Ekstremni slučajevi se znaju dogoditi, ponekad i s tragičnim
posljedicama, ali kako desetljeća prolaze čini se da nam je krv
sve hladnija, da se šakama riješavaju stvari sve rijeđe. U tu
sliku ne uklapaju se jedino još većina organiziranih skupina
nogometnih navijača čiji zakoni čopora gotovo podrazumijevaju i
tabanje s protivničkim skupinama i cajkaški klubovi koji se u
policijskim izvješćima nalaze razmjerno češće negoli druga mjesta
što nekako i ima smisla. Kakav ukus, takvi i maniri.
U prekapanju po prošlosti na stranicama starih novina na ovu temu
stječe se dojam da su tučnjave na društvenim događajima gdje se
na jednom mjestu poklopila, kako bi to rekao Johnny Štulić
“jeftina mjuza i teška cuga”, bile neka vrsta folklora. Nešto što
je bilo uobičajeno, da se ljudi napiju sporječkaju i potuku, a
oni kojima se ne sudjeluje, maknu u stranu i čekaju da prođe.
Početkom 60-ih iz nekog razloga karlovačko područje je srazmjerno
imalo više “krivičnih djela protiv života i tijela” u odnosu na
republički prosjek. Samo u 1960. 668 što je u prosjeku gotovo dva
na dan. A u karlovačkom kraju po tučnjavama u kojima je došlo do
krivičnih djela protiv života i tijela, prednjačila je Duga Resa.
U svakom od milicijskih izvješća napominje se da je sukobima
kumovalo vino. Sve je to od lošeg vina…
Krvava veselica, Karlovački tjednik, 20. travnja
1961.
U toku 1960. godine na cijelom području NR Hrvatske registrirana
su 6952 krivična djela protiv života i tijela. Od toga je samo na
području Okružnog suda u Karlovcu registrirano 668 ili 9,61
posto, a stanovništvo tog područja broji oko 303.000 stanovnika,
što predstavlja 7,20 posto cjelokupnog stanovništva NR Hrvatske.
U svjetlu ovih brojaka vidljiv je omjer ove vrste krivičnih djela
prema broju stanovništva. Ali ulazeći još više u detalje,
utvrđeno je da područje dugoreške općine u cjelokupnom broju od
668 krivičnih djela sudjeluje sa 12 posto. Taj kraj poznat je po
svakodnevnim tučnjavama koje se obično završavaju s teškim
tjelesnim povredama ili smrtnim posljedicama. Postala je normalna
pojava da se nijedna “veselica” ne može održati, a da netko s nje
ne ode krvav i prebijen. Tako je Dobrovoljno vatrogasno društvo u
Belajskim Poljicama organiziralo veselicu 22. siječnja ove
godine. Na veselici se u podrumu naveliko točilo vino. Među
ostalima tu se našao i Nikola Brozović. Stigao je pripit i
nastavio da pije. Rabijatan u piću, Brozović je počeo lupati
staklenke u podrumu. U tome mu je pomogao i njegov brat Mijo. Ali
ni Vlado Tomac, blagajnik i momentani krčmar društva, nije ostao
ravnodušan. Izbila je svađa. Netko je iz društva ugasio svjetlo i
tučnjava je nastavljena u mraku. Sijevnuli su noževi, a Brozović
je izletio iz podruma, za njim se stuštio Tomac, a njemu je u
pomoć priskočio Zdravko Papa. Pojurili su za Brozovićem i stigli
do kraj raskršća i tu počeli zajednički udarati. Udarali su ga i
letvama i cipelama. Međutim da bi “gužva” bila veća, na Brozovića
je počeo bacati kamenje i Josip Sertić. Brozović je bio tako
premlaćen da su ga odmah odvezli u bolnicu, ali je na putu umro.
Na raspravi pred Okružnim sudom u Karlovcu, kojoj je predsjedao
Mirko Funtak, okrivljeni su pokušali dokazati da su postupali u
nužnoj obrani. Međutim za tu tvrdnju nije bilo nikakve osnove.
Utvrđeno je da su okrivljeni Tomac i Papa nanijeli Brozoviću
teške tjelesne povrede sa smrtnom posljedicom, a treći okrivljeni
sudjelovao je u tučnjavi u kojoj su drugom nanijete teške
tjelesne povrede.
Imajući u vidu baš navedene statističke podatke, sud je
okrivljene oštro kaznio. Vlado Tomac je osuđen na devet godina
strogog zatvora, Zdravko Papa na osam godina strogog zatvora, a
Josip Sertić na osam mjeseci. Ovako stroge kazne, koje treba i
ubuduće očekivati, bit će opomena svima koji u veselicama potežu
noževe ili letve, svima koji misle da ne može biti plesa bez
krvavih glava. Tako je jedna veselica zbog zaostalih barbarskih
običaja, žalosne tradicije herojstva noža i kolca završila time
što su trojica u zatvoru a jedan na groblju.
Pripremio Tihomir Ivka