U završnoj oslobodilačkoj vojno-redarstvenoj akciji Domovinskog
rata, koja je pod nazivom Oluja kao najveća vojna operacija u
povijesti moderne hrvatske države počela prije 20 godina,
oslobođeno je preko 10.000 četvornih kilometara područja u
sjevernoj Dalmaciji, Lici, Banovini i Kordunu koja su četiri
godine bila pod okupacijom pobunjenih Srba, a omogućene su i
oslobodilačke akcije u susjednoj Bosni i Hercegovini, podsjeća
portal Vijesti.rtl.hr.
Prema podacima Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra
Domovinskog rata Hrvatska vojska i specijalne policijske jedinice
krenule su 4. kolovoza 1995. u 5 sati u napad duž crte od
Bosanskog Grahova na jugu do Jasenovca na istoku, na bojišnici
dugoj više od 630 kilometara. Hrvatske snage u istočnoj Slavoniji
i južnoj Dalmaciji stavljene su u stanje pripravnosti radi
mogućeg napada Vojske Jugoslavije i Vojske Republike Srpske iz
Bosne i Hercegovine.
Najveći uspjeh u operaciji postignut je u prijepodnevnim satima
5. kolovoza, kad su pripadnici 4. i 7. gardijske brigade Hrvatske
vojske (HV) oslobodili Knin. Zbog njegova strateškog i
simboličkog značaja, dan oslobođenja Knina u Hrvatskoj je
proglašen Danom pobjede i domovinske zahvalnosti, a potom i Danom
hrvatskih branitelja. U sljedećim danima hrvatske snage zaposjele
su državnu granicu, osigurale je i krenule u pretres oslobođenog
prostora sjeverne Dalmacije, Like, Banovine i Korduna.
Istodobno, operacijom Oluja hrvatske snage omogućile su Armiji
Bosne i Hercegovine da razbije srpsku opsadu Bihaća, čime je
spriječena nova humanitarna katastrofa u Bosni i Hercegovini i
zločin poput genocida u Srebrenici, gdje su u srpnju 1995.
pripadnici srpskih postrojbi, pod zapovjedništvom generala Ratka
Mladića, ubili više od 7.000 Bošnjaka.
U akciji sudjelovalo 200.000 ljudi
Uz državni vrh pod vodstvom predsjednika Republike Franje Tuđmana
operacijom je upravljao načelnik Glavnog stožera HV-a general
Zvonimir Červenko. Zbornim područjima zahvaćenima akcijom
zapovijedali su generali Ante Gotovina, Petar Stipetić, Miljenko
Crnjac, Luka Džanko i Mirko Norac, dok je specijalnu policiju
vodio general Mladen Markač. U hrvatskim snagama bilo je ukupno
oko 200 tisuća ljudi.
U dokumentu Kronologija Domovinskog rata koju je Hrvatski
memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata objavio na
svojoj internetskoj stranici stoji da su svjetski državnici,
posebice dužnosnici SAD-a, uglavnom pokazali razumijevanje za
provedenu operaciju.
“Između ostalog, rekli su da je ‘Hrvatska ostavila dovoljno
vremena međunarodnoj zajednici da sukob razriješi pregovorima, a
da su oni propali zbog beskompromisnoga stajališta krajinskih
Srba’. Uoči napada, hrvatskim vojnicima izdana je stroga
zapovijed o zaštiti civila i civilnih te osobito vjerskih
(pravoslavnih) objekata, a tijekom akcije u javnim medijima
neprestano je ponavljan poziv predsjednika RH hrvatskim građanima
srpske nacionalnosti da ostanu u Hrvatskoj, jer su im na temelju
Ustava i Ustavnog zakona o manjinama zajamčena sva građanska
prava. Ipak, najveći dio Srba iz samoproglašene ‘Krajine’ u
Hrvatskoj, na zahtjev svog političkog i vojnog vodstva, napustio
je Hrvatsku. Zapovijed o evakuaciji Srba iz tzv. Krajine potpisao
je srpski general Mile Mrkšić; isto je potpisao i Milan Martić,
predsjednik ‘Krajine’. Predstavnici UN-a i američki veleposlanik
u Hrvatskoj Peter Galbraith potvrdili su da su srpski civili
napustili područje tzv. Krajine prije dolaska HV-a”, stoji u
Kronologiji.
Žrtve na obje strane
Centar navodi da je u operaciji “poginulo 196 pripadnika
hrvatskih Oružanih snaga, najmanje 1100 je ranjeno, a 15 ih je
nestalo” dok su gubici na drugoj strani bili “nekoliko puta
veći”.
Ističu i da su u razdoblju nakon završetka operacije zabilježena
“kriminalna djela osvete ili ubojstva iz koristoljublja nad
pojedinim Srbima te paljenje napuštenih kuća hrvatskih građana
srpske nacionalnosti”. Prema izvještaju Hrvatskog helsinškog
odbora za ljudska prava tijekom i nakon operacije Oluja ubijeno
je 667 civila.
Osim hrvatskih sudova zločine iz Oluje rasvjetljavao je i
Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše
Jugoslavije sa sjedištem u Haagu.
U studenom 2012. žalbeno vijeće Haškog suda donijelo je
oslobađajuće presude generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču
nakon što je sud odbacio zaključke raspravnog vijeća prema kojima
su Gotovina i Markač sudjelovali u “udruženom zločinačkom
pothvatu”, kao i optužbe za prekomjerno granatiranje Knina,
Gračaca, Obrovca i Benkovca, a sud je Gotovinu i Markača
oslobodio i zapovjedne odgovornosti.
U kolovozu 2014. Državno odvjetništvo odbacilo je tvrdnje Srpskog
demokratskog foruma kako “niti 19 godina od završetka Oluje u
Republici Hrvatskoj nitko nije procesuiran za zločine počinjene
nad srpskim civilima za vrijeme i nakon te akcije”. Naveli su i
da je uz porocesuirane zločine “rad na predmetima kaznenih djela
ratnih zločina je i nadalje u tijeku”.
Kronologija akcije prema podacima Hrvatskog
memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata
– 4. kolovoza (petak) 1995.
U 5 sati ujutro započela je vojno-redarstvena operacija “Oluja”.
Na početku operacije Hrvatsko ratno zrakoplovstvo uništilo je
neprijateljsko radio-relejno čvorište Ćelavac te središta veze na
Petrovoj i Zrinskoj gori. Istoga dana oslobođeni su Sveti Rok,
Čista Mala, Čista Velika, Uništa, Gornji Baljci, Dabar,
Novoselija, Sibić, Gora, Strašnik, Graberje, Višnjica, Predore,
Uštica, Tanac te prijevoj Mali Alan i područje Dulibe – Tulove
grede na Velebitu.
Srpske snage u jutarnjim satima toga dana granatirale su
Dubrovnik, Biograd na moru, Gospić, Otočac, Sisak i Sunju (potom
su granatirani Karlovac, Nuštar i druga naselja u Hrvatskoj); u
tim napadima stradali su civili i civilni objekti.
– 5. kolovoza (subota) 1995.
Oslobođeni su: Knin s okolicom, Ljubovo, Žitnić, Lovinac, Gračac,
Novi Lički Osik, Ostrovica, Primišlje, Plaški, Dubica, Vrlika,
Kijevo, Drniš s okolicom, Obrovac, Benkovac, Zemunik Gornji,
Biljane Gornje, Biljane Donje, Škabrnja, Nadin, Smilčić, Karin,
Saborsko, Lička Jesenica, Vaganac, Ličko Petrovo Selo, Rakovica,
Drežnik Grad, Željava, Medak, Petrinić Polje, Trnavec, Lički
Ribnik, Gornji Poloj, Glinsko Novo Selo, Župić i Župić brdo,
Šanja, Vilusi, Pecki, Luščani, Križ, Cepeliš, Strmen i druga
naselja.
– 6. kolovoza (nedjelja) 1995.
Oslobođeni su: Petrinja, Kistanje, Muškovac, Kaštel Žegarski,
Vrhovine, Kostajnica, Udbina, Krbava, Korenica, Bunić, Slunj,
Broćanac, Plitvice, Glina, Otrić, Bruvno, Malovan, Rudopolje,
Stražbenica, Blinja, Umetić, Slabinje, Čaire, Utolica, Rausovac,
Gornja i Donja Bačuga, Jabukovac, Banski Grabovac, Šaš, Veliki
Šušnjar, Majski Trtnik, Barlete, Vrebac, Mogorić, Ploča i druga
naselja. Istoga dana kod Tržačkih Raštela, na samoj granici na
Korani, susrele su se postrojbe Hrvatske vojske (general bojnik
Marijan Mareković) i 5. korpusa Armije Bosne i Hercegovine
(general Atif Dudaković).
– 7. kolovoza (ponedjeljak) 1995.
Oslobođeni su: Gornji i Donji Lapac, Mazin, Dobroselo, Boričevac,
Kulen Vakuf, Cetingrad, Veljun, Krnjak, Vojnić, Gornje Mekušje,
Kamensko, Tušilović, Turanj, Šanac, Jelaši i druga naselja.
Izjava ministra obrane RH Gojka Šuška da je operacija završena u
18 sati toga dana, potvrdila je da konačna pobjeda hrvatskih
snaga nije upitna, no ostalo je još nekoliko “džepova” otpora
protivnika.
– 8. kolovoza (utorak) 1995.
Predaja pukovnika Čedomira Bulata, zapovjednika 21. korpusa
“Srpske vojske Krajine”, u Topuskom oko 14 sati, značila je kraj
operativnoga dijela operacije “Oluja”, ali i prestanak rata na
teritoriju Republike Hrvatske, iako su nastavljene vojne
aktivnosti radi slamanja ostataka neprijateljske vojske i
pretresa terena. Primjerice, 8. kolovoza hrvatske snage ušle su u
Srb, a 9. kolovoza u Vrginmost i Dvor na Uni. Porazivši
neprijatelja, Hrvatska vojska stala je na međunarodno priznatu
granicu između Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
Izvor Vijesti.rtl.hr