Bez obzira je li do tog došlo zato jer smo odabrani, odnosno
producentima se svidjela lokacija, ili je rezultat lobiranja,
odnosno kontinuiranog nuđenja, dovođenje produkcije EuropaCorpa,
jedne od najvećih filmskih kuća u Europi da dio filma snima u
Karlovcu je velika stvar. I šteta što je sve tako obavijeno velom
tajne. Ovo su prilike kad bi gradska uprava morala upriličiti
obraćanje javnosti i zbog sebe i zbog zainteresirane javnosti.
Malo se pohvaliti i transparentno objaviti koju će konkretnu
korist, osim one promotivne, Karlovac imati. Drugim riječima,
koliko će se novca zbog snimanja filmskog spektakla proslavljenog
redatelja Luca Bessona – koji je ujedno i većinski vlasnik
EuropaCorpa – sliti u gradsku blagajnu. I hoće li se uopće?
Čak i da ne, posredne koristi mora biti, od pozitivne atmosfere i
reklame do toga da će netko od desetina ljudi na setu možda
prespavati u nekom hotelu, nešto pojesti i popiti. Kad je u
Karlovcu sniman holivudski blockbuster “Lov u Bosni” (koji je
doduše neslavno propao na kino blagajnama), tadašnji
gradonačelnik Miro Škrgatić je veseo kao tranzistor pružao ruku
svjetskoj zvijezdi Richardu Gereu, iako za veselje zapravo nije
bilo razloga s obzirom da je karlovačka “kineska četvrt” bila
kulisa za razrušenu Foču bez ikakvih intervencija u prostoru.
Otad je prošlo osam godina, a u “kineskoj četvrti” se gotovo
ništa nije promijenilo. A nema ni planova da se promijeni. Možda
se čeka novi ratni film, ukrajinski rat je u modi, arhitektura je
slična, a stupanj razorenosti ekvivalentan stanju naše stare
jezgre.
Bessonova filmska ekipa podsjetila nas je da osim umiruće
Zvijezde, polako ali sigurno odumire još jedan dio grada i
prijeti da izgubimo još jednu prepoznatljivu vedutu, oslikanu na
mnogim akvarelima i uljima u prošla dva stoljeća. Svakodnevno
upiranje pogleda u drvenu građevinu koju su u kratkom roku
filmaši sklepali na desnoj obali Kupe, odvlači oči i na ono što
se ima vidjeti sa strane. A to što se ima za vidjeti je tužno i
zabrinjavajuće. Povrh dvorišta u kojem je smješten River pub,
stara dvokatnica ostala je bez većeg dijela krova i srušit će se
danas sutra pod pritiskom meteoroloških neprilika, kad se gleda
iz pravca Banije s mosta, prvo dvorište desno puno je popucalih
greda i naherenih zidova, lijevo je još gore, statički narušena,
uglavnom napuštena zgradurina još odolijeva, ali također već
postaje opasna za prolaznike i za javno zdravlje jer to su mjesto
napustili i karlovački klošari i prepustili je štakorima. Zadah
plijesni i vlage širi se tamo gdje bi život trebao pulsirati. Što
ono mi činimo po tom pitanju? Branimo se neuvjerljivim argumentom
da je to ipak nakon denacionalizacije stvar privatnih vlasnika
razasutih po svijetu. A zapravo je riječ, kao i u mnogim drugim
slučajevima, o jeftinom opravdanju za nečinjenje.
Bessonovi filmaši su za par dana podigli drvenu građevinu koja na
obali Kupe izgleda kao svojevrsno osvježenje za oči u okruženju
oronulih podrtina, oguljenih fasada i trule lamperije, a vodstvo
Grada Karlovca se 20 godina libi poduprijeti zidove, pokrpati
krovove i zamijeniti šuplje oluke koji nagrizaju staru ciglu, bez
obzira čije to vlasništvo bilo. Postoje načini, i to u Gradu
dobro znaju, da se zaštiti javni karlovački interes, to jest da
ne ostanemo bez prepoznatljivog pogleda na desnu obalu Kupe u
centru grada i da nam ulazak starom cestom iz Zagreba ne izgleda
kao ulazak u grad duhova. Poslati građevinske i sanitarne
inspekcije, komunalne redare, proglasiti napuštene zgrade
opasnima, ograditi ih, pokrpati. I slati vlasnicima račune za
učinjeno. Vlasništvo je ustavno pravo, ali i obveza. I u skladu s
tim treba iz proračuna popravljati, uređivati i slati vlasnicima
račune. Pa ovršiti zgrade. Nije za vjerovati da grad nema
prostora u budžetu da sredi taj jad i sramotu. Ako već malo toga
gradimo, ne moramo ostati upamćeni kao rušitelji koji će zbog
nečinjenja narednim generacijama prepoznatljivu karlovačku vedutu
ostaviti samo kao reminiscenciju sa starih fotografija i
akvarela.