Negdje na Kordunu, sve blješti od sunca i zelenila, sporo je srpanjsko poslijepodne, a bijeli Yugo guta asfalt. S radija se čuje “Lagano umirem” od ITD banda, stari vozi i pokušava me zabaviti, mama i brat se nečemu smiju na zadnjem sjedištu, a ja umirem, lagano ili ne. Umirem, kao i svake godine, mrzim aute, mrzim vožnju, slabo mi je. Pričaju, bockaju me, šale se, a sve nekako stane kad dođemo do Švarče i kad prvi puta pukne pogled na grad. Vidi se zeleni neboder, vidi se dimnjak Toplane, a ja vidim i ulicu, prijatelje, vidim njene prozore. Stari gleda grad, stari voli grad, jako. Otići ćemo prvo na tržnicu po ćevape, dvije velike za mene i starog, a dvije male za mamu i brata, stan će poslije biti ugodno svjež, stakleni narančasti tanjuri zazvečat će na stolu, jest ćemo, preplanuli, svjetlije kose, peckavih ramena, bit će nam lijepo i dobro, kako treba biti u ljeto.
Od tada te volim.
Ima taj san. Sanjao sam ga samo jednom, ali često mi se vraća u ono doba između sna i buđenja, kada još nisi sasvim načisto da li si to ti ili to samo sanjaš sebe. Tužan sam nakon njega. Lijepo sam nakon njega. Plače mi se, ali ne od tuge, nego jednostavno zato jer nekad treba i plakati.
U snu sam vremenski putnik. I prvo sam se vratio u prošlost. Kasne su osamdesete, hodam gradom, od Dubovca, pored stare bolnice, Elektre, Žečea, sve je kako je nekad bilo, nema onih crteža u podvožnjaku, preko puta banke su lepinje, otvoren je Union, miriše vino, ljeto je, sunce je visoko nad gradom i ulica je pusta. Na Korzu vijore zastave, one koje više ne postoje, prolazi stojadin krem boje, Korzo je isto pusto, asfalt gori, svi su na Korani, na kiosku neki čovjek uzima Vjesnik, dva klinca gledaju u Stripoteku, miljokaz je jedini drugačiji, čudno blješti, kao da je upravo sada ofarban i još premazan nečim svjetlucavim, ulazim u park i srce mi jako lupa, to je taj miris, žuta fasada Zorin doma rastapa se na suncu, kroz krošnje vidim crkveni toranj i odjednom trčim, promenadom, pored klupa, pored kina i plakata za Američkog nindžu, pored Partizana i Šanca, trčim do Džafera i tamo je onaj sladoled iz automata, sretan sam kao dijete, uzimam čokoladu i vaniliju miješano, Bože, taj okus, stojim i gledam grad, ulaz u Radićevu, put prema Korani i sportskoj, gledam ljude kako prolaze, gledam klince na biciklima, miriše Korana u zraku, sladoled se topi i prelijeva mi se preko prstiju, a ja, eto, gledam i sretan sam kao da je to vrijeme netko bio sastavio od sreće.
Još prije onog s autom, bio sam mali i bilo je ljeto. Beskrajno ljeto u kojem imaš deset godina i dani su toliko dugi da zapravo ništa od njih ne zapamtiš. Zaboraviš kako je sjediti na panju ispred kuće i jesti breskvu…miris roštilja iz susjedskih dvorišta…penjanje na grane ulične murve…ono kad mama dođe s posla s par kila trešanja, ili tata s povećom lubenicom na ramenu. Zaboraviš sve one nasmijane ljude u svom malom svijetu, u ulici kakve više nema.
Ostane samo vikend kad su “Rakovački susreti” i dugo navečer sjedite na nasipu, a nekim čudom miriše na more. S kupališta izlaze starije djevojke, poznaješ jedino Tamaru i baš ona nekako smiješno pleše, dok s razglasa svira “Bježi kišo s prozora” i govori “a vidi, tako on radi na koncertu”.
Navečer je disko i dok sjedite pred kućom, zvuk cvrčaka odjednom prekrije By the rivers of Babylon. I htio bi biti velik i biti tamo. Ali nisi previše tužan, jer znaš da će i to jednom doći.
E, onda se sve izmijeni. I odjednom sam u budućnosti. Opet je vruće ljeto, opet je onaj isti put, stvari se i jesu i nisu izmijenile, sve je nekako slično, a opet drugačije. Izlozi su drugačiji, sve je nekako naraslo, cesta je šira i svi automobili su isti i idu bez zvuka. Ne znam koja je godina i opet trčim, ali sada prema kiosku kod miljokaza i tamo je zbilja i dalje kiosk, ali prodaju neke čudne stvari, iako ništa nisam pitao neki čovjek mi kaže “ne postoje više novine”, ljudi stoje i nešto pritišću i onda odlaze, kad dođem na red ne znam što da radim i samo odlazim, idem parkom koji isto miriše i jednako sam uzbuđen, ali okrećem se i trčim u svoju ulicu, gledam svoju zgradu, balkon na kojem su neki nepoznati ljudi, a onda sam odjednom na skroz drugom kraju grada, u njenoj ulici, ali njene kuće više nema, shvaćam da ni nje više nema i jebeno sam tužan, sjedim na rubnom kamenu, a s razglasa, dolje iz grada, najavljuju neku utakmicu. Razmišljam postoje li još Gademzi.
Još je daleko do sumraka ali dok briše suze na stepenicama Ekonomske, oblaci postaju crvenkasti. Više nije važno oko čega smo se posvađali, grlim je i pričam neke glupe stvari. U daljini zagrmi. Točno onako da te zaboli trbuh i da uvjeravaš samog sebe da je to nevrijeme, a znaš da nije. – To grmi – kaže ona, a zjenice joj se šire. Teško je zamisliti da čovjek u par sekundi može pomisliti na to da je ljeto, da je grad pun ljudi, da se predugo nije pucalo, da smo još jučer svirali u Šancu za Dan grada, da nije moguće…ali, eto, jest.
Onda padne prva. Nakon prve više ništa nije važno. Nakon prve nastane kaos, užasno je na neki način, ali samo prva te presječe u trbuhu tako da misliš da ćeš umrijeti samo od zvuka. Ležimo kod neke ograde, toliko je buke da se zapravo ništa ne čuje, samo na trenutak odlomljeni fragmenti eksplozija, sirena, vrištanja i jurećih automobila a onda opet tišina. Svijet je u kaosu, boje se miješaju, opet na trenutak pred očima se pojavi dim, plamen na krovu Tehničke škole, glupi detalji koje zapamtiš za cijeli život kao vrećica s dvije breskve na biciklu uplakane djevojčice.
I bude to kao neka mala smrt, jer stigneš razmišljati o tome kako joj je te breskve danas spremila mama prije nego što je išla na kupanje i onda opet uđeš u kaos i baš kad pomisliš da nikada neće prestati – prestane.
Zavlada prava tišina, tišina koju ne prekidaju ni zavijajuće sirene, ni zapomaganje, ni dovikivanje. Nebo je već potpuno crveno, kao velika mrlja na leđima majice dečka koji trči kroz park, negdje…
I onda sam opet u prošlosti. Sjedim na drvenom štandu preko puta slastičarne na tržnici, gledam mamu, mladu i lijepu, kako me drži za ruku, tako malog, kako se smije i liže sladoled od jagode, želim je zagrliti, reći da je volim, ali ne mogu, samo gledam, odlaze držeći se za ruke, smijući se, ulaze u pothodnik, a onda iza ćoška, iz ćevabdžinice, izlaze svi, tata, mama, brat i ja, imam dugu kosu, o Isuse, imam dugu kosu, u bijeloj najlonskoj vrećici su četiri porcije ćevapa, dvije velike i dvije male, svi su nekako sretni, brat i ja smo crni kao studenti iz nesvrstanih zemalja na razmjeni, prolaze pored mene, iza je, pored Auto Hrvatske, parkiran bijeli Yugo, sjedaju u njega, odlaze u pusto ljetno poslijepodne, samo se s kamionskog parkirališta na kojem je lunapark čuje muzika s ringišpila, Joyride od Roxette, i znam da sam i tamo, znam da su tamo svi dječaci i djevojčice, gledam iz daljine i razmišljam o tome da li da odem njima i onda se budim.
Onda se budim, vani je ljeto, vruće je, čuje se muzika, vijore zastave, ljudi igraju tenis, Kupa je niska i vidi se kamenje tamo kod mosta, vide se svi ti krovovi, vraćam se do Marmontove, gledam u Stari grad, gledam desno, gledam prema pivovari, gledam lijevo, tamo gdje sam nekada živio, osjećam da više nemam kuda, osjećam se tako prokleto sam, ljut sam na njih jer su umrli, odlazim na groblje, sjedim i pušim, “Sretan ti rođendan grada stari”, kažem. S mamom ne pričam, o njoj samo mislim. I volim misliti da, tada, i ona misli na mene. I nekako čini da budem dobro.
Vozim bicikl i razmišljam zašto te volim, tužan sam i nemam odgovor. Dolazim onda do kružnog toka, kioska i miljokaza, ljudi kupuju novine, djeca biraju sladolede iz škrinje, park miriši kao i uvijek i smiruje me, ispred Zorin doma mala djevojčica trči ispred još manjeg psa, smije se glasno, vozim promenadom pa pored Šanca i Sokola, kod Džafera nema sladoleda iz automata, ali tamo su ljudi koje prepoznajem, a negdje daleko, kroz treperavi zrak, čini mi se da vidim Leu kako ide na kupanje, ne želim joj se javiti, samo je gledam iz daljine i sretan sam, onako kako su nekada oni kojih više nema bili sretni kada su vidjeli mene, okrećem se, ulazim u Radićevu, skrećem u Haulikovu, tamo sam nekad radio, gore, u Večernjaku kojeg isto više kao da nema, pored Učeničkog doma idem prema trgu, sjedam na kužni pil, trg je prazan, još je rano, tu su neki kombiji, tu je pozornica, široka, zaklanja oronulu oružanu, vidi se samo velika fotografija Pere Desovića, izložba je, smije se blesavo i gleda ravno u mene. Smijem se i ja. Mislim na KAbinu, na ponedjeljke od zime, hladnoće i leda, u kojima sam sretan, mislim na sve te ljude, gledam u zdenac, gledam prema Strossmayerovom trgu, gledam prema nebu.
I ne razmišljam više zašto te volim, jer kada bih to znao onda to ni ne bi bila neka ljubav. Samo ti pišem ovu priču, od 1579 riječi. Sretan ti rođendan, grade.
Darko Lisac