviti i ta tema mi je bila dosta bliska. Cilj ovog dijela projekta je pripremiti sve da kad zgrada bude gotova kino može funkcionirati. Važno je napomenuti kako će uz redovni kino program Edison biti i puno više, tu će se događati razni skupovi, radionice i ostali sadržaji, obzirom da će biti vrhunski opremljeno. 

Kako ti se inače sviđa u Karlovcu, što misliš o karlovačkoj filmskoj ekipi?

- Karlovac mi je jako drag, prije svega zbog ljudi koje sam upoznao dok sam kao srednjoškolac dolazio na festival, svaki put je bilo jako zabavno i lijepo tako da mi je ostao u tom sjećanju. Sam grad mi je također drag jer je sve prostrano, ima puno parkova i često kad hodam kroz Karlovac zamišljam da su sve zgrade obnovljene kao što je recimo zgrada sveučilišta, to bi bilo prekrasno. Dio filma "Ne pogađa svaka" koji sam spomenuo smo snimali u Karlovcu, na žalost, a kažem na žalost jer nam je trebala vožnja kroz ulicu u kojoj zgrade izgledaju kao da je ratno doba. Vesele me raskopane ulice, jer to znači da se napokon nešto radi u Zvijezdi.
 
A što se tiče kina, voliš li više kina poput Edisona ili Cinestar? Ili oboje?

- Općenito volim gledati filmove u kinu, jer je drukčiji doživljaj kad si potpuno izoliran i samo usredotočen na film. Art kina su mi draža zbog izbora filmova i ugođaja koji imaju ti stari prostori, a Cinestar zbog boljih uvjeta same projekcije. Edison će biti kino gdje će se gledati filmovi različitih žanrova i filmskih rodova, imat će taj šarm starog kina i kvalitetu projekcije novog kina što je zapravo idealan spoj.

Puno si angažiran na planu filma, imaš li neku izrazitiju zanimaciju van toga, ako uopće imaš vremena?

- Zapravo malo vremena mi ostane za aktivnosti koje nisu vezane za film, što je loše, ali dobro je što snimanje filmova dovede ljude na neka luda mjesta i u zanimljive situacije. Dok smo bili zatvoreni za vrijeme korone sam bio u Gunji i naučio plesti mrežu i izradio sam jednu drvenu stolnu lampu, to mi je bilo dosta zabavno.

Što slijedi u tvom filmskom radu? Imaš li neke ozbiljnije definirane planove? 

- Imam nekoliko ambicioznijih ideja ali o njima bih pričao tek kad se dogode neki prvi konkretni koraci.

Razgovarao: Darko Lisac