Pojam “barakaši” u najnovijoj povijesti Hrvatske prije svega
asocira na utemeljitelje HDZ-a i mjesto gdje je 1989. u
poluilegali osnovan pokret i stranka koja će nam sljedećih četvrt
stoljeća krojiti sudbinu. Iako, da se ne uznevjeri naša tradicija
iskrivljavanja povijesti, pa i one bliske, i priča o osnivanju
HDZ-a u baraci je urbana legenda i – laž. HDZ je osnovan u
(betonskim) prostorijama NK “Borac” na Jarunu, a dosta mjeseci
kasnije stranka je preseljena u Savsku u baraku koje više nema i
na čijem je mjestu kasnije izrastao ugostiteljski lokal
zanimljivog naziva “Krivi put”.
Kako god, u Karlovcu je pojam “barakaša” bio aktualan krajem
60-ih i 70-ih godina kad je masa ruralnog stanovništva iz bliže i
dalje okolice Karlovca išla trbuhom za kruhom sa svojih
poljoprivrednih imanja i iz besperspektivnih sredina. U brzo
rastućoj karlovačkoj industriji posla je bilo lako naći, ali stan
malo teže. Mnogi su završavali u trošnim sklepanim barakama podno
Kozjače, u Mihanoivićevoj ulici na Baniji, današnjoj “aveniji”
trgovačkih centara, te na potezu od Švarče prema Mrzlom Polju.
Početkom 70-ih goidna političke strukture su zaključile da radni
čovjek ne bi smio živjeti u takvim uvjetima bez vode i sanitarnog
čvora, pa je pokrenuta široka akcija da se karlovačka “geta”
uklone, a “barakašima” izgrade stanovi. Novac se skupljao na
razne načine, od samih “barakaša” preko radnih organizacija do
sustava odricanja 20 tisuća radnika od jednodnevnog prihoda.
Akciju je vodio tadašnji predsjednik Sindikalnog općinskog vijeća
Milan Pavić, kasniji direktor Jugoturbine i bog i batina
Karlovca. Gradio je stanove sirotinji. Hm, čime se ono bave
današnji karlovački bogovi i batine?
Uglavnom, akcija pokrenuta 1973. završena je za samo četiri
godine godine kasnije i 270 barakaša dobilo je stanove u
novoizgrađenim katnicama na Gazi i na Luščiću. U to je doba
lokalni tjednik ispisao mnogo stranica o slučaju koju smo
prepričali. Prenosimo tekst o urbanističkom dijelu priče i vidimo
da je svatko radio dio posla za koji je kvalificiran, političari
svoj, struka svoj. Tako da nova naselja u Luščiću i na Gazi nisu
dobila plastične zoološke vrtove.
“Birajmo lokaciju…” Karlovački tjednik, 1. ožujka
1973.
“Projektanti AGI 46 s posebnom pažnjom prate, a nastoje i aktivno
sudjelovati u društveno-političkom, privrednom i kulturnom životu
Karlovca. Posebno nas zanima izgradnja stanova za karlovačke
barakaše” – kaže dipl. inž. arh. Slavko Jelinek, direktor
Projektnog biroa AGI 46, ovogodišnji dobitnik jugoslavenske
nagrade za arhitekturu. On je u Općinskom sindikalnom vijeću
Karlovca razgovarao o solidarnoj stambenoj izgradnji s
predstavnicima Fonda za izgradnju stanova za barakaše.
“Iz razgovora s predstavnicima Općinskog sindikalnog vijeća,
mogao sam zaključiti da su u Karlovcu učinjeni golemi napori
sindikalnih društveno-političkih i radnih organizacija da se
organizira solidarna izgradnja stanova. Ako se tako dalje
nastavi, uvjeren sam da će se planovi arhitektonski uspješno
realizirati”, rekao je Jelinek.
“Mada nije bilo prilike da detaljno razmotrim obje predložene
lokacije za izgradnju stanova barakašima, smatram da obje
lokacije (na Gazi i u Luščiću) imaju kvaliteta koje su
neosporive. Međutim, urbanistički plan Luščića, što ga je radio
inž. Maradin, pruža najveće mogućnosti arhitektima, pa to plijeni
moje osobne simpatije. Uz poštivanje nekih preduvjeta, (davanje
dovoljnog roka za projektiranje) moglo bi se ovdje izgraditi
naselje, kojim će se ponositi svi, a ono bi posebice bilo na čast
nosiocima solidarne izgradnje. Zaista bi bilo zadovoljstvo za
svakog projektanta da bude kreativni učesnik na takvom zadatku i
time dade svoj dio poštenog profesionalnog doprinosa i solidarne
obaveze.”
Pripremio Tihomir Ivka