NEDJELJOM U PODNE

NEDJELJNI INTERVJU

"Nedjeljom u podne", Goran Glavač: Kažu da osoba koja radi posao koji voli, ne radi niti jedan dan u životu - ja radim tri posla koja volim!

Bubnjar benda EoT, inspicijent Gradskog kazališta Zorin dom, grafički dizajner - naš sugovornik ima dobro ispunjen dan, ali nađe se ponešto i za čime žali!

Razgovor počinjemo s albumom "Novo normalno" koji je objavljen ovih dana, a sinoć je po prvi puta i predstavljen u Stardustu. Goran Glavač dio je trojca koji čini bend EoT, uz brata i sestru, Borisa i Maju Kolarić.

- U brojkama bi to bilo ovako. Treći album, drugi za Menart, a prvi koji je praktički potpuno u našoj produkciji. Album ima 10 stvari i radili smo ga u Hooligan Mauz studiju na Švarči koji su, korak po korak, kroz godine sređivali i upotpunjavali Boris i Maja. Odnedavno sam i ja Švarčak tako da nam je sve bilo nadohvat ruke. Snimali smo sami, Maja se posljednjih godina ozbiljno posvetila produkciji i bila je glavna u tom dijelu, tek je završni master odradio švedski producent Henrik Larsson. 

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Je li vam bilo zahtjevno samima snimati i producirati?

- Pa, prvi put nam je tako da sigurno da je to bio poseban izazov, ali već i ranije smo mi pomalo radili u tom smjeru i zaključili smo da ako imamo mogućnosti da radimo sami da je to u svakom slučaju bolje i korisnije nego da plaćamo nekog drugog i onda na kraju razmišljamo o tome da smo ovdje ili ondje trebali napraviti nešto drugo. 


U trenutku kada intervju bude objavljen prva promocija albuma bit će već odrađena u Stardustu, jesu li već dogovoreni i neki drugi datumi?

- Dogovorena su dva, razumljivo riječ je o Karlovcu i Zagrebu. Počinjemo, ili ako ćemo iz perspektive čitatelja intervjua, počeli smo u Karlovcu, što je i normalno, jer je tu i sve drugo počelo, mnoge pjesme su i vezane uz Karlovac i neka mjesta ili stvari koje su nam se tu dogodile i željeli smo prvu promociju imati u svom gradu. Zagreb je, pak, opet normalna stvar kao nekakvo glavno središte cijele glazbene scene, moraš se tamo predstaviti, a to će biti vrlo brzo, već u srijedu u Hard Placeu. Nakon toga bit će sigurno još puno koncerata, ali to sad još slažemo, vjerojatno će biti nastupa i po ljetnim festivalima, možda i ne samo u Hrvatskoj.

Ovo je drugi album za Menart koji je prepoznatljiv i respektabilan izvođač, koliko to utječe na prepoznatljivost samog benda? Morate li i dalje sami "zivkati" i nuditi se za koncerte i nastupe ili vas organizatori sami zovu?

- I jedno i drugo. Mislim da osim onih par najvećih bendova svi moraju i sami raditi na tome, ali ima sve više i izravnih poziva, rekao bih da smo negdje na pola-pola. 

Spomenuo si da si se preselio na Švarču, onda ste pravi švarčanski bend?

- Kako se uzme, ja sam doselio na Švarču, ali Boris nam je emigrirao u Grabrik (smijeh). 

Zajednički radite aranžmane, svi ste i vokali kad zatreba, no autorski su pjesme uglavnom Borisovo i Majino djelo, jesi li se planirao i ti okušati u pisanju stvari?

- Pa znaš šta, s jedne strane i jesam, s druge strane malo je to teško uz njih dvoje. S vremenom se možda i odvažim ponuditi nešto svoje, no to koliko su oni produktivni i u tome kvalitetni je za mene pomalo i "zastrašujuće". Boris je i akademski glazbenik, Maja je također obrazovana glazbenica, čemu uopće mijenjati nešto što ide jako dobro. Ali mislim da ću prije ili kasnije nešto ponuditi. Pa makar neka zalijepe na frižider (smijeh).

Ti si samouk?

- Kada su bubnjevi u pitanju da. Išao sam u Glazbenu školu jedno vrijeme, ali na klarinet, budući tada još nije bilo udaraljki. Iako ni za bubnjeve ne mogu baš reći da sam potpuno samouk, nisam prošao formalno obrazovanje, no imao sam priliku učiti od zaista najboljih, jer sam osam godina bio u organizaciji Croatian Drum kampa u Grožnjanu, gdje sam imao prilike razgovarati, slušati savjete i učiti od nekih od ponajboljih svjetskih bubnjara. 

Danas sviraš samo za EoT?

- Ne, još uvijek su aktivni i Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla, iako mi je jasno da mnogi misle da baš i nismo, jer nas jednostavno obaveze nose na razne strane i nikako da se nađemo u istom trenutku s više vremena pa da odradimo i par koncerata. 

Zaposlen si u Zorin domu kao inspicijent. Od kuda ti tamo i što zapravo rade inspicijenti? 

- Posao inspicijenta je najjednostavnije rečeno poveznica između glumaca, tehničkog dijela i organizacije samih probi i predstava. A kako sam se tamo našao - pa zapravo gotovo slučajno. Peđa Gvozdić me pozvao da odsviram jednu pjesmu u Karlstadt Kunst Cabaretu i tako je sve krenulo. Počeo sam pomalo pomagati i na drugim stranama i na kraju su me pitali da li bih želio raditi.

Imao si i još glumačkih uloga?

- Jesam, često je to bilo vezano uz glazbu, ali okušao sam se i u nekim drugim predstavama, radio sam kao pomoćni lutkar u "Fantaziji", a imao sam i malu, ali ozbiljnu i pravu glumačku ulogu u "Grane smo na vjetru".

Što je s tom predstavom? Mislim da je jako kvalitetna, ali već dugo nije na repertoaru?

- Slažem se, meni je isto žao i nadam se da ćemo obnoviti tu predstavu. Mislim da je ponajviše bila žrtva pandemije, nastala je usred korone, bilo je dosta teško pa i pomalo depresivno igrati je sa svim tadašnjim pravilima, razmaknutim gledateljima, obavezom da se nose maske... no, vjerujem da ta predstava zaslužuje jedan normalan ciklus i u normalnim vremenima koja su nam se srećom vratila i volio bih da dođe ponovno na repertoar.

Spomenuo si i pomoćni lutkarski posao u "Fantaziji", uskoro nas očekuje novi InPut Fest, sudjeluješ li tu u organizaciji?

- Manje-više svi sudjelujemo, od samog početka sam i ja uključen, pomagao sam isprva i nešto u grafičkom dijelu, tu sam i za sve što zatreba, riječ je o velikom projektu, velikom festivalu, a zbog toga i velikom poslu. Mogu samo reći da je ekipa koja je tu u prvom planu napravila zaista golem posao i to ne samo sada, već od samog početka. Mislim da smo svi već na prvom festivalu, kada je krenuo defile, kada smo vidjeli tu šetnju kroz grad uz masu ljudi, pogotovo djece, pa onda pred Zorin domom, opet uz bezbrojnu djecu, znali da je ovo početak nečeg jako lijepog i velikog.

I ove godine bit će zanimljivo?

- Naravno, bit će jako lijepo, dolaze odlične predstave, a siguran sam da će svi, a pogotovo djeca, uživati već na otvaranju uz gigantske lutke, ove godine bit će jedna zaista spektakularna, mogu slobodno reći - velika kao Zorin dom! Program je odličan, ali ne samo za djecu, bit će i dvije predstave za odrasle na koje također pozivam sve Karlovčane da vide kako izgleda vrhunska lutkarska predstava namijenjena odraslima.

Spomenuo si i grafički dizajn, to je još jedan tvoj posao - ili ljubav?

- I jedno i drugo zapravo. Također već dugo radim i dobro mi ide pa će vjerojatno na kraju rezultirati i nekim obrtom, jer sve više poprima i obilježje posla. Ali, tu sad dolazimo do onoga što je netko rekao da ako radiš posao koji voliš - ne radiš niti jedan dan u životu. Ja imam tri posla koja volim - glazbu, kazalište i grafički dizajn. Znači, mogu biti stvarno presretan.

Ipak, poklapaju li se nekad obaveze?

- Događalo se, prvenstveno Zorin dom i bend, ali sve se to da izorganizirati, nije se još dogodila situacija da sam morao otkazati nešto bitno. Uostalom, i u Zorin domu rade dva inspicijenta tako da naravno da si uskačemo kada je potrebno, bilo bi i nemoguće da sav posao uz sve probe i sve predstave radi samo jedna osoba.

Imaš tri posla koji su ti istovremeno i hobi i ljubav, postoji li onda i još neki hobi ili ljubav koji nije ujedno i posao?

- Nemam, ali volio bih da imam. Velika ljubav mi je bila košarka, trenirao sam desetak godina, i izvan toga i nakon toga sam stalno haklao na Šancu, Vunskom, na igralištu na Rakovcu, ali sada već godinama jednostavno nemam vremena. Kupio sam loptu, ali zasad nisam dalje od toga dogurao, jednom je pala s ormara i to joj je zasad sva aktivnost!

Razgovarao: Darko Lisac

 

 

Izdvojeno


Reci što misliš!