Kad su ga 1998. godine iz Hrvatskog taekwondo saveza pozvali da dođe u Hrvatsku biti trener juniorske reprezentacije, nije znao ni riječi hrvatskog jezika. Iz svog Seoula Hong Seung Ki došao je sa suprugom i jednogodišnjom kćeri.
Sve što mu se do danas dogodilo složio je u samo jednu rečenicu. – Radio sam u reprezentaciji godinu dana, pa tri godine u TK Karlovac, otvorio svoj klub TK Grabrik, pa nakon dvije godine došao u Zagreb ponovo biti izbornik, osvojili smo dvije olimpijske medalje u Pekingu i to je bio kraj.
Kraj posla u reprezentaciji i početak borbe za egzistenciju, koja za ovog simpatičnog Korejca traje do danas. – Dobro sam, živim – veselo dječački će, kao da mu u životu cvjetaju najmirisnije ruže.
ZNAO SAM PREVIŠE
– Već pet godina radim u TK Dugo Selo. S kikićima. I nekima malo većima. Imamo ih 70. Imamo još dva pomoćna trenera. Igramo se. Najbitnije je kad su mali da se s njima igrate, da kad dođu kući kažu, “mama, hoću na trening”. Samo tako ih možete dugoročno zadržati u sportu.
S obitelji koja je u Hrvatskoj povećana za još dva sina, podstanar je u stanu kraj zagrebačkog Autobusnog kolodvora, u kvartu gdje ga svi znaju. I svi obožavaju. A “kajka” kao pravi purger. – Tako kažu – opet se smije. – Kad sam došao u Hrvatsku, rekli su mi “uči engleski”, ali osjetio sam da to nije to. Da ne mogu tako sportašima prenijeti sve ono što njima treba. Supruga i ja smo upisali tečaj, položili ga, iako je bilo teško. Oni su mi samo davali knjige i rekli “čitaj”, a ja nisam znao ni abecedu ni brojeve. Bio je ključan trener u razvoju desetak najboljih hrvatskih taekwondo boraca. Martinu Zubčić i Sandru Šarić doveo je do olimpijskih bronci, Filipa Grgića do svjetskog zlata, ima još niz svjetskih, europskih medalja, trenirao je i sestre Zaninović… A preko noći je, dok su drugi još slavili medalje iz Pekinga, ostao na cesti.
KOD KUĆE IMA ORKESTAR Nedostaje li mu Koreja? – Da. Naravno, ali odem tamo jednom godišnje. Bar nešto. Njegovo troje djece bilo je u taekwondou, no, prevagnula je neka druga strana. – Oni su glazbenici. Umjetnici. Nije li i tata umjetnik? – Umjetnik sporta da, za glazbu nemam nikakav talent. Oni su na mamu. Kći je svirala violončelo, ali sad treba upisati fakultet pa je glazba otišla na drugo mjesto. Jedan sin svira klavir, drugi violinu. Pa ima gotovo orkestar. – To sam planirao, ali nije išlo – opet se nasmijao. Hong je dirigent? – Ne, supruga je. Ja samo slušam. Znate, godinama sam bio stalno izvan kuće, njoj je bilo jako teško, sve je bilo na njoj. Zato sam odlučio da je sada bolje slušati. Pa je mir doma – smije se.
Je li mu nakon svega toga čudno danas trenirati djecu u malom klubu poput Dugog Sela? – To je život. Ne mogu vratiti vrijeme nazad.
Je li razočaran što su ga se tako riješili? – Bio sam razočaran. Rekli su “moraš se za posao izboriti preko natječaja”. To pravilo vrijedilo je samo za mene, iako imam i fakultet i sve potrebno. Jednostavno, nisu me više htjeli. I znao sam previše toga. Bilo je ružno, ali je prošlo.
Puno toga je prošao. Da nije bilo nekih dobrih ljudi, u nekim trenucima ne bi imao što jesti. – Ne mogu ja kao čovjek iz Koreje pljuvati po ljudima u Hrvatskoj. Svi oni koji su mi to napravili znaju zašto su to napravili. Oni su sada gore, ja sam mali trener i bolje je da šutim.
Prije OI u Londonu pozvali su ga iz Poljske, dali mu ugovor na 8 mjeseci, a on im je vratio s dvije europske medalje i normom za OI. – To je za njih bio golem uspjeh.
Čuje li se danas sa svojim djevojkama i dečkima iz reprezentacije?? – Ponekad. Kad su me smijenili, neki od njih me nisu ni pozdravljali, ali onda sam im rekao, “vi ste sportaši, morate biti pristojni, pa ja sam bio vaš trener”. Ne moramo piti kavu zajedno, ali treba biti pristojan.
Kako danas vidi hrvatski taekwondo? – Nedavno su osvojili dvije svjetske bronce, to nije mali rezultat. Ovo je mala država. Da, moglo je bolje, ali i lošije. Ma znate, danas slabo pratim taj vrhunski taekwondo. Ja sam mali klupski trener. I moram se boriti za svoj i život svoje obitelji jer to je najvažnije. Moram zarađivati. Snalazim se. Arbeit – opet se smije.
Često ga korejske sportske delegacije koje dolaze u Hrvatsku angažiraju kao prevoditelja. – To je moj narod, moram pomoći. Nisu mi bitni novci. Bio sam uz rukometnu reprezentaciju na SP u Hrvatskoj, pa kad je klizačica Yuna Kim bila u Zagrebu prije dvije godine, sa stolnotenisačima…
Hong ima veliku želju. U Zagrebu otvoriti vlastiti klub. Pokušava već godinama, gradonačelnik Bandić obećavao mu je prostor, 200-tinjak kvadrata koliko bi mu bilo potrebno, ali nikada se nije realiziralo. – Stalno čekam. Šteta da se to ne realizira, jer ja bih Gradu to mogao vratiti na drugi način. Vrata te dvorane bila bi otvorena za umirovljenike, invalide, branitelje, njihovu djecu, kojoj su zbog šokova koje su doživjele njihove obitelji potrebna takva vrsta druženja. Tako bih opravdao Gradu tu uslugu.
ZAŠTO JE VAŠA SVINJETINA HLADNA? Od plaće koja nije ni blizu hrvatskog prosjeka, Hong je često znao uzeti dio i napraviti nešto za svoje mlade borce. – Odemo na ćevape ili napravimo roštilj pokraj kluba. Treba djecu i nagraditi za rad, ali i dati im priliku da se druže. Ili odemo u ribolov. I pravilo je – što ulovimo, pojedemo. Ako ništa ne ulovimo, ne jedemo. Pa su onda puni motiva. U biti su moja djeca htjela pecati, a ja ništa ne znam o pecanju, no, neka djeca u klubu su znala i tako smo se počeli zajedno družiti. I svi sretni. Kako se priviknuo na hrvatsku hranu? – Lako. Obožavam meso. Mogu ga jesti za doručak, ručak i večeru. Janjetina ispod peke mi je najbolja. Jedino odojak… U Koreji se jede vruč, ovdje hladan. To je problem. Ima li u Zagrebu dobrih korejskih restorana? – Ima, ali zašto trošiti novce kad moja žena dobro kuha?
MORAT ĆU OTIĆI
Na čekanju je kod još jedne hrvatske institucije. – Htio bih dvojno državljanstvo. Zbog svega što sam napravio u hrvatskom sportu predsjednik HOO-a Zlatko Mateša obećao je pomoći. I to još čekam. Prije nisam mogao predati zahtjev jer Koreja to nije dopuštala, ali promijenili su zakon i oni koji su bili u vojsci, a ja jesam, to mogu dobiti. U vojsci sam bio na granici sa Sjevernom Korejom. Šteta, nikada nisam bio tamo. Ma, platio bih bilo kojem savezu samo da odem tamo! I da, istina je, tamo je siromaštvo i bijeda, i gore nego što mislite.
Hong danas ima 43 i kaže “ako se ubrzo nešto ne promijeni, morat će se vratiti kući”. A mi ćemo izgubiti velikog stručnjaka. – Kad djeca završe školu, vjerojatno ću morati otići. Ne možemo više ovako. A i treba umrijeti u svojoj kući – nasmijao se. – Vrijeme brzo leti.
Što će raditi u Seoulu? – Otvoriti klub. Tamo djeca članarinu mjesečno plaćaju 100 eura. Skupim ih 100 i…
Hong kaže da neće raditi još “100 godina”. – Do 60. Mladi moraju dobiti svoju šansu. Ali prije mirovine bih htio osvojiti olimpijsko zlato. Njega još nemam.
Što treba sportaš da dođe do toga? – Mora raditi i biti spreman, mora iza sebe imati obitelj, klub i reprezentaciju.
Iako mu osmijeh nikada ne silazi s lica, mnogi sportaši za njega će reći da je opasan trener. – Ja im moram biti i tata, i mama, i trener, pa tko ne bi bio opasan? Nekad sam drzak, nekada popustim, a nekada samo glumim da sam ljut. Mnogi ne shvaćaju što je to profesionalni sport. Kad je najteže, znao sam im reći “ja sam vam i mama i tata, a zar roditelji svojoj djeci žele loše?” I pitao ih “hoćeš medalju ili nećeš?” Ako hoćeš, radi.
Nikada nije volio kondicijske trenere. – Uvijek su mi gurali kondicijske trenere, a oni meni ne trebaju. Sportaš mora proći kroz moje ruke i moje oči to moraju vidjeti. A ne da ja nakon tog trenera ponovo moram raditi kondiciju.
TKO JE HONG?
Kažu da je Hong najveći taekwondo taktičar. – Njemački treneri često su mi rekli, “izabrao si krivi sport, ti si bolji taktičar od Mourinha”. Nakon 30 sekundi borbe ja točno vidim kako treba napadati a kako braniti. To sam naučio i kroz povijesne knjige. Pročitao sam ih milijun. Ma, najbitnije je prvo znati dobiti batine, pa naučiti kako treba dobiti batine pa tek onda kako se obraniti i napadati. Mourinho to u nogometu jedini zna. Zato ga volim. Kad je trener Chelseaja, ja navijam za Chelsea, kad je u Interu, ja sam za Inter, u Realu, ja navijam za Real. Zna taktiku, zna pričati i zna kontrolirati sportaša.
Zna to i Hong, a danas je “mali trener”. I nosi to s osmijehom na licu. – Jednog dana ću reći sve što mi je na srcu. Svi su bili prijatelji kad sam bio izbornik, a sada je “tko je Hong?” Ali bit će bolje.
PRENOSIMO Sportske novosti, piše Kristina Dominković Foto: Srđan Vrančić/Cropix, Drago Sopta /Cropix