Izložbu Marine Jurčić možete razgledati u zagrebačkom Funk Clubu od 9. do 30. listopada, a možete i kupiti neki od radova.
Davno, pradavno, u nekom drugom i zaboravljenom svijetu, pjevajući o svom gradu Kemal Monteno ispjevao je i jednostavne i lijepe stihove “zajedno smo rasli grade ja i ti”, a taj dojam imao sam i nakon razgovora s mladom karlovačkom umjetnicom Marinom Jurčić koja rodnom gradu pripisuje svoj vlastiti rast i otkrivanje svojih potencijala koje je čuvala negdje u sebi, možda nesvjesna da ih ima, možda nesigurna da su oni nešto što treba vidjeti i šira javnost. Kao, uostalom, i mnogi od nas. No, za Marinu bi bilo šteta da je sve to ostalo negdje u njoj ili skrivenim ladicama, a već ove srijede to će se još malo promijeniti otvaranjem izložbe u Zagrebu. Prve?
– Je, to mi je prva samostalna izložba, ili da budem preciznija prva prava samostalna izložba, u zatvorenom prostoru, s konkretnim trajanjem… Samostalno sam izlagala na Danima Radićeve još 2019. godine, ali to je bilo jednu večer. Izložba će biti postavljena u Funk Clubu u Zagrebu, otvaranje je u srijedu u 20 sati na prvom katu kluba. Isto tako, sve izložbe će biti i prodajnog karaktera, a sav novac od prodaje ide autorima tako da je i to jedan dio cijele priče koji može biti koristan i meni i svakom mladom autoru kao potpora za daljnji rad.
To je i inače izložbeni prostor?
– Moja izložba zapravo otvara program “KHAOS u Funku!”, koji je novi program nastao u koprodukciji Khaos Kolektiva sa Funk Clubom i koji omogućava mladim umjetnicima postav vlastite izložbe. Tako moja izložba ostaje otvorena do kraja mjeseca, a u studenom će na red doći netko drugi od mladih autora i tako svaki mjesec.
Izložba nosi tematski naziv “Makar za noć” i glavni motiv su Karlovac i Karlovčani, što posjetitelji konkretno mogu očekivati?
– Izložba je podijeljena u dva dijela, jedan su fotografije nastale danju kroz sva godišnja doba, a drugi su noćne fotografije, dijelom grada, a dijelom ljudi, posebno mladih pa tu ima i nekih proslava rođendana, izlazaka, svima nama dobro poznatih karlovačkih “fafova” po klupicama, parkovima, rijekama…
Kako je sve to krenulo, mislim na fotografiranje i ozbiljnije bavljenje fotografijom?
– Ako ćemo otići još malo dalje u prošlost onda preko mame koja se nije time nikada ozbiljnije bavila, ali imala je strast za fotografiranjem svih bitnih trenutaka u našem životu. I zapravo sam “preuzela” njen aparat i krenula i sama fotografirati, a na to me nekako “povukao” upravo Karlovac. Počela sam primijećivati neke stvari koje su mi lijepe, mogu i konkretno reći da sam jednog jutra na Korani ugledala jako lijep prizor i tada sam vjerojatno prvi puta dobila osjećaj za kadar. I općenito, neki karlovački prizori i motivi su moj prvi osjećaj za lijepo i istovremeno prvi kadrovi u mojoj glavi, koji su se onda preko foto aparata i preko vožnji gradom na svom poni biciklu i upijanju atmosfere i traženju lijepog, pretvarali i u fotografije.
I ne samo fotografije, jer uz izložbu ide i popratni tekst o Karlovcu?
– Da, također volim i pisati i tu mi je opet Karlovac bio bitan kroz moje formativne godine. Tekst je recimo “bittersweet”, dakle slatko i gorko u isti mah, ima veze i s odlaskom na fakultet i od svih tih dragih mjesta, kao i s gradom koji je nekad tih i samotan, a nekad opet drag i zabavan kada se svi okupimo, “makar za noć”…
Spomenula si “fafove”, ponekad tihe i možda dosadne noći, gdje izlaziš, kako se zabavljaš?
– Jako volim karlovačka događanja, obožavam kako je u gradu ljeti, malo me i žalostilo što zbog obaveza na fakultetu propuštam dobar dio Zvjezdanog ljeta i planiram to sad nadoknaditi. Mislim da je grad super po događanjima, a noćni život baš i ne nudi puno, trenutno moja ekipa ide samo u Ziggy. Ali, opet, kada si s prijateljima vani, na klupicama, po parkovima, lijepo je. Mislim da nam je još više lijepo nakon pandemije kada smo bili zatvoreni i nismo mogli van, prije ti se možda nije dalo ići van ako je hladno, sada nije bitno kakvo je vrijeme, samo da smo vani i da smo skupa.
Fotografiranje je samo jedan aspekt tvog umjetničkog izražavanja, već si dugo i članica Kinokluba…
– Da, od 15. godine. Došla sam da prijateljica ne bude sama i ostala sve dosad.
I tamo snimaš ili radiš i svoje filmove?
– Radim sve što treba (smijeh). Ali, da, radim svoje filmove, ove godine na Four River festivalu je prikazan moj igrani film “U biti, sve je mračno”, s kratkim filmom “Lenuzzi” došla sam i do prikazivanja u natjecateljskoj konkurenciji na jednom festivalu u Grčkoj, snimala sam ovog ljeta film na krijesu, recimo dokumentarno-eksperimentalni, željela sam uhvatiti atmosferu, zvukove, slike…
Završila si srednju Ekonomsko-turističku školu, studiraš filozofiju i sociologiju, snimaš filmove, fotografiraš, radiš u pekari… gdje se zapravo najviše pronalaziš? Razmišljaš li o mogućoj umjetničkoj karijeri ili se vidiš u struci koju ćeš steći završetkom fakulteta?
– Ne znam. Zaista ne znam. Još nisam našla svoje čvrsto mjesto. Dugo sam bila i malo zatvorena, možda i nesvjesna svojih potencijala, polako sam ih otkrivala uz otkrivanje Karlovca, jednako tako uz otkrivanje tih nekih umjetničkih stvari, volim reći da sam se isprva skrivala iza kamere, ona je mene “držala za ruku”, sada ja nju držim u ruci. Fakultet mi je svakako puno značio, opet u smislu shvaćanja i svojih radova i svojih pogleda na svijet. Mogu se zamisliti kako predajem negdje, mogu se zamisliti i u nekom umjetničkom svijetu, ali sve to je još proces koji traje, ne znam ni sama kako će završiti.
U svojim filmovima često koristiš glazbu mladih i neafirmiranih bendova, ponajviše iz Karlovca, ali i iz drugih gradova, pratiš li ozbiljnije tu recimo demo glazbenu scenu?
– Pa sad uz sve obaveze ne više kao prije, ali jesam jedno vrijeme dosta istraživala. Zapravo sam prvo otkrila projekt “Park Sessions” Pavla Kocanjera i tu sam ja mislim odgledala baš sve, a stekla i neke favorite, ne znam, Martin Ladika mi prvi pada na pamet. Kasnije od karlovačkih bendova Fafter, njih i Gradske bitange iz Valpova koristim u “U biti, sve je mračno”, Ladika je uz krijes…
Imaš li već neke nove planove, bilo fotografskog, bilo filmskog tipa?
– Dosad nisam radila fotografije ciljano kao neki ciklus, sada imam ideju napraviti nešto tematski vezano uz faks, ali i tjeskobu koju donose neke stvari vezane uz njega.
Hoćemo li aktualnu izložbu vidjeti i u Karlovcu?
– Pa ja bih svakako voljela, uostalom jako je karlovačka, voljela bih da je ljudi vide.
Razgovarao: Darko Lisac