"Zbog navijanja za Željezničar nikada nisam mutirao", kaže novinar i publicist
Karlovački novinar i publicist Danko Plevnik s Jovanom Kosijerom
napisao je knjigu “Jedina all star streetball utakmica u
povijesti NBA” koju je Gradska knjižnica “Ivan Goran Kovačić” iz
Karlovca izdala 2005. godine i s njime smo se našli povodom 60.
obljetnice te utakmice ne bi li nam iznio svoja sjećanja s
obzirom na to da je taj susret pratio uživo.
Kako se osjećate kada Vam se spomene da je prošlo 60
godina od tada?
– I dalje sam u atmosferi te utakmice i ne čini mi se da je
prošlo toliko godina. Doživio sam je kao utakmicu svog života –
navijači doživljavaju neke utakmice možda i više nego igrači koji
ih imaju puno više, a ova je bila uistinu vanserijska. Prije toga
nismo nikada vidjeli crnce u našem gradu. To je bio prvi dream
team u povijesti Sjedinjenih Američkih Država, a drugi je bio na
Olimpijskim igrama u Barceloni, dok je u Parizu ove godine igrao
treći. Rado se sjećam njihovog gostovanja i stoga sam utakmicu
htio i zadržati u knjizi koja je izašla na hrvatskom i na
engleskom jeziku.
Kako je došlo do izdavanja te knjige?
– Ravnateljica Gradske knjižnice “Ivan Goran Kovačić” Nada Eleta
je uvijek rado pristajala na moje ideje, a ovo je bila jedna od
njih. Knjiga je poslana u NBA i u Kuću slavnih. Bio sam u
sjedištu te lige u New Yorku. Englesko izdanje je napravljeno da
bi Amerikanci mogli razumjeti tu utakmicu koja je njima bila samo
jedna od utakmica na turneji po Poljskoj, Rumunjskoj, Jugoslaviji
i Egiptu, a nama je to bilo kao kada bi sada došla najbolja
nogometna momčad svih vremena – to bi bilo nešto neshvatljivo.
Zašto su krenuli na tu turneju?
– To je bio vid diplomacije. Ova košarkaška diplomacija je
prethodila ping-pong diplomaciji iz 1972. godine kada su SAD i
Narodna Republika Kina uspostavljali diplomatske odnose.
Jugoslavija je bila treća na tome putu i igrali su četiri
utakmice – Beograd, Zagreb, Karlovac i Ljubljanu. Karlovac je
nekoć bio košarkaški centar, a imao je na mjestu predsjednika
Košarkaškog saveza Hrvatske i potpredsjednika Košarkaškog saveza
Jugoslavije Željka Cindrića. Zahvaljujući njemu i tadašnjem
gradonačelniku Josipu Boljkovcu, koji je sve aranžirao, odigrana
je jedina all-star street ball utakmica u povijesti NBA – nikad
nisu igrali na betonu i na drvenim tablama.
Jeste li za posjete Americi ustanovili koliko pamte tu
turneju i utakmicu u Karlovcu?
– Nisam imao s kime pričati, ali imam prijatelje u Cincinnatiju i
jedna prijateljica je poznavala tajnicu Oscara Robertsona.
Amerikanci nemaju kao mi običaj obilježavanja. Bio sam,
primjerice, u Daytonu gdje je potpisan čuveni sporazum, a nema o
tome niti jedne spomen-ploče.
Koliko ste imali godina kada se odigrala utakmica u Šancu
s NBA igračima?
– Navršenih 13. Stanovao sam blizu Šanca i bio sam navijač. Išao
sam s navijačima Košarkaškog kluba Željezničar u Zagreb,
primjerice mjesec dana prije utakmice s Amerikancima kada su naši
igrači pobijedili KK Lokomotiva na Tuškancu. Čak sam završio na
fotografiji s najvećim navijačima Željezničara – Pinčom i Božom
Ercegovićem. Ta je slika u Vjesniku izašla kao ilustracija
nogometne publike.
Kakvi ste bili navijači?
– Zbog toga nisam mutirao – svaku sam utakmicu navijao do zadnjeg
daha, pa nisam dobio lijepi bariton nego mi je ostao taj falset
poput kardinala Josipa Bozanića, kako je rekao nekadašnji
premijer Ivo Sanader. Srce bi me boljelo, ako nisam mogao doći na
utakmicu, bjekstvom ili na druge načine. Stalno sam, dakle, visio
na Šancu. Neću nikada zaboraviti kako je Robertson pucao na koš s
tribina. Dao mi je svoju sliku. Nakon toga me Bobo Delić nazvao
Oscar, a ja njega Jerry Lucas. Sat i pol ili dva pred utakmicu
Russell me poslao po četiri pive. Nije niti čudo stoga što je
toliko banana podijelio u igri. Košarkaši su mi bliski jer sam
odrastao s igračima Željezničara, a ostao sam dobar s igračima
Hrvatske poput Željka Troskota, koji je rođen 13. srpnja, isto
kao i Karlovac, Josipa Đerđe ili Mirka Novosela. S
Nadom Eleta sam napravio okrugli stol o toj utakmici,
utakmicu i domjenak, a u suradnji s Veleposlanstvom SAD smo
postavili spomen-ploču koja je kasnije nestala. Kome sam god
pričao kakvi su igrači igrali u Karlovcu, nitko mi nije vjerovao.
Stoga sam naumio postaviti tu ploču. Svlačionica je sada
sakrivena, a trebalo bi je odjenuti fotografijama s košarkaških
utakmica dok se ne izradi nova tabla, ali ne od mesinga, jer se
takva lako ukrade i sreže, nego od mramora.
Kako se navijalo u Karlovcu na košarkaškim
utakmicama?
– Karlovac je bio grad košarke i navijalo se do iznemoglosti.
Imali smo, srećom, Šenota i Delića na satu i zadnja minuta se
znala igrati dok god Željezničar ne pobijedi. Svi smo davali
podršku. Vladimir Cvetković iz KK Crvena zvezda je rekao da bi
uzalud kovali taktiku kako pobijediti Željezničar u Karlovcu. Žir
je vladao pod koševima, Boco je dodavao i cimao… Bili su jednom
drugi u jugoslavenskoj ligi. To je bila, dakle, tvrđava, prije
Zadra, koji je ostao grad košarke. Najveći navijač je bio pokojni
Pinčo koji je navijao pljujući, pa je znao popljuvati suce. Na
toj utakmici u Tuškancu je ispred nas sjedila gospođa s divnom
frizurom. Pinčo je toliko navijao i pljuvao da je ženi napravio
gnijezdo tih ispljuvaka. Srce me boljelo jer smo svi navijači
išli po Zagrebu do željezničke stanice, a Pinčo se jedini
autobusom s igračima vraćao u Karlovac. Nisam se mogao
identificirati s igračima Željezničara, ali sam se mogao
identificirati s Pinčom. Zahvaljujući uspjesima u košarci kao
Karlovčanin nisam nikada dobio kompleks Zagreba – jači smo od
Zagreba u tom sportu, pa je tako i na drugim područjima. Nekada
je Karlovac bio najveći industrijski grad u Hrvatskoj. Kad je
pokojni Badžo htio prijeći na ogradi, policajac ga je zveknuo po
leđima par puta. Stavili su lan oko igrališta da se ne vidi, kao
da se odigrava masonski sastanak. Preko puta su bili Dane
Kasunić, Albert Vlašić i drugi koji su lupali i navijali. Nije
bilo čovjeka koji bi dolazio gledati utakmicu bez uzbuđenja –
nama je utakmica bila na život i smrt. Željezničar je rijetko
kada gubio. Nikad nam nije padalo na pamet osnivati udruge
navijača – to bi značilo da smo ravnopravni s klubom, što je
ludost. Bili smo zaljubljenici u naš klub i nismo htjeli raditi
paralelnu organizaciju, da se to birokratizira. Na zapadnoj
strani Šanca je sjedila sportska, kulturna i politička elita koja
je znala biti odjevena u odijela. Preko puta su sjedili
siromašniji i mlađi navijači, manje-više iz Kineske četvrti, koji
su nosili navijanje i zahvaljujući često i njima je dolazilo do
atmosfere koje su se svi protivnički igrači i suci plašili –
uvijek je bila vika i na suce. Tu su dolazila suditi braća Kavčič
iz Slovenije i kasnije su govorili da im je najteže bilo raditi u
Karlovcu. Stadion je inače napravljen 1951. godine, kada sam i ja
rođen, pa sam vezan i memorijalno uz taj događaj.
Kako su Amerikanci doživjeli navijanje?
– Bio sam u travnju 1992. godine u Americi na utakmici nakon koje
sam pričao s Draženom Petrovićem koji je tada igrao za klub New
Jersey Nets. Kod njih su utakmica i navijanje marketinški
materijal, nekakva uvježbana procedura. Kod nas je ta želja za
pobjedom bila ideja vodilja. S 12 i 13 godina se glas mora
čuvati, a ostavio sam ga na Šancu. Stariji nisu imali taj
problem. Amerikanci su bili prvo oduševljeni stadionom jer nisu
nikada igrali na betonu i na drvenim tablama, a do terena su se
probijali kroz publiku. Navikli su na veliku posjećenost
utakmica, ali ne i na to da im je publika toliko blizu. Ja sam
sjedio ispod koša, što je u NBA ligi nezamislivo. Bila je to,
dakle, jedna velika sloboda. Na večeri na Starom gradu Dubovcu
Russell je pitao Žira, koji ga je nadskočio za nabacivanja lopte,
ima li federe u nogama. Na toj utakmici smo prvi puta vidjeli
zakucavanje. Trener Amerikancima je bio najtrofejniji trener u
povijesti NBA Red Auerbach. Sjećam se kada sam 1987. prvi puta
posjetio Ameriku, nisam mogao spavati, pa sam gledao košarku na
televiziji i pomislio sam tada da, ako bih se ikada preselio u
Ameriku, da bi to bilo zbog NBA lige. Jedan kolega koji je s
Krešimirom Ćosićem bio u NBA ligi me zvao da bismo s Markom
Ostarčevićem iz Zadra, igračem s fantastičnim skokom, napravili u
Salt Lake Cityju memorijalnu utakmicu u znak sjećanja na Krešu.
Željezničar je u Šancu, dakle, bio nepobjediv.
– Rijetko bi se dogodilo da izgube jer su imali čuveni 3K –
Kasun, Križan i Kolaković. Po tome se grad poznaje. Došao sam bio
prije par godina u Zadar i stariji se tamo i dalje sjećaju toga.
Kasuna su u Beogradu zvali Kasapin jer je bio jako snažan i sve
je nosio pred sobom. Većina reprezentacije Hrvatske koja je
igrala s NBA igračima bila je iz Karlovca.
Jeste li očekivali da će ti igrači pobijediti
Amerikance?
– Jesam jer nisu nikada izgubili. Trener je bio Berislav Radišić
– Pačka, koji je predavao meni i mome sinu tjelesni i zdravstveni
odgoj u Osnovnoj školi Dragojle Jarnević, a kasnije je bio
izbornik nigerijske reprezentacije. Želiš da pobijede, pa misliš
da će pobijediti, no uvidjeli smo da su Amerikanci bili pet puta
viši, jači i brži – nije to nogomet da se radi bunker radi
rezultata 0:0 ili kao kada je Makedonija pobijedila Italiju s
jednim udarcem na gol. Košarka je malo drugačiji sport.
Živi li utakmica s igračima NBA lige u sjećanju
Karlovca?
– Živi. Marko Vladić je napravio studentski rad o tome, pa se i
mlađi stoga toga sjećaju. Napravio je lijepu paralelu – iz medija
ne znamo kakva je bila atmosfera na utakmici jer su izvještaji
šturi, a sjećanja znaju varati. Robertson se sjetio da se
utakmica u Zagrebu igrala na nogometnom stadionu pred 16.000
ljudi, a sportski novinar Zdravko Švegar je bio na toj utakmici i
rekao je da se igrala na teniskom igralištu pred osam tisuća
ljudi. Sjećanja daju toplinu, ali ne uvijek i činjenice. Oscar je
odigrao tisuće utakmica u životu, a na ovoj turneji 26 utakmica
od Poljske do Egipta, pa se ne može sjetiti detalja, no kada sam
mu se javio, nečega se ipak uspio prisjetiti.