Mladi karlovački veslač Tin Jarnjević, član VK Karlovca, postigao je ove godine niz odličnih rezultata na domaćem, ali i međunarodnom planu. I to iz svog drugog veslačkog "pokušaja"...

- Da, s veslanjem sam zapravo počinjao dva puta. Prvi puta s nekih 10 godina, tada još u Veslačkom klubu Korana, normalno da je imalo ulogu to što je tata veslač, iako me nisu ni na što silili, predložili su da probam, ja sam otišao i svidjelo mi se. Trenirao sam nekih dvije, dvije i pol godine i bilo je u redu, ali me u tom periodu jako privukla košarka i počeo sam isprva paralelno trenirati u Rolingu. Jedno vrijeme sam trenirao i jedno i drugo, a onda sam se ipak odlučio za košarku i par godina trenirao. Onda kad se osnovao novi klub počelo me opet "kopkati" i veslanje i na kraju sam se vratio tom sportu.

Znači, počeo si u Veslačkom klubu Korana, a onda si se vratio veslanju na Korani, ali sada u drugom klubu...

Sadržaj se nastavlja...

- Da (smijeh), ima uvijek i ta šala koju nas mnogi pitaju zašto se nismo nazvali Veslački klub Kupa, budući se klub na Kupi zove Korana. 

Kada smo kod toga, postoji li neka razlika u mogućnostima za treninge, je li bolje na Kupi ili na Korani?

- Pa, ja bih rekao da je najbolje na Kupi, ali ne tamo gdje vjerojatno prvo pomislite, već na Kamenskom gdje mi obično treniramo. Korana je dosta zavojita i uža pa nije baš prikladna za veslanje na duže staze, kod Kamenskog je opet mali problem to što je mjesto treninga podosta udaljeno od samog kluba, ali snalazimo se.

Bliže se hladniji dani, do kad ste zapravo na vodi? I kad se vraćate na nju nakon zime?

- Ovisi o vremenu naravno, prošle godine smo imali treninge na vodi negdje do početka studenog, govorim o Karlovcu, jer i kasnije tijekom zime kada je vrijeme povoljno može se trenirati na Jarunu pa često odemo vikendom, a prošle godine smo imali u studenom i školske praznike koje smo iskoristili za malo jače treninge, ove godine ih nažalost nema prije Božića. Kada nismo na Jarunu treniramo u klubu na ergometrima, jasno, redovito se rade i treninzi kondicije. Što se tiče povratka na rijeku, opet sve ovisi o vremenu ali negdje sredinom ožujka obično.

Koliko su česti treninzi? 

- Ovisi o programu, što se mene tiče tijekom proljeća i ljeto u pravilu imam sedam treninga tjedno, a zimi i više, desetak tjedno. Prvi trening često obavim još i prije škole, to je obično kondicijski dio, trčanje ili bicikl. 

Gimnazijalac si, imaš li već planove gdje ćeš nastaviti školovanje? Imaš li možda ambicije kao otac krenuti u SAD? 

- Nemam, niti jedno niti drugo (smijeh). Što se tiče Amerike nemam tu namjeru, plan mi je ostati ovdje i upisati neki fakultet kod nas. A koji fakultet, to još ne znam, treći razred sam pa ima još vremena za razmišljanje o tome, jasno je da imam neke ideje i želje, ali nisu još toliko formirane da mogu reći da je to sigurno pa zato i ne bih posebno nešto izdvajao. 

Kada smo se već dotaknuli oca, ujedno posljednjeg karlovačkog olimpijca, postoje li takve ambicije? Jesi li vidio kada njegovu utrku?

- Ne. Zapravo, to nije "ne" u smislu da to uopće ne želim ili da nemam ambicije, već u smislu da jednostavno o tome uopće ne razmišljam, to ako i postoji kao mogućnost je jako daleko. Volim biti fokusiran na ovo sad, pokušavam biti u "trenutku" u kojem jesam, zanima me da budem što bolji na sljedećoj utrci, a kuda će me to jednom eventualno odvesti ne znam. A, tatinu olimpijsku utrku sam pogledao naravno, ne znam baš opisati taj osjećaj, bilo je čudno i lijepo u isti mah (smijeh). 

Hoće li to utjecati na izbor fakulteta? 

- E, to neće. Volim veslanje, ali na prvom mjestu će biti struka i rad. Realan sam, znam da se od veslanja ne može živjeti, a ne želim da mi onda zbog sporta na bilo koji način na "čekanju" bude osiguranje životne egzistencije i karijera u nečemu što volim i odaberem. Planiram ostati u veslanju koliko god ću moći, volio bih i da kada počnem studirati mogu nastaviti s veslanjem, ali ako to neće biti moguće, sigurno će fakultet imati prioritet.

Ovo je bila dosta uspješna godina za tebe što se tiče sportskih rezultata, što bi ti izdvojio kao najdraže? 

- Je, bilo je dobro, a sve ima neku svoju draž. Nastupao sam na Europskom prvenstvu u Poljskoj s kolegom iz VK Korana Josipom Jakšićem i to je svakako bilo lijepo iskustvo. Na poznatoj i uvijek jakoj međunarodnoj regati na Bledu sam u hrvatskom četvercu, opet s Jakšićem te s veslačima iz Šibenika i Splita, osvojio broncu. Nastupio sam na Balkanskom prvenstvu u skifu, gdje sam nažalost imao i malo peha... Ipak, rekao bih da mi je najdraži trenutak godine osvajanje zlata na državnom prvenstvu u skifu za juniore A, lijepo je biti najbolji u Hrvatskoj, barem u tom trenutku.

Što se dogodilo na Balkanskom prvenstvu? 

- Imao sam nezgodu prije same finalne utrke. Naletio sam na stup u vodi, prevrnuo se, okupao se u srećom još uvijek ne prehladnoj vodi, ali i slomio veslo. Uskočili su, naravno, kolege iz reprezentacije, nastupio sam na utrci i na kraju u foto finišu ostao bez medalje. Priznajem da sam vjerovao dao mogu do medalje u toj utrci i možda me ta nesreća ipak malo previše uzdrmala, ali bit će valjda još prilike.

Sezonu si završio još jednim zlatom, ovog puta na finalu Hrvatskog kupa u Posedarju. Kako je veslati na moru? Obično su regate na jezerima, postoji li neka osjetna razlika?

- Meni osobno ne, nisam osjetio nikakvu razliku u odnosu na obične utrke. Vrijeme je bilo mirno pa nije bilo valova tako da je sigurno i to utjecalo, no bilo mi je to zapravo kao i svaka druga utrka. 

Imaš sada već dosta nastupa za reprezentaciju, što na velikim natjecanjima, a što na međunarodnim regatama, jesi li upoznao naše vrhunske veslače?

- Jesam, upoznao sam ih sve naravno, Damira Martina, braću Lončarić..., a s najslavnijma, braćom Sinković, sam i trenirao na Jarunu i to je svakako bilo nezaboravno iskustvo. Svi su oni jako dobri i skromni ljudi, veslanje je takav sport i veslači se u pravilu podržavaju i pomažu si međusobno. 

Utrka u skifu traje oko sedam i pol minuta, sam si u čamcu, nije pretjerano duga, ali nije baš ni kratka, što ti se događa u glavi, što imaš u mislima? Jesi li potpuno fokusiran na utrku ili se "zabavljaš" nečim drugim?

- Trudim se biti potpuno u utrci, razmišljati prije svega o svom ritmu, jer to je najvažnije o veslanju. Volim kada povedem i kada imam kontrolu nad ostalim veslačima, a priznajem da sam još malo neiskusan u situacijama kada netko jako iznenadi i odjednom pojuri onda povuče i mene, iako nekad to i nije najbolje, uvijek je najbolje imati svoj ritam i odraditi svoju utrku najbolje što možeš bez da na tebe utječu drugi veslači. Uglavnom sam mentalno ipak potpuno u utrci, samo kada je baš jako teško, kada me uhvati neka kriza ili je utrka posebno teška i u nekim teškim uvjetima onda znam misliti na neke drage osobe i to mi daje dodatnu snagu. 

Očekuje li te još nešto ove sezone?

- Narednog vikenda je seniorsko prvenstvo Hrvatske, ali na njemu neću nastupiti, tako da je moguće da je sezona zapravo i završena. Moguće je da ću nastupiti još na daljinskoj regati na Jarunu koja je obično negdje krajem studenog.

A što donosi sljedeća godina?

- Sljedeće godine u prvom planu su sigurno Europsko juniorsko prvenstvo i Svjetsko juniorsko prvenstvo, svakako bih volio izboriti plasman na ta natjecanja, a "kod kuće" obraniti naslov prvaka Hrvatske, iako mogu ponoviti i da živim u trenutku i trenutno još ne razmišljam previše o svemu tome. Kada prođemo pripreme, kada pred nama bude nova sezona, onda ćemo vidjeti kako i što treba i što su nam glavni ciljevi.

Otac ti je i trener, kako to funkcionira?

- Pa dobro je, nekad je malo čudno, vjerojatno obojici, ali s druge strane bila je to prilika da se i dodatno zbližimo. 

Kako provodiš slobodno vrijeme, imaš li kakve hobije?

- Uh, hobija je bilo stvarno raznih, dosta me toga zanimalo kroz godine, ali nekako su svi izblijedjeli. Sada škola i sport donose dosta obaveza, a normalno kao i svi volim se podružiti s prijateljima, odvesti se negdje biciklom...

Razgovarao: Darko Lisac