Da gradske uprave u zadnjih 25 godina ne funkcioniraju planski u
izgradnji grada već ad hoc, i još gore, na uslugu i po diktatu
kapitala, dovoljno je osvrnuti se oko sebe u gotovo bilo kojem
gradskom kvartu. Između ostalog, velika poljana koja je
šezdesetih godina zamišljena kao središnji trg ili perivoj u
Novom centru je ogledni primjer odsutnosti konzistetntnog plana,
politikantstva i motiviranošću jačinom zova novca umjesto
društvenim interesom.
Graditelji Novog centra prije 50-ak godina su bar imali plan,
zaštitili taj trg od stambene izgradnje koji se ravnom linijom
spaja sa središnjim trgom stare jezgre, Jelačićevim placom,
predvidjeli etape i počeli graditi zgrade od šireg javnog
interesa. Prvo sredinom sedamdesetih Knjižnicu i Galeriju slika
“Vjekoslav Karas”, pa povijesni arhiv.
E, onda je počelo glavinjanje, prvo sa slabo primjerenim Domom
JNA osamdesetih, pa s apsolutno arhitektonski neprimjerenom
gotičkom crkvom i pripadajućim župnim dvorom, a kao šlag na tu
nakaradnu tortu došao je auto servis pored povijesnog arhiva. U
sredini je i dalje grbava poljana. A bilo je pokušaja da se
nekako sve to skupa zakamuflira jednim reprezentativnim perivojem
za kojeg je idejno rješenje za vrijeme pročelnika Mladena
Rakočevića napravio ugledni profesor s Arhitektonskog fakulteta
Mladen Šćitaroci. Vlast se promijenila, a plan skuplja prašinu. O
tome se ne razgovara i ne polemizira, ne iznose se nove ideje, ne
crtaju se neki drugi planovi. Nekad jesu, pa makar ideje bile i
(pre)radikalne kao u slučaju revizije izgleda Korza o čemu
saznajemo iz teksta iz davnina.
Kad nema ideja i društvene ambicije, onda nam izgled grada
diktira novac, a to je – ne treba ići dalje od onog što se
ukazalo na najatraktivnijoj lokaciju u gradu na Korani – gotovo
uvijek najlošije rješenje.
P.S. U tekstu se govori o Galeriji slika u novoj zgradi na
poljani preko pruge. To nije današnja galerija, već je ona
prvotno otvorena u salonima zgrade Auto-Hrvatske kao prve zgrade
izgrađene u Novom centru 1967. godine. Zgrade više nema, srušena
je nakon što je od nje u bombardiranju 1991., ostao samo kostur
od armiranog betona.
“Staro”, Karlovački tjednik, 25. svibnja 1967.
Pred nekoliko desetaka građana skromno je otvorena Galerija
slika, jedan od najznačajnijih kulturnih objekata što ih Karlovac
podiže poslije rata. Izložbom urbanističkih rješenja budućeg
Karlovca kao da se htio simbolizirati kod grada u novi dio, u
polje, a galerija je, eto, prvi objekt izgrađen u tom polju.
A što sa starim?
Na izložbi upada u oči nekoliko arhitektonskih rješenja Korza i
Ulice Nade Dimić. Već na prvi pogled ova bi rješenja (zasad
prikazana sarno vještom foto-montažom) trebala izazvati polemiku,
prije nego postanu stvarnost prisutna u našem životu. Radi se o
rješenju zgrade današnje knjižare na početku Korza, pa sve do
Vranjicanijeve palače (Muzičke škole) pa zgrada preko puta (u
Šebetićevoj) do Frelihove palače (zgrade Komiteta), te zgrada od
podvožnjaka u Ulici Nade Dimić do “Uniona”. Kojeg li čuda! Na
mjestu nekadašnjih kosih krovova i živopisnih dimnjaka i mansardi
uvaljene su suvremene fasade ravnih krovova i mirnih linija!
Tvrdim da bi podizanjem ovakvih zgrada sav taj prostor Korza
podredili upravo njima “novorođenčadi” i tada bi, recimo, zgrada
Muzičke škole stršila tamo poput aveti iz prošlog doba.
Ukoliko se netko plaši da Korzo možda ne izgleda suviše
“gradski”, ako nema po koje
armirano-betonsko-aluminijsko-staklene fasade, neka digne putni
nalog do ne tako daleke Firence i pogleda samo neka rješenja
(moderna funkcionalna) uklapanja u staru arhitekturu.
Ako se dogovoritmo da danas-sutra Korzo valja srušiti tada ga
valja srušiti od A do Ž. No sada tako bogati nismo. Ako na Korzu
i u ostalim starim dijelovima grada treba nešto novo graditi,
tada treba ponuditi niz rješenja i izabrati ono najbolje. To
navodi na misao o natječaju, na pomisao o nekom konziliju
povjesničara, arhitekata, umjetnika… Rezultata će biti.
Ovih riječ-dvije posvećeno je samo četirima slikama na izložbi u
novoj Galeriji. Ostalima svaka čast. U njima gledam novi Karlovac
– ogledalo sadašnje naše stvarnosti.
Pripremio: Tihomir Ivka